Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/18 (Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2303/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2303/18, rješavajući apelaciju Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 Rs 146386 17 Rev od 23. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović advokat iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 146386 17 Rev od 23. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (N.O.), na ime razlike plaće do punog iznosa pripadajućih plaća, isplati određeni novčani iznose, za određeni vremenski period zajedno sa troškovima postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlenik apelanta, te da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant, prema činjeničnim utvrđenjima, privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, a to je bio i u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljem. Zatim, da iz preambule predmetnog ugovora o radu proizlazi da je isti zaključen, između ostalog, na osnovu člana 6. Granskog kolektivnog ugovora, što znači da je apelant prihvatio Granski kolektivni ugovor i nakon promjene vlasničke strukture, te da se osim ugovora o radu i interni akti apelanta (Pravilnik o radu i interni kolektivni ugovor) zasnivaju na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, što znači da je normativni dio Granskog kolektivnog ugovora inkorporiran u akte apelanta. Vrhovni sud konstatuje, da promjena vlasničke strukture ne sprečava zaposlenike da zaštitu stečenih prava, zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora, ostvaruju u sudskom postupku, jer GKU obavezuje apelanta. Osim toga, Vrhovni sud ističe, da je odredbom iz člana 42. Granskog kolektivnog ugovora propisano da najniža plaća zaposlenika iznosi 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plaća osnovica za obračun plaće, a članom 43. propisano je da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Po ocjeni Vrhovnog suda, iz navedenih odredaba Granskog kolektivnog ugovora proizlazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plaće, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, a Ugovor o radu tužitelja sadrži opis poslova tužitelja i kvalifikacionu grupu, za koje je Pravilnikom o radu apelanta utvrđen stepen stručne spreme, a na osnovu kojeg je određen koeficijent složenosti poslova svakog od zaposlenika pa i tužitelja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da se u odnosu na zahtjev tužitelja, za isplatu razlike plaće, Granski kolektivni ugovor primjenjuje, pri čemu je istakao da, suprotno tvrdnjama apelanta, predmetni Granski kolektivni ugovor sadrži sve parametre za obračun osnovne plaće zaposlenika (tj. osnovice i koeficijent složenosti). Osim toga, Vrhovni sud istakao da je odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH, koji je obavezujući i za apelanta, propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u članu 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Prema stavu Vrhovnog suda, za tužitelja je povoljnije da mu se plaća isplaćuje u skladu sa zagarantovanim minimumom iz Granskog kolektivnog ugovora, u odnosu na ugovorenu plaću iz ugovora o radu, zbog čega mu pripada tražena razlika plaće.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešan stav Vrhovnog suda da pošto je apelant u Pravilniku o radu i Ugovoru o radu naveo da se isti zasnivaju na odredbama Granskog kolektivnog ugovora da se isti primjenjuje na apelanta, jer je apelant firma sa većinskim privatnim kapitalom pa da se na njega ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, imajući u vidu da se isti shodno odredbama člana 2. odnosi na firme sa većinskim državnim kapitalom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/18 (Global Ispat Koksna Industrija… | Sudska praksa | Aktio