Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-494/16 (G. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-494/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 494/16, rješavajući apelaciju Gostimira Mikača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gostimira Mikača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053899 13 Rev od 13. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 053899 12 Gž od 23. novembra 2012.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 053899 09 P od 17. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gostimir Mikač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banjaluke, podnio je 30. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053899 13 Rev od 13. novembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 053899 12 Gž od 23. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 053899 09 P od 17. februara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Kliničkog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 23. i 24. januara i 2. i 5. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053899 09 P od 17. februara 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonite ponište odluke tuženog od 1. i 31. jula 2008. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto ljekara specijaliste u Zavodu za nuklearnu medicinu u okviru tuženog ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu tuženi naknadi neisplaćene plate i druga primanja koja proizlaze iz radnog odnosa (bliže označene u izreci presude). Istom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 34,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, gdje je obavljao poslove ljekara specijaliste u Zavodu za nuklearnu medicinu i bolesti štitne žlijezde, te da je apelantu otkazan ugovor o radu odlukom tuženog od 1. jula 2008. godine zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. u vezi sa članom 113. Zakona o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) i člana 67. Pravilnika o radu tuženog. Dalje je utvrđeno da se učinjena povreda radne dužnosti ogleda u tome da je apelant kao ljekar specijalista nuklearne medicine obavio 24. aprila 2008. godine pregled pacijenta M.Č. u Specijalističkoj ambulanti Centra za štitnu žlijezdu. Ukazano je da se radnje koje su stavljene na teret apelantu kvalifikuju kao obavljanje za svoj ili tuđi račun posla iz djelatnosti koju obavlja poslodavac bez saglasnosti poslodavca. Istaknuto je da je apelantov prigovor izjavljen protiv odluke o otkazu ugovora o radu odbijen rješenjem od 31. jula 2008. godine. Navedeno je da je apelant učestvovao u disciplinskom postupku koji je vođen protiv njega tako što mu je omogućeno da svoju odbranu ostvari putem ovlaštenih punomoćnika ili lično. Ukazano je da se o učinjenim povredama radne obaveze izjasnio sindikat mišljenjem od 28. juna 2008. godine u kojem izražava stav da apelant nije učinio bilo kakvu povredu radne obaveze.

7. Dalje je prvostepeni sud naveo da je tuženi u skladu sa odredbama Zakona o radu i Pravilnikom o radu pokrenuo postupak za utvrđivanje odgovornosti apelanta i da je nakon provedenog postupka donio odluku o otkazu apelantu ugovora o radu. Naglašeno je da, shodno odredbi člana 69. stav 1. Pravilnika o radu tuženog o odgovornosti radnika za učinjenu povredu radne obaveze, odlučuje generalni direktor ili lice koje on ovlasti iz čega proizlazi da je tuženi postupao zakonito, jer mogućnost izbora ne predstavlja i obavezu. Stoga je, po mišljenju prvostepenog suda, neosnovan apelantov zaključak da je tuženi svojim postupanjem povrijedio princip dvostepenosti, jer je isti poslovodni organ donio i prvostepenu i drugostepenu odluku. Navedeno zbog toga što zakonskim odredbama nije predviđena dvostepenost u postupku donošenja odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze.

8. U pogledu zastarjelosti postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza, prvostepeni sud je naveo da iz akta tuženog od 3. juna 2008. godine koji je sastavni dio disciplinskog spisa proizlazi da je v.d. generalnog direktora već 3. juna 2008. godine imao saznanje o učiniocu povrede i povredi radne dužnosti iako je zabilješku o učinjenoj povredi sačinio šest dana poslije (9. juna 2008. godine). Međutim, kako je kao dan saznanja za učinjenu povredu utvrđen 3. juni 2008. godine a kako je apelantu 1. jula 2008. godine otkazan ugovor o radu nakon provedenog postupka za utvrđivanje odgovornosti, to je, po mišljenju prvostepenog suda, nesporno da nije nastupila zastara odlučivanja o odgovornosti radnika, jer je poslodavac-tuženi o odgovornosti apelanta odlučio u propisanom roku od 30 dana.

9. Također, po mišljenju prvostepenog suda, tuženi nije povrijedio odredbu člana 128. Zakona o radu kada je u pitanju mišljenje sindikata. S tim u vezi, ukazano je da je iz dopisa tuženog od 26. juna 2008. godine utvrđeno da se tuženi obraćao Strukovnom sindikatu doktora medicine radi davanja njihovog mišljenja o povredi radne obaveze stavljene na teret apelantu. Istaknuto je da je sindikat dao svoje mišljenje, te da je navedeno utvrđeno dopisom od 28. juna 2008. godine. Stoga, po mišljenju prvostepenog suda, proizlazi da je tuženi prije donošenja konačne odluke razmotrio i mišljenje sindikata u pogledu apelantove odgovornosti, što proizlazi iz obrazloženja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu.

10. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev nalazeći da povreda radne dužnosti koja je u disciplinskom postupku stavljena apelantu na teret predstavlja povredu radne obaveze. Stoga je prvostepeni sud, primjenjujući odredbe čl. 98, 99, 113, 118. i 128. Zakona o radu, te čl. 69, 70, 71. i 82. Pravilnika o radu tuženog, odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 053899 12 Gž od 23. novembra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda. Po mišljenju drugostepenog suda, apelant je svojim radnjama povrijedio klauzulu konkurencije iz Zakona o radu slijedom čega su ispunjeni uslovi za prestanak apelantovog radnog odnosa kod tuženog. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je pregled koji je apelant izvršio u privatnoj klinici (čiji je vlasnik, po apelantovim navodima, njegov prijatelj) izvršen od apelanta u ime i za račun privatne klinike. Pri tome, i po mišljenju drugostepenog suda, nisu se mogli prihvatiti apelantovi navodi da je u navedenoj klinici imao samo savjetodavnu ulogu i da je potpisao nalaz i mišljenje da bi pacijentica dalje mogla izvršiti pretrage kod tuženog, a zbog postojanja animoziteta tuženog prema privatnim klinikama.

13. Također, po mišljenju drugostepenog suda, neosnovani su navodi apelantove žalbe o tome da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta donesena zbog šikaniranja apelanta, jer i ostali ljekari specijalisti obavljaju privatnu praksu u privatnim klinikama. Okružni sud je naglasio da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o pojedinačnoj odluci poslodavca i konkretnoj povredi radne obaveze čime se prvostepeni sud pravilno bavio. Ukazano je da sud u postupku ocjene zakonitosti odluke tuženog ocjenjuje zakonitost odluke sa aspekta radnji radnika tuženog kojem su stavljene na teret teže povrede radne obaveze, a ne sa aspekta da li je tuženi pokrenuo disciplinski postupak i protiv drugih lica koja su povrijedila princip nekonkurencije.

14. Navedeno je da su kod povrede klauzule konkurencije bitna dva elementa a to su da je izvršena povreda, kao i da izvršena povreda nije u interesu korisnika klauzule konkurencije, odnosno poslodavca. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, svako obavljanje poslova radnika tuženog uz istovremeno obavljanje poslova i kod drugog poslodavca u suprotnosti je sa principom nekonkurencije, jer zaposleni kod poslodavca postupa u takvim situacijama suprotno interesima tuženog na način da koristi znanja i tehnologiju do kojih je došao kod tuženog. Po mišljenju Okružnog suda, suprotno žalbenim apelantovim navodima, postojanje štete nije uslov za bitne elemente teže povrede radne obaveze koja se apelantu stavlja na teret.

15. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 053899 13 Rev od 13. novembra 2015. godine odbio kao neosnovanu.

16. U obrazloženju revizione presude se navodi da je neosnovana apelantova tvrdnja da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nije dao odgovor na žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao, odnosno nije smio provoditi dokaze koji nisu bili predmetom disciplinskog postupka, niti otklanjati činjenične nedostatke i propuste disciplinskog postupka. Istaknuto je da revizija zaboravlja da je odredbom člana 231. ZPP propisano da će drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, navodi koji nisu od odlučnog značaja ne moraju biti sadržani u obrazloženju drugostepene presude.

17. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije postojala obaveza disciplinskog organa tuženog da sasluša svjedoke M.Č. i M.S. u toku disciplinskog postupka, niti su saslušanjem ovih svjedoka u predmetnom postupku otklanjani propusti tog postupka. Ukazano je da je radnja izvršenja teže povrede radne dužnosti koja je apelantu stavljena na teret dokazana materijalnim dokazom, odnosno pismenom sa memorandumom Centra za štitnu žlijezdu od 24. aprila 2008. godine a koje je kvalifikovano kao nalaz i mišljenje, te je potpisano od apelanta, što on ne spori. Istaknuto je da je saslušavanje pomenutih svjedoka u predmetnom parničnom postupku imalo svrhu potvrde već utvrđenog činjeničnog stanja a nikako otklanjanja propusta disciplinskog postupka, kako se pogrešno tvrdi u reviziji.

18. Navedeno je da davanje i potpisivanje nalaza i mišljenja Instituta za štitnu žlijezdu Banjaluka 24. aprila 2008. godine na ime M.Č. sadrži sve elemente disciplinskog prekršaja iz člana 67. k) Pravilnika o radu tuženog, jer je na taj način apelant obavljao poslove iz djelatnosti koju obavlja tuženi za račun druge ustanove. Pri tome su bez značaja revizioni navodi kojima se postavlja pitanje da li je apelant za obavljeni posao bio plaćen, te da li je to bio jedan slučaj ili kontinuirani rad. Isto tako, po mišljenju Vrhovnog suda, nije od utjecaja ni forma u kojoj su nalaz i mišljenje dati, već samo da li je riječ o obavljanju poslova iz djelatnosti tuženog, što je u toku disciplinskog postupka na pouzdan način utvrđeno.

19. Istaknuto je da se ne može prihvatiti da je apelant sporni nalaz dao samo kao citolog, te da na taj način nije obavljao poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac-tuženi. Ukazano je da u faksimilu apelanta koji se nalazi na nalazu piše „Specijalista nuklearne medicine-citolog“, dakle, apelant je navedeni nalaz dao ne samo kao citolog već i kao specijalista nuklearne medicine, što je djelatnost kojom se nesumnjivo bavi Zavod za nuklearnu medicinu i bolesti štitne žlijezde u okviru tuženog.

20. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije nužno da opis težih povreda radne dužnosti kako su propisane odredbom člana 98. Zakona o radu budu na isti način propisane kao teže povrede radne dužnosti iz člana 67. k) Pravilnika o radu tuženog kojim se mogu predvidjeti i druge teže povrede radne dužnosti u odnosu na povrede propisane Zakonom o radu.

21. Vrhovni sud je naveo da se u radnom sporu ispituje zakonitost (materijalna i formalna) odluka poslodavca i ne može se upuštati u njihovu cjelishodnost. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi ocjenom izvedenih dokaza utvrdili tačnost činjenica koje su od značaja za postojanje povrede radne dužnosti. Ukazano je da apelant te činjenice nije osporio u svojeručno potpisanoj izjavi od 5. juna 2008. godine, te je u iskazu pred prvostepenim sudom potvrdio da su faksimil i potpis na pismenom nalazu izdatom na ime pacijentice M.Č. njegovi. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je disciplinski postupak proveo u skladu sa odredbom člana 128. Zakona o radu, te su pobijana rješenja tuženog zasnovana na odredbama člana 126. stav 1. Zakona o radu u vezi sa članom 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu i člana 67. tačka k) Pravilnika o radu tuženog.

22. Po mišljenju Vrhovnog suda, ocjenjujući izvedene dokaze, pravilnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tuženi, u smislu odredbe člana 128. stav 3. Zakona o radu, dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, tj. da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i zbog koje mu se može jednostrano otkazati ugovor o radu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je u toku cijelog postupka osporavao izreku odluke tuženog u dijelu u kojem se opisuje radnja izvršenja povrede radne dužnosti kao nerazumljivu i nedovoljnu u toj mjeri da se ne može ispitati. Smatra da činjenični opis povrede radne dužnosti u toj odluci ne sadrži takav opis radnje iz kojeg bi se na nesumnjiv način izveo zaključak da se zaista radi o povredi radne obaveze, a onda i težoj povredi te radne obaveze. Po apelantovom mišljenju, iz datog opisa se uopće ne može zaključiti kakav je to „pregled“ pacijenta M.Č. obavio apelant budući da nedostaje mjesto izvršenja povrede radne obaveze (ne precizira se gdje se nalazi Specijalistička ambulanta-Centar za štitnu žlijezdu) na kojoj adresi i u kojem gradu, niti ko je vlasnik pravnog subjekta. Ukazuje da se u odluci tuženog navodi da je apelant pregled „obavio za svoj ili tuđi račun“, ali se ne navodi šta je to za sebe, odnosno za svoj račun pribavio ili za tuđi i čiji to račun. Po apelantovom mišljenju, u datom opisu nedostaje „obilježje“ učinjene povrede propisano članom 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu, te „obilježja“ učinjene povrede predviđene članom 67. tačka k) Pravilnika o radu tuženog. Nadalje, po apelantovom mišljenju, nijedan od sudova nije naveo u čemu je našao obilježje teže povrede. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene člana 98. st. 1. i 2. tačka 11. Zakona o radu u vezi sa članom 113. tog zakona. Ukazuje da sudovi zanemaruju da je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu donio i na osnovu člana 67. tačka k) Pravilnika o radu Kliničkog centra koji propisuje obavljanje posla za svoj ili tuđi račun iz djelatnosti poslodavca i bez saglasnosti poslodavca, istovremeno se pozivajući na član 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu iako je taj zakonski propis kompatibilan sa članom 67. tačka l) Pravilnika tuženog, a ne sa tačkom k) koja je u osnovi odluke o otkazu. Ukazuje da je apelant prigovorio na odluku v.d. direktora tuženog, te da je odluku po njegovom prigovoru donijela ista osoba, v.d. generalnog direktora, čime je, po njegovom mišljenju, u postupku kod tuženog narušeno načelo „dvostepenosti“ kako je garantovano Zakonom o radu. Ističe da su redovni sudovi proizvoljno odlučili u pogledu zastare vođenja disciplinskog postupka. Pored navedenog, ukazuje na šikaniranje poslodavca prema njemu koji se ogleda u otkazu ugovora o radu iako on zna i za druge osobe-ljekare koje rade po privatnim klinikama.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, osporenom odlukom revizionog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

25. Okružni sud je naveo da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

26. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden shodno odredbama ZPP i uz primjenu relevantnih materijalnih propisa, te da je u osporenoj odluci prvostepeni sud dao decidirano obrazloženje pri čemu nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

27. Tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 98. stav 2. tačka 11.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

Član 99.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.

Ako kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika ili neposredno.

Član 113.

Radnik koji je zasnovao radni odnos s punim radnim vremenom ne može, bez saglasnosti poslodavca, da za svoj ili tuđi račun ugovara ili obavlja poslove iz djelatnosti koje obavlja poslodavac.

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 128.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 053899 13 Rev od 13. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka tuženog o otkazu apelantu ugovora o radu, vraćanje apelanta na ranije radno mjesto kod tuženog, kao i isplata naknada iz radnog odnosa za relevantne periode), dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog o otkazu apelantu ugovora o radu, te sljedstveno tome je odbijen i apelantov zahtjev za vraćanje na ranije radno mjesto kod tuženog, kao i njegov zahtjev za isplatu odgovarajućih naknada iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden veoma opsežan dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrđeno relevantno činjenično stanje. Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane. Međutim, ocjenjujući provedene dokaze redovni sudovi su zauzeli stav da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza redovni sudovi su nesporno utvrdili da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti u smislu člana 98. stav 2. tačka 11. u vezi sa članom 113. Zakona o radu i članom 67. Pravilnika o radu tuženog na način što je kao ljekar specijalista nuklearne medicine obavio pregled pacijentice M.Č. u privatnoj specijalističkoj ambulanti o čemu je sačinio pismeni nalaz i mišljenje koje je potpisao. Navedeno apelant, također, nije osporio u predmetnom postupku. Dakle, apelant je u privatnoj specijalističkoj ambulanti obavljao poslove iz djelokruga poslova poslodavca-tuženog, a bez saglasnosti tuženog, što je bilo u suprotnosti sa interesima tuženog i principu zabrane konkurencije u smislu člana 113. Zakona o radu i člana 82. Pravilnika o radu tuženog.

41. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentovane razloge zbog čega nisu prihvaćeni apelantovi navodi koje je on isticao tokom predmetnog postupka u pogledu okolnosti u vezi sa pregledom pacijentice M.Č. i sačinjavanja nalaza i mišljenja u privatnoj specijalističkoj ambulanti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanta od tuženog proveden u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama (Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog), te da je u tom postupku apelant imao mogućnost iznošenja svoje odbrane. Slijedom navedenog, redovni sudovi su utvrdili da su odluke tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonite (u materijalnom i formalnom smislu), te da je tuženi prilikom njihovog donošenja u svemu postupao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama uživao sve garancije prava na pravično suđenje. Stoga, nezadovoljstvo apelanta ishodom predmetnog postupka ni u kom slučaju ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje na način kako to apelant iznosi u apelaciji. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na sve relevantne apelantove navode, koje je on isticao u toku predmetnog postupka, a koje u osnovi ponavlja i u apelaciji, te da u tim stavovima redovnih sudova Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i u primjeni materijalnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-494/16 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio