Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/18 (S. P.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2517/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2517/18, rješavajući apelaciju Siniše Popadića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Siniša Popadić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 005870 17 Gži 3 od 19. februara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Siniša Popadić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 005870 17 Gži 3 od 19. februara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Popadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005870 17 Gži 3 od 19. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je Rješenje o dosudi Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 I 005870 17 I 3 od 6. oktobra 2017. godine. Tim rješenjem su nepokretnosti u posjedu apelanta, pobliže precizirane u dispozitivu rješenja, vlasništvo apelanta na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 4. augusta 1988. godine između apelanta i M. P., shodno članu 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), dosuđene kupcu - tražitelju izvršenja (MKO „Višekruna“ Banja Luka), kao najpovoljnijem ponuđaču. Također, predmetnim rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da po pravosnažnosti tog rješenja, po službenoj dužnosti, izvrši upis promjene prava vlasništva i posjeda predmetnih nekretnina sa imena apelanta na ime kupca, tj. tražitelja izvršenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, pored ostalog, naveo da prema stanju predmetnog spisa proizlazi da su zaključkom prvostepenog suda od 30. augusta 2016. godine prodate tražitelju izvršenja, kao najpovoljnijem ponuđaču na prvom ročištu za javno nadmetanje koje je održano 30. augusta 2016. godine, nepokretnosti vlasništvo i posjed apelanta, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, vlasništvo izvršenika po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa M.P., a koji nije proveden od strane apelanta. Okružni sud je naveo da također iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je pravosnažnim rješenjem o izvršenju od 24. januara 2014. godine određeno izvršenje na predmetnim nepokretnostima apelanta, vlasništvo apelanta po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa M.P., a koji nije proveden od strane apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je u toku postupka tražitelj izvršenja dokazao da je apelant nakon smrti primatelja izdržavanja postao vlasnik predmetnih nepokretnosti na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa M.P. Dakle, utvrđeno je da je tražitelj izvršenja dokazao da su ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja za upis prava apelanta. Isto tako, Okružni sud je ukazao da je cilj odredbe člana 37. ZIP da se utvrdi izvršenikova imovina kada ona nije poznata, dok odredba člana 70. stav 2. ZIP nema primarno u vidu situaciju u kojoj tražitelj izvršenja ne zna da li izvršenik ima nekretninu. Naprotiv, Okružni sud je naveo da tražitelj izvršenja u konkretnom slučaju zna za nekretninu, zna da je apelant vanknjižni vlasnik, pa kada se ima u vidu navedeno, suprotno stavu žalbe, prvostepeni sud nije imao potrebu u smislu člana 37. ZIP tražiti od samog apelanta da mu dostavi podatke o imovini apelanta, koja je predmet izvršenja u ovom postupku. Najzad, Okružni sud je istakao da na zakonitost pobijanog rješenja ne utiče postupak koji se vodi po tužbi tužiteljice J. P., u pogledu nepokretnosti koje su predmet izvršenja u ovom postupku, jer i sam apelant u žalbi tvrdi da taj postupak nije pravosnažno okončan. Na kraju, istaknuto je da neusklađenost starog i novog premjera nije smetnja da se izvršenje provede na nekretninama apelanta, pa su navodi žalbe istaknuti u tom pravcu, neosnovani.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te naglašava da se vodi postupak po tužbi tužiteljice J.P., u pogledu nepokretnosti koje su predmet izvršenja u ovom postupku, kao i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZIP.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da na zakonitost pobijanog rješenja ne utiče postupak koji se vodi po tužbi tužiteljice J. P., u pogledu nepokretnosti koje su predmet izvršenja u ovom postupku, jer i sam apelant u žalbi tvrdi da taj postupak nije pravosnažno okončan, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/18 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio