Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1134/16 (K. J. i Z. J.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1134/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1134/16, rješavajući apelaciju Krešimira Jezildžića i Zvonimira Jezildžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Krešimira Jezildžića i Zvonimira Jezildžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 002711 14 Rev od 24.

novembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 002711 13 Gž od 30. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenja suda u Tomislavgradu broj 68 2 P 002711 07 P od 28. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Krešimir Jezildžić i Zvonimir Jezildžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Osijeka, Republika Hrvatska, koje zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijeli su 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 002711 14 Rev od 24. novembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 002711 13 Gž od 30. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenja suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 002711 07 P od 28. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Općine Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore u periodu od 24. januara do 7. februara 2018. godine, dok tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 68 2 P 002711 07 P od 28. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade za preuzeto i izuzeto gradsko građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pobliže opisano u izreci presude (površine od 5.527 m ), isplati iznos pobliže naveden u izreci presude s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a da od preostalog dijela predmetne nekretnine (površine od 8.473 m ) tužena odstupi i ne miješa se jer su apelanti vlasnici i posjednici te nekretnine. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje parnične troškove.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti tom sudu 4. oktobra 2006. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete i utvrđenja, u kojoj su, između ostalog, naveli da je odlukom Sreske agrarne komisije u Duvnu od 11. juna 1951. godine njihovom predniku oduzet višak zemljišta u korist zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, te da im je tom odlukom ostavljeno u vlasništvo nekoliko nekretnina, a među ostalima i predmetne nekretnine. Nadalje su naveli da je tužena predmetne nekretnine vjerovatno kao gradsko građevinsko zemljište nacionalizirala, te preuzela radi stambene izgradnje, te da se po njihovom saznanju na tom dijelu grade stambene zgrade u privatnom vlasništvu, a za koju nisu nikada primili naknadu za preuzeto građevinsko zemljište u skladu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio u to vrijeme, a i u skladu s novim Zakonom o građevinskom zemljištu FBiH (član 69). Tužena je u odgovoru na tužbu podnijela prigovor zastare.

7. Općinski sud je naveo da je nakon ocjene svih dokaza odlučio kao u izreci, između ostalog, zbog sljedećeg. Naime, iz iskaza apelanta Krešimira Jezildžića proizlazi da su predmetne nekretnine postale vlasništvo porodice apelanata tridesetih godina prošlog stoljeća kada ih je njihov prednik kupio od trećeg lica, da je njihovom predniku oduzet višak zemljišta, te da im je ostavljeno u vlasništvo nekoliko nekretnina, a među ostalima i predmetne nekretnine, kao i da im nikada nije plaćena naknada za predmetne nekretnine, niti su bilo kome dali saglasnost da tu nekretninu uživa, odnosno da na njoj gradi, protivili su se gradnji kuće koju je jedno lice počelo graditi, da je to lice dobilo obavijest da ne smije graditi kuću, te da je autoškola bespravno ušla u posjed te nekretnine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da su predmetne nekretnine u zemljišno-knjižnom izvatku definirane kao oranica – potencijalno građevinsko zemljište, da se prenamjena zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko vrši u općinskoj službi za gospodarstvo, kao i da se, u skladu s Odlukom tužene o utvrđivanju iznosa naknade za dodijeljeno gradsko i ostalo građevinsko zemljište, nalazi u trećoj zoni gradskog građevinskog zemljišta u Tomislavgradu. Nadalje je, na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, utvrdio da su predmetne nekretnine 1966. godine upisane kao državno vlasništvo s pravom korištenja u korist, između ostalih, apelanata, da je 1979. godine izvršeno cijepanje te nekretnine u svrhu izgradnje auto-moto poligona, koji nikada nije urađen, da su nakon cijepanja u zemljišnim knjigama apelanti ostali upisani kao korisnici, kao i da tadašnja općinska služba postupak eksproprijacije nije okončala jer, osim cijepanja predmetne nekretnine, nije došlo do upisa novog korisnika zemljišta na otcijepljenoj parceli. Nadalje je utvrđeno da su na predmetnim nekretninama, odnosno dijelu tih nekretnina, za koju apelanti traže novčanu naknadu, već sagrađene porodične kuće (nije precizirano vrijeme gradnje tih kuća, ali svakako da su sagrađene prije roka od pet godina od dana podnošenja tužbe sudu).

8. Općinski sud je ocijenio da je očigledno kako su predmetne nekretnine cijepane, te da su kuće trećih lica sagrađene još 60-ih odnosno 70-ih godina prošlog stoljeća, tako da je osnovan prigovor tužene u pogledu zastare potraživanja apelanata na ime novčane naknade za otcijepljeno odnosno zauzeto zemljište, ranije vlasništvo apelanata. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 371. i

376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisani rokovi zastare od tri odnosno pet godina od dana kad je nastalo određeno potraživanje. Budući da se u konkretnom slučaju potraživanje novčane naknade odnosi na 1979. godinu, a da je tužba podnesena 4. oktobra 2006. godine, Općinski sud je usvojio prigovor zastare koji je istakla tužena i tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva apelanata, dakle nekretnine u površini od 8.473 m , Općinski sud je naveo da tužena ne osporava apelantima njihova vlasnička prava na toj nekretnini, niti ju je zauzela, niti je drži u posjedu.

9. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 2 P 002711 13 Gž od 30. aprila 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi kao nesporna činjenica da su predmetne nekretnine upisane kao državno vlasništvo sa 1/1 s pravom korištenja u korist, pored ostalih lica, i apelanata. Nadalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi kao nesporna činjenica da je 1979. godine vršeno cijepanje predmetne nekretnine za potrebe izgradnje auto-moto poligona, te da je na novoformiranoj nekretnini uknjiženo pravo korištenja u korist autokluba, a koje činjenice stranke i ne osporavaju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da se navedeni autoklub vodi kao nosilac prava korištenja na predmetnim nekretninama za koje apelanti traže novčanu naknadu, kao i da su na dijelu tih nekretnina sagrađene porodične kuće još 60-ih odnosno 70-ih godina prošlog stoljeća.

11. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantima oduzet dio predmetne nekretnine za koji potražuju naknadu bez zakonom propisanog postupka budući da se u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina može izvlastiti tek nakon što je tim zakonom utvrđen javni interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nekretnini, a u konkretnom slučaju nije utvrđen javni interes, tako da je dio predmetne nekretnine oduzet bez zakonom propisanog postupka i postao državno vlasništvo. Kako su u konkretnom slučaju već izgrađeni stambeni objekti na naprijed navedenom dijelu predmetne nekretnine, za koji dio apelanti potražuju naknadu, Kantonalni sud je ocijenio da je tom izgradnjom dio predmetne nekretnine trajno postao državno vlasništvo, a u tom slučaju tužbeni zahtjev apelanata za isplatu protivvrijednosti zemljišta koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i postalo državno vlasništvo zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz člana 371. ZOO.

12. Budući da su predmetne nekretnine apelanata, koje su im oduzete bez zakonom propisanog postupka, postale državno vlasništvo izgradnjom stambenih objekata, čija izgradnja je bila završena 70-ih godina prošlog stoljeća, da su cijepane 1979. godine, a da je tužba podnesena 4. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud je ocijenio da je potraživanje apelanata zastarjelo prema odredbi člana 371. ZOO, iz čega proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je prigovor tužene o zastari potraživanja osnovan. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan i preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim traže da tužena odstupi i da se ne miješa u dio u površini od 8.473 m jer tokom postupka apelanti ničim nisu dokazali da se tužena miješala u predmetni dio nekretnine, niti su dokazali da je tužena zauzela taj dio predmetne nekretnine, a niti to proizlazi iz provedenih dokaza, niti su apelanti na te okolnosti predlagali dokaze. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je zakonski zastupnik tužene izjavio na zapisniku o pripremnom ročištu održanom 6. decembra 2011. godine da tužena i ne osporava apelantima njihova vlasnička prava na navedenom dijelu predmetne nekretnine, da taj dio nekretnine nije zauzela, niti je drži u posjedu.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda od 30. aprila 2014. godine, donio Presudu broj 68 2 P 002711 14 Rev od 24. novembra 2015. godine kojom je reviziju odbio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da prema utvrđenjima prvostepenog suda predmetne nekretnine odlukom Sreske agrarne komisije Duvno iz 1951. godine nisu oduzete i da su ostavljene porodici apelanata, porodica apelanata je protjerana u Slavoniju, a od rodbine u Tomislavgradu apelanti su obavještavani o stanju predmetne nekretnine. Apelantima nikada nije plaćena naknada za predmetne nekretnine, niti su bilo kome dali saglasnost da nekretnine uživa, odnosno da na njima gradi, protivili su se gradnji kuće koju je jedno lice počelo graditi na način da je to lice dobilo obavijest da ne smije graditi kuću, te da je autoškola prilikom njene izgradnje bespravno ušla u posjed predmetne nekretnine. Osim toga, da su sve do 1979. godine predmetne nekretnine zadržale isti oblik i površinu, nakon čega je izvršeno njihovo cijepanje u svrhu izgradnje auto-moto poligona, koji nikada nije urađen i tada nije okončan taj postupak eksproprijacije. Nakon cijepanja u zemljišnim knjigama ostali su upisani isti korisnici. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o zahtjevu apelanata, kao ovlaštenika prava korištenja (bivši vlasnici), da im tužena umjesto povrata stvari (povrata oduzetog zemljišta) isplati naknadu za oduzetu stvar (oduzeto zemljište). Pravo ovlaštenika prava korištenja na naknadu za oduzeto zemljište ne može zastarjeti sve dok ovlaštenik prava korištenja može zahtijevati povrat svoje stvari, odnosno umjesto toga isplatu naknade za svoju stvar. Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku koji iznosi pet godina.

15. S obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je potraživanje apelanata zastarjelo, slijedom čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, pri čemu se pravilno pozvao na odredbu člana 371. ZOO. Naime, s obzirom na vrijeme privođenja oduzete nekretnine njenoj namjeni, najkasnije 1979. godine, te datum podnošenja tužbe 4. oktobar 2006. godine, očito je da je u konkretnoj pravnoj stvari, protekao opći zastarni rok iz člana 371. ZOO, iz kog razloga suprotna izlaganja apelanata u tom pogledu nemaju nikakve osnove i ne mogu se prihvatiti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim prigovor tužene o zastarjelosti zahtjeva apelanata, te odbio njihov tužbeni zahtjev.

16. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je pitanje osnovanosti istaknutog prigovora zastare zahtjeva apelanata revizioni sud sagledavao i u odnosu na usaglašeno pravno shvaćanje redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH), usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januara 2014. godine). Vrhovni sud je također podsjetio i na odluke Ustavnog suda u kojima se razmatralo pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji za posljedicu imaju potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa, ni rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). Istaknuo je da usaglašeno pravno shvaćanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva (AP 4669/11, AP 4312/12, AP 2956/12, AP 1706/12, AP 48/12, AP 4253/11 i AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine).

17. Međutim, apelanti u konkretnoj pravnoj stvari, slijedom izloženih činjeničnih tvrdnji i utvrđenja nižestepenih sudova, niti tvrde, niti tokom postupka dokazuju odlučne činjenice i okolnosti pod kojima su nesporno lišeni svoje imovine. Naime, apelanti nisu dokazali da li u tome ima, pa ako ima kakvog, učešća tužene, u čemu se ogledaju radnje tužene posljedica kojih je lišavanje njihove imovine (tvrdi se samo da su izgrađene porodične stambene kuće privatnih lica, bez naznake učešća tužene u tome, da je započeta eksproprijacija ili pak izuzimanje gradskog građevinskog zemljišta, bez naznake u korist koga se vrši eksproprijacija, odnosno izuzimanje), što onemogućava utvrđivanje i ocjenu postojanja odlučnih činjenica i okolnosti pod kojima njihov zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je rezultat takve ocjene zaključak da apelanti nisu dokazali postojanje odlučnih činjenica i okolnosti koje opravdavaju postojanje uvjeta za primjenu navedenog povoljnog osnova koji isključuje zastarjelost predmetnog zahtjeva.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da se u konkretnom slučaju ne može raditi o zastari potraživanja budući da postupak eksproprijacije nikada nije proveden jer apelanti od tužene nikada nisu dobili bilo kakvu odluku o razlozima izuzimanja predmetne nekretnine, tako da u odnosu na njih u konkretnom slučaju ne može teći zastarni rok. Apelanti su istakli da su se nižestepeni sudovi pogrešno pozvali na odredbu člana 371. ZOO, na osnovu čega su usvojili prigovor zastare potraživanja. Nadalje, apelanti su naveli da je proizvoljan stav revizionog suda da apelanti nisu dokazali da je u lišavanju imovine bilo učešća tužene jer iz postupka, koji je učinila Služba za katastar Općine Tomislavgrad, nespornim proizlazi da je tužena bez saglasnosti apelanata kao zemljišno-knjižnih vlasnika, bez pravnog osnova vršila cijepanje predmetne nekretnine i iste dijelove ustupala drugim korisnicima na korištenje i gradnju. Apelanti su tražili da im se isplate troškovi sastavljanja apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je ukazao na dio razloga osporene odluke koji „obesnažuju“ navode apelanata kojima osnovanost svog zahtjeva nalaze u pravilima faktičke eksproprijacije. Nadalje je naveo da je rezultat primjene materijalnog prava iz osnova zastarjelosti zahtjeva sadržan u odluci koja se pobija apelacijom, pri čijem donošenju nije mogao primijeniti odredbe na koje se pozivaju apelanti, o čemu su izneseni jasni i potpuni razlozi.

20. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj presudi naveo razloge kojima se rukovodio kada je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

21. Općinski sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi. Nadalje je naveo da je u konkretnom slučaju parnični postupak proveden zakonito, a presuda je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom i nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju. V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

23. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine FBiH” br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 2 P 002711 14 Rev od 24. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. U vezi s primjenjivošću člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade za preuzete i izuzete predmetne nekretnine isplati određeni novčani iznos. Nesporno da se radi o građanskim pravima apelanata na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja, te će stoga Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi ovog prava.

32. Apelanti, prije svega, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

34. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud presudom, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanata ocijenivši da je protekao opći zastarni rok iz člana 371. ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarjevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud odbio reviziju apelanata.

35. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su predmetne nekretnine postale vlasništvo porodice apelanata tridesetih godina prošlog stoljeća, da je odlukom Sreske agrarne komisije u Duvnu njihovom predniku oduzet višak zemljišta, te da im je tom odlukom ostavljeno u vlasništvo nekoliko nekretnina, a među ostalima i predmetne nekretnine, kao i da im nikada nije plaćena naknada za predmetne nekretnine, niti su bilo kome dali saglasnost da te nekretnine uživa, odnosno da na njima gradi, protivili su se gradnji kuće koju je jedno lice počelo graditi na način da je to lice dobilo obavijest da ne smije graditi kuću, te da je autoškola prilikom njene izgradnje bespravno ušla u posjed predmetne nekretnine. Osim toga, da su sve do 1979. godine predmetne nekretnine zadržale isti oblik i površinu, nakon čega je izvršeno njihovo cijepanje u svrhu izgradnje auto-moto poligona, koji nikada nije urađen i tada nije okončan taj postupak eksproprijacije. Nakon cijepanja u zemljišnim knjigama ostali su upisani isti korisnici.

36. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim prigovor tužene o zastarjelosti tužbenog zahtjeva apelanata. Nadalje, da je Vrhovni sud pitanje osnovanosti istaknutog prigovora zastare sagledavao i u odnosu na usaglašeno pravno shvaćanja redovnih sudova iz oba entiteta, usvojeno na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Međutim, apelanti, slijedom izloženih činjeničnih tvrdnji i utvrđenja nižestepenih sudova, niti tvrde, niti tokom postupka dokazuju odlučne činjenice i okolnosti pod kojima su nesporno lišeni svoje imovine. Naime, apelanti nisu dokazali da li u tome ima, pa ako ima kakvog, učešća tužene, u čemu se ogledaju radnje tužene kojima su lišeni svoje imovine (tvrde samo da su izgrađene porodične stambene kuće privatnih lica, bez naznake učešća tužene u tome, da je započeta eksproprijacija ili pak izuzimanje gradskog građevinskog zemljišta, bez naznake u korist koga se vrši eksproprijacija, odnosno izuzimanje), što onemogućava utvrđivanje i ocjenu postojanja odlučnih činjenica i okolnosti pod kojima njihov zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 2. Zakona o eksproprijaciji propisano: „Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova, odnosno ne nalazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U vezi s prigovorima apelanata da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.

38. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

40. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1134/16 (K. J. i Z. J.) | Sudska praksa | Aktio