Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-720/18 (S. H.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-720/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-720/18, rješavajući apelaciju Saliha Huseinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salih Huseinović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 01 Rs 006563 17 Rsž od 30. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Huseinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 01 Rs 006563 17 Rsž od 30. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom drugostepenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 1 Rs 006563 16 Rs od 6. aprila 2016. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Odluka Šumsko-privrednog društva ZDK d.o.o. Zavidovići (tuženog-protivtužioca), pobliže navedenih u izreci presude (koje su donesene u disciplinskom postupku koji je tuženi-protivtužilac vodio protiv apelanta zbog povrede radne obaveze). Takođe, prvostepenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezan je apelant da tuženom-protivtužiocu na ime naknade prouzrokovane štete isplati iznos od 4.549,20 KM.
2. U osporenoj odluci Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant kao radnik tuženog-protivtužioca raspoređen na radno mjesto „šumarski tehničar-klaser", za koje poslove u Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta je regulisano da samostalno odlučuje, odnosno klasira drvne sortimentne i lično odgovara za tačnost klasiranja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant kao klaser shodno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u potpunosti je samostalan u svom radu, te je u skladu sa opisom zadataka svog radnog mjesta morao izvršiti klasificiranje drvenih sortimenata u skladu sa propisima i standardima koji se primjenjuju u oblasti šumarstva. Kantonalni sud je ukazao da je apelant, kada je vršio prijem drvnih sortimenanata, propustio da obavijesti PJ Šumarstvo Olovo da od "doznačene drvne mase ima dobar dio procenat učešća tehničkog drveta", te je bio dužan da izvrši primanje tehničkog i ogrevnog drveta i obavijesti svoje pretpostavljene. Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da mu je neko naredio da izvrši pogrešno klasiranje drvene mase, a prema rezultatima dokaznog postupka to mu niko nije mogao ni narediti, jer je to isključivo bio apelantov posao i u tome je bio samostalan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi da ništa na radnom mjestu nije radio bez saznanja neposrednog rukovodioca-šefa, neosnovani. Kantonalni sud je dalje ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je drvne sortimente za ogrev doznačio stručni saradnik za projektovanje A. J., te da su sva posječena stabla doznačena na ime ogreva jer su mještani sela Lišci podnijeli zahtjev za ogrev tuženom-protivtužiocu (PJ Šumarija Olovo) zbog čega apelant nije mogao drugačije klasirati nešto što je bilo doznačeno i već ranije dogovoreno izvlačenje spornih drvnih sortimenata kao ogrevnog drveta. Kantonalni sud je naveo da je vještak šumarske struke Š. M. izjavio da primač klaser (u konkretnom slučaju apelant), kada je vršio prijem drvnih sortimenata na panju bez razlike šta je predviđeno Izvedbenim projektom i predviđenim procentualnim učešćem tehničkog i ogrevnog drveta, bio je dužan da o tome obavijesti poslodavca (PJ Šumarstvo Olovo) da od doznačene mase za ogrev ima dobar dio - procenat učešća tehničkog drveta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da ocjenu kvaliteta posječene drvene mase po sistematizaciji vrši primač klaser na panju (u konkretnom slučaju apelant), da je on samostalan u radu i zahtjev mještana za sječu ogrevnog drventa a niti bilo koji drugi zahtjev nisu mogli uticati na klasiranje kvaliteta drveta. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da suprotino navodima žalbe (da u konkretnoj situaciji Sindikat nije bio upoznat za donošenje pobijane odluke) stanje spisa ukazuje da je Disciplinska komisija tuženog postupila u svemu u skladu sa članom 73. stav (2) Pravilnika o radu, te je dopisom od 3. decembra 2014. godine zatražila mišljenje Sindikalne podružnice PJ „Šumarija Olovo“. Kantonalni sud je naveo da je Sindikat dopisom od 8. decembra 2014.godine zatražio da se u konkretnom slučaju izrekne blaža sankcija. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na nesumnjiv način zaključio da je dokazano da je tuženi-protivtužilac disciplinski postupak protiv apelanta u potpunosti proveo u skladu sa važećim Pravilnikom o radu tuženog-protivtužioca. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je klasiranje drvene mase izvršio apelant, te da je ovakvim postupanjem nastala šteta za tuženog u iznosu od 4.549,20 KM, a koju štetu u pogledu obima i visine je utvrdio vještak šumarske struke Š. M. čiji nalaz i mišljenje je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio kao tačan i objektivan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primjenjen član 81. Pravilnika o radu, jer apelant ništa nije mogao preduzeti bez saznanja neposredno nadređenog-šefa M. S. Navodi da tužena nije pravilno tumačila navedeni član i da je visina navodne štete previsoko postavljena i da je proizvoljno utvrđena. Apelant je naveo da je tužena u skladu sa članom 73. stav (2) Pravilnika o radu bila dužna pribaviti mišljenje Sindikalne organizacije što je propustila učiniti, odnosno Sindikat u konkretnom slučaju nije bio obaviješten o vođenju disciplinskog postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević