Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2477/18 (Općina Tomislavgrad)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2477/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2477/18, rješavajući apelaciju Općine Tomislavgrad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Tomislavgrad protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 039113 17 Rsži od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinski javni pravobranitelj Ankica Jurić, podnijela je 23. aprila 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 039113 17 Rsži od 26. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom predmetu tražiteljice izvršenja (K.P.) protiv apelantice kao izvršenika, žalba apelantice je odbijena i potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 039113 17 I 2 od 24. marta 2017. godine, kojim je odbijen prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 6. februara 2017. godine.

2. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, pored ostalog, naveo da nije sporno da je članom

36. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) predviđena istovjetnost prijedloga za izvršenje sa izvršnom ispravom koja se između ostalog odnosi i na istovjetnost u osobama tuženog i izvršenika u izvršnom postupku, a kako to u prigovoru ističe apelantica. Međutim, ocijenjeno je da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 30. ZIP-a, kojom je propisano da se izvršenje može odrediti i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražitelj izvršenja dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Prema tome, istaknuto je da se navedena odredba upravo odnosi na određivanje izvršenja protiv lica koje je pravni sukcesor dužnika iz izvršne isprave, što bi u konkretnom slučaju značilo da je na zakonu utemeljeno obavezati apelanticu, kao pravnog sukcesora dužnika JU Gradska ljekarna Tomislavgrad na isplatu novčanih potraživanja tražiteljice izvršenja. Na kraju, Općinski sud je konstatovao da je nesporno da je Gradska ljekarna Tomislavgrad javna ustanova koja kao takva ima status pravne osobe koja nema profitni karakter, čiji je osnivač apelantica i koja se financira iz budžeta apelantice. U vezi s tim, a budući da postoji pravomoćna i izvršna presuda Općinskog suda od 30. septembra 2016.godine kojom se obvezuje na isplatu JU Gradska ljekarna Tomislavgrad čiji je osnivač apelantica, pravni sukcesor dužnika u smislu člana 30. ZIP-a, člana 54. Zakona o ustanovama Kantona 10 i člana 41. Zakona o ustanovama F BiH, to je Općinski sud naveo da je valjalo odlučiti kao u dispozitivu rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantica kao supsidijarni dužnik odgovara za obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad, čiji je osnivač (član 41. Zakona o ustanovama F BiH). Također, Kantonalni sud je naveo da je članom

54. Zakona o ustanovama Kantona 10 propisano da ustanova odgovara za svoje obaveze cijelom svojom imovinom, a osnivač ustanove također neograničeno odgovara za njene obaveze. Budući da je u konkretnom slučaju apelantica, kao izvršenik supsidijarno odgovorna za sve obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad čiji je osnivač, Kantonalni sud je konstatovao da s toga apelantica može biti legitimirana i označena kao dužnik u izvršnom postupku. Najzad, Kantonalni sud je naveo da je imajući u vidu odredbe člana 30. ZIP-a, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor apelantice kao neosnovan, a temeljem člana 49. stav 2. ZIP-a i za to je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da kao osnivač javne ustanove treba da supsidijarno odgovara za obaveze ustanove što znači da se potraživanje najprije zahtjeva od glavnog dužnika pa tek onda od supsidijarnog, osporavajući obavezu na isplatu novčanih potraživanja prema članu 30. ZIP-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 30. ZIP-a, te u pogledu izvođenja zaključka da apelantica odgovara za sve obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad čiji je osnivač, te da stoga može biti označena kao izvršenik u predmetnom u izvršnom postupku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2477/18 (Općina Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio