Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2541/18 (Y. J.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Upravni postupak
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2541/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2541/18, rješavajući apelaciju Jongwei Ji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jongwei Ji podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023785 16 U od 5.

marta 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-2- 06-07-2-140/16 od 12. septembra 2016. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-53/16 od 29. jula 2016.

godine u odnosu na pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jongwei Ji podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023785 16 U od 5. marta 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP- 2-06-07-2-140/16 od 12. septembra 2016. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-53/16 od 29. jula 2016.

godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Yongwei Ji (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023785 16 U od 5. marta 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-140/16 od 12. septembra 2016. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) broj UP-1/18.5.1-07.3-53/16 od 29. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe za strance zatraženo je 9. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba za strance dostavili su odgovore na apelaciju 15. odnosno 17. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Služba za strance je Rješenjem broj UP-1/18.5.1-07.3-53/16 od 29. jula 2016. godine apelantu odredila blažu mjeru nadzora sa danom 2. august 2016. godine, ograničenjem kretanja na područje teritorije Distrikta Brčko i teritorija općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te je apelant obavezan na obavezno javljanje četvrtkom, uz obavezno pristupanje TC Brčko, te srijedom i petkom telefonsko javljanje Službi za strance TC Brčko, dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor bitno ne izmijene.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, koji je kineski državljanin, imao odobren boravak u BiH. Dalje je navedeno da je Služba za strance zaprimila informaciju Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA) u kojoj je navedeno da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Postupajući u skladu sa navedenom informacijom, Služba za strance je pokrenula postupak u kojem je utvrdila da je pored navedene informacije nadležne agencije protiv apelanta u toku krivični postupak za krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. Navedeno je da je u toku postupka na osnovu izjave apelanta, pribavljenih podataka i informacija OSA-e utvrđeno da je apelant došao u BiH 2002. godine, da je osnivač i zamjenik direktora u pravnom licu XYC d.o.o. Distrikt Brčko, kao i da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog navedenih krivičnih djela (udruživanja radi vršenja krivičnih djela, pranja novca, porezne utaje). Stoga je Služba primjenom člana 96. stav 1. tačka n) i 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-52/16 od 29. jula 2016. godine o otkazu prava na stalni boravak u BiH i protjerivanju apelanta sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji na period od četiri godine zbog toga što je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Apelantu je istovremeno naloženo napuštanje teritorije BiH u roku od tri dana po sticanju uvjeta iz člana 113. st. 1. i 2. Zakona o strancima, a u skladu sa članom 96. stav 1. tačka n) i stav 2. navedenog zakona.

7. U obrazloženju rješenja Služba za strance je navela da je u postupku utvrdila da su ispunjeni uvjeti iz člana 118. stav 1. tačka a), stav 2. tačke a), c) i e) i člana 119. stav 2. Zakona o strancima, kojim je propisano da se strancu do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto, uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje ili ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH.

8. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-140/16 od 12. septembra 2016. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo rješenje Službe za strance. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je ispitujući apelantove žalbene navode utvrdilo da je Služba za strance u provedenom postupku pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila važeće zakonske propise.

9. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 023785 16 U od 5. marta 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da su Zakonom o strancima propisani uvjeti i postupak ulaska stranaca u Bosnu i Hercegovinu, uključujući i vizni i bezvizni režim; putne isprave za strance; boravak stranaca u BiH; udaljenje stranca iz zemlje; prihvat stranaca i stavljanje stranca pod nadzor; kao i nadležnosti organa vlasti u primjeni ovog zakona, te druga pitanja u vezi sa boravkom stranaca u BiH. Sud BiH je nadalje naveo da je radi ocjene pravilnosti osporavanog rješenja Ministarstva pribavio izvještaj OSA-e, koja u smislu zakona po službenoj dužnosti vrši sigurnosnu provjeru za strance, s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH. U provedenom postupku Sud BiH je utvrdio da je tuženi upravni organ pri donošenju konačnog upravnog akta pravilno utvrdio sve činjenice koje su od utjecaja za donošenje odluke. Shodno utvrđenim činjenicama Sud BiH je zaključio da apelant kao stranac kojem je otkazan boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja, a prema informaciji nadležne agencije, predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te ne može nesmetano boraviti i kretati se po teritoriji BiH, bez kontrole organa nadležnih za kretanje i boravak stranaca. Stoga je, kako je utvrdio Sud BiH, pravilno prvostepeni organ ocijenio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za određivanje blaže mjere nadzora nad apelantom. Istaknuto je da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je istaknuto da je isključivo pravo svake pojedinačne države da ocjenjuje i propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njenoj zemlji, pa se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. U odnosu na apelantov prigovor da u osporavanom rješenju nisu date odlučne činjenice, iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku i sigurnosti, Sud BiH je utvrdio da je istaknuti prigovor u suprotnosti sa podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog, koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka tuženog Ministarstva da je Služba za strance prilikom donošenja odluke pravilno ocijenila relevantne informacije dostavljene od OSA-e. Kako tuženi i prvostepeni organ nema zakonsku mogućnost da vrši ocjenu činjenica utvrđenih od OSA-e, Sud BiH je smatrao da su tuženi i Služba za strance, na osnovu dostavljenih informacija i činjenice da je apelant stranac kojem je otkazan boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja, pravilno utvrdili da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 119. Zakona o strancima.

12. Nadalje je istaknuto da prema članu 1. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, ova agencija je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano da je OSA nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Informacije koje, u skladu s navedenom odredbom, dostavlja OSA obavezujuće su za prvostepeni i drugostepeni organ, odnosno, slijedeći odredbe Zakona o strancima, prvostepeni, kao i drugostepeni organ ne mogu preispitivati, niti vršiti ocjenu vjerodostojnosti informacija koje dostavlja navedena agencija, s obzirom na to da je utvrđivanje razloga sigurnosti u isključivoj nadležnosti navedene agencije, a što proizlazi i iz člana 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH.

13. Odlučujući o apelantovom prigovoru da mu je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima slučaja, Sud BiH je utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan prije donošenje rješenja, prilikom kojeg je upoznat da postoje informacije nadležne službe, što potvrđuje apelantova izjava, koju je apelant lično potpisao. Apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti po ocjeni Suda BiH je u suprotnosti sa podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog Ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka tuženog o apelantovom preduzimanju aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH. Sud BiH je istakao da se predmetno rješenje o otkazu boravka treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer u duhu ovog protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Državni organi za provođenje zakona, kako je dalje navedeno, nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije nijednim zakonom propisana. Prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu sa navedenim zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, pa sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA (član 8. citiranog Zakona o strancima).

14. Ispitujući eventualne povrede Evropske konvencije, Sud BiH je ispitao da li je predmetno miješanje javne vlasti u osporavanim odlukama proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava. Sud BiH je smatrao da obrazloženje koje je dao tuženi u odnosu na pitanje nacionalne sigurnosti ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Sud BiH je istakao da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, te je shodno tome Sud BiH, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Nadalje, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, pri čemu je isključivo pravo svake pojedinačne države da ocjenjuje i propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u njenoj zemlji, te se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Apelantov prigovor da blaža mjera nadzora nije bila potrebna jer su mu u krivičnom postupku izrečene mjere zabrane po ocjeni Suda BiH je neosnovan. Sud BiH je istakao da izricanje mjera zabrane u krivičnom postupku nije od utjecaja na mjere nadzora nad kretanjem i boravkom stranaca na teritoriji BiH, koje vrši nadležna Služba za strance po Zakonu o strancima. Kontrola ulaska, boravka i kretanja stranaca je predmet Zakona o strancima, kojim se to pitanje također regulira bez obzira na to da li se protiv stranca vodi ili ne vodi krivični postupak, niti Zakon o krivičnom postupku ima prioritet nad drugim zakonima. Nadalje je utvrđeno da je neosnovan apelantov prigovor da je izricanjem blaže mjere nadzora apelantu onemogućeno pravo na odbranu u krivičnom postupku, iz razloga što je komunikacija između apelanta i izabranog branioca, kao i pravo na odbranu uređeno Zakonom o krivičnom postupku, a ne Zakonom o strancima, te isto pravo nije ni bilo predmet konkretnog upravnog postupka. Polazeći od toga da su u osporavanom rješenju sadržani valjani razlozi o činjenicama, a koje je uvažio i taj sud, te s obzirom na to da je zaključeno da se osporavano rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka, koji je prethodio donošenju osporavanog konačnog akta i pravilnoj primjeni Zakona, Sud BiH je zaključio da je apelantova tužba neosnovana, pozivajući se pri tome na odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 12. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP).

17. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Nadalje je naveo da su u momentu izricanja mjera nadzora Službe za strance protiv apelanta već egzistirale mjere zabrane iz Zakona o krivičnom postupku BiH koje su bile određene rješenjem Suda BiH od 23. decembra 2015. godine, i to mjera zabrane napuštanja boravišta na području Distrikta Brčko i Tuzlanskog kantona, zabrana putovanja, da su mu oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih, zabrana sastajanja sa određenim licima i obavezno javljanje policijskim organima. Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio zakon kada mu je osporenim odlukama odredio mjere nadzora iako su protiv apelanta već egzistirale mjere zabrane iz ZKPBiH. Također, apelant tvrdi da nije imao uvid u informacije nadležnih službi da njegove aktivnosti predstavljaju opasnost za javni poredak, niti je imao mogućnost da se o njima izjasni.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, te da sud u upravnom sporu utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. U konkretnom slučaju Sud je utvrdio da je osporavano rješenje pravilno jer su se stekli uvjeti iz člana 118. stav 1. tačka a), stav 2. tačke a), c) i

e) i člana 119. stav 2. Zakona o strancima. Shodno navedenom, apelantovo stavljanje pod nadzor nije posljedica proizvoljnog postupanja organa, nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona o strancima. Dalje je istaknuto da se navodi sadržani u apelaciji u cijelosti ponavljaju i da su bili sadržani i u tužbi protiv rješenja tuženog Ministarstva o kojoj je odlučeno presudom tog suda u kojoj je sud obrazložio da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru Ministarstva je pored ostalog navedeno da je apelantov prigovor da je povrijeđen član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovan jer pravo stranca da ostane u određenoj zemlji i prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ubraja se u domen javnog prava svake zemlje, pa ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu. Stranac u tom slučaju ne uživa zaštitu prava koja su zagarantirana Evropskom konvencijom koja se direktno primjenjuju u BiH, kao građanska prava i obaveze, pa je u praksi Evropskog suda zauzeto stanovište da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje nije pravo koje je zagarantirano odredbama navedene konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Služba za strance je u odgovoru na apelaciju navela da je preduzimajući radnje u okviru svoje nadležnosti 29. jula 2016. godine Rješenjem broj UP-1/18.5.1-07.3-53/16 apelantu, državljaninu Kine, otkazala pravo na stalni boravak u BiH, te izrekla mjeru protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od četiri godine. Istog dana, s obzirom na to da su ispunjeni zakonski uvjeti, osporenim rješenjem Služba je apelantu ograničila kretanje na područje teritorija Distrikta Brčko, te teritorij općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te odredila obavezno javljanje – lično pristupanje stranog državljanina u službene prostorije Službe za strance, Terenski centar Brčko, kao i telefonsko javljanje navedenom terenskom centru. Donošenju ovakve odluke prethodila je pribavljena informacije OSA-e označena određenim stepenom tajnosti, u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Pored informacije OSA-e, utvrđeno je da je protiv apelanta u toku krivični postupak za krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. KZBiH. U vezi s tim, uzimajući u obzir odredbe Zakona o strancima, Zakona o upravnom postupku BiH, gdje je u svemu poštovan princip saslušanja apelanta koji je tom prilikom upoznat sa činjenicom da Služba raspolaže saznanjima i informacijama nadležne agencije, što proizlazi iz izjave imenovanog koja je lično potpisana, i uzimajući u obzir odredbe Evropske konvencije, navedeno je da je Služba provela postupak utvrđivanja svih činjenica i okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano.

Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.

(…) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

(…) Član 96. stav 1. tačka n) (1) Boravak stranca u BiH se otkazuje ako:

n) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH: Član 106. stav 1. tačka j) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

(…)

j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

Član 113. st. 1. i 2.

(1) Ako je protiv stranca pokrenut sudski postupak, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što se predmet pravosnažno okonča.

(2) Ako je stranac pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što stranac izdrži kaznu zatvora, osim ako mu je izrečena uslovna osuda ili je kazna zastarjela, ili je na uslovnom otpustu.

Član 118.

(Određivanje nadzora) (1) Nadzor nad strancem, do njegovog napuštanja BiH, provodi se:

a) ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto, uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, odnosno blažom mjerom nadzora; ili (…) (2) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;

(…)

c) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;

(…)

e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

(…) Član 119.

(Period određivanja i produženje nadzora) (…) (2) Strancu se rješenjem određuje nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji do trenutka dobrovoljnog napuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene. (…) VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek

23. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

24. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(…)

25. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim mu je kao strancu određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja i obaveznim javljanjem Službi za strance. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju osporenom presudom nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, dakle, o pravima koja su garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da određivanje blažih mjera nadzora nad apelantom zbog razloga nacionalne sigurnosti spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav

1. Evropske konvencije i u vezi s njim član 13. Evropske konvencije nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 72, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023785 16 U od 5. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim osporenu presudu apelant je primio 7. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2018. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom djelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 12. MPGPP. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

32. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

33. Član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluka Suda BiH i upravnih organa kojim je apelantu određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja na određeno područje i obaveznog javljanja Službi za strance dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor bitno ne izmijene. Apelant smatra da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

35. Ustavni sud ukazuje da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda ograničenja koja su proistekla iz mjera osiguranja prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja odnosno oduzimanje putne isprave razmatraju u okviru člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da ove mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti nužne u demokratskom društvu radi „održavanja javnog poretka“ ili sprečavanja „zločina“ u smislu stava 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine i Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Takav stav u vezi s mjerom zabrane kojom su od apelanta kao osumnjičenog privremeno oduzete lične i putne isprave zauzeo je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 206/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelant ukazivao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

36. Ustavni sud dalje ukazuje da je, odlučujući o apelacijama kojima su apelanti osporavali odluke redovnog suda kojima su im određene mjere zabrane (tj. zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, zabrana sastajanja sa određenim licima, kao i obavezno javljanje nadležnom državnom organu iz člana 126.a ZKPBiH), pri tome navodeći povredu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je citiranim odlukama, s ciljem da proširi standarde i efikasnije zaštiti prava apelanata čiji je minimum propisan Evropskom konvencijom, odlučio da osporene odluke ispita u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. Dakle, na navedeni način je omogućeno da se odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o mjerama zabrane ispituju u postupku pred Ustavnim sudom i u okviru garancija člana 5. Evropske konvencije.

37. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatira da iz citirane prakse proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje, tj. mjera zabrane, u konkretnom slučaju može razmatrati u okviru standarda dva posebna prava, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu da se apelant pozvao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

39. U konkretnom slučaju osporenim odlukama apelantu je određena mjera nadzora ograničenjem kretanja na područje teritorije Distrikta Brčko i teritorija općina u sastavu Tuzlanskog kantona, te je apelant obavezan na obavezno javljanje četvrtkom, uz obavezno pristupanje TC Brčko, te srijedom i petkom telefonsko javljanje Službi za strance TC Brčko. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je osporenim odlukama ograničena apelantova sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud osporene odluke zasnovali na odredbama člana 96. stav 1. tačka n), člana 106. stav 1. tačka j), člana 118. stav 1. tačka a) i stava 2. tačke a), c) i e), te člana 119. stav 2. Zakona o strancima. Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, te uzimajući u obzir da su citiranim odredbama propisani uvjeti, način i period određivanja mjere nadzora, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa Zakonom o strancima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je citirani zakon objavljen u službenom glasilu, dakle, dostupan građanima, te da na jasan način regulira pitanja izricanja i produžavanja mjera nadzora, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

41. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelantu određene mjere nadzora nakon što je Služba za strance utvrdila da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Prethodno je utvrđeno da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela, pranja novca, porezne utaje, nakon čega je Služba za strance donijela rješenje o otkazu prava na stalni boravak u BiH i protjerivanju apelanta sa teritorije BiH. Imajući u vidu da kriminal, pogotovo organizirani, predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama trajanje mjera nadzora određeno privremeno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor bitno ne izmijene. Pored toga, Ustavni sud zapaža da predmetne blaže mjere nadzora traju od 2. augusta 2016. godine. Imajući u vidu vremenski period u kojem su mjere nadzora na snazi, zatim razloge zbog kojih je utvrđeno da apelant predstavlja opasnost po sigurnost i javni poredak, kao i težinu krivičnih djela zbog kojih se protiv apelanta vodi krivični postupak, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama uspostavljena ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni Zakona o strancima, odnosno primjeni mjera kojima se osigurava izvršenje rješenja o protjerivanju stranca.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani.

Ostali navodi

43. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i slobodan izbor mjesta boravka iz člana 12. MPGPP, Ustavni sud zapaža da se u suštini radi o identičnoj odredbi kao u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ispitao navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta, shodno tome smatra da nije neophodno da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava iz člana 12. MPGPP.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba Zakona o strancima, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka i kojima nije narušen princip proporcionalnosti na apelantovu štetu.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2541/18 (Y. J.) | Sudska praksa | Aktio