Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2347/16 (J.U. „UNIVERZITET U ZENICI“)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Komunalna taksa
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2347/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2347/16, rješavajući apelaciju J.U. „UNIVERZITET U ZENICI“ , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.U. „UNIVERZITET U ZENICI“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 035754 13 Rev od 15. marta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.U. „UNIVERZITET U ZENICI“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 035754 13 Rev od 15. marta 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 035754 10 Ps od 21. marta 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev Općine Zenica (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se obaveže apelant da joj izmiri dug nastao po osnovu zaključenog Protokola o izmirenju duga od 6. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Protokol) u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (stav prvi izreke). Stavom drugim izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka na ime sastava tužbe, dok je stavom trećim izreke usvojen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrdio da je tužiteljica, kao naručilac usluga, sa JP za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: JP Zenica) kao davateljem usluga, 25. marta 2004. godine zaključila Ugovor o pružanju usluga (koji je po svojoj prirodi ugovor o nalogu), kojim je tužiteljica povjerila JP Zenica, između ostalog, poslove evidencije naplate naknada za građevinsko zemljište i komunalne naknade. Nadalje je utvrđeno da je 6. novembra 2007. godine zaključen Protokol između apelanta i JP Zenica sa svrhom usaglašavanja dugovanja i potraživanja (na dan 31. decembar 2006. godine) kojim je konstatovano da pravni prednik apelanta (Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ Zenica) ima obavezu prema JP Zenica isplatiti utuženi iznos, sa obavezama iz ranijih godina, koje će izvršiti po usvajanju budžeta iz 2008. godine, a najkasnije do 31. decembra 2008. godine. Iz sadržine navedenog ugovora o nalogu, te iz sadržine zaključenog Protokola, jasno proizilazi da se JP Zenica kao nalogoprimac obavezalo prema tužiteljici kao nalogodavcu „da za njegov račun“ preduzme određene poslove, a ne da poduzme poslove „u ime i za račun tužiteljice kao nalogodavca“. Također je utvređno da je JP Zenica od tužiteljice dobilo saglasnost za potpisivanje Protokola, koji je nakon potpisivanja dostavljen tužiteljici.
4. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da Ugovorom o pružanju usluga od 25. marta 2004. godine zaključenog između tužiteljice i JP Zenica, stranke nisu ugovorile, niti predvidjele da nalogodavac – tužiteljica povjerene poslove nalogoprimcu JP Zenica, može istovremeno sama da izvrši. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da tužiteljica ne samo da nije sudu predloženim dokazima dokazala postojanje osnova za podnošenje tužbe, jer to Protokol ne može biti, nego sudu nije dokazala niti da je aktivno legitimisana na podnošenje predmetne tužbe, shodno zaključenom ugovoru o nalogu. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da je bespredmetno raspravljati o istaknutom prigovoru zastare, zbog čega ga nije ni obrazlagao, jer nije od uticaja na odluku suda.
5. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 43 0 Ps 035754 12 Pž od 24. decembra 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu prvom i trećem izreke prvostepene presude, tako da je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i zakonskih zateznih kamata i apelantu naložio da tužiteljici izmiri dugovanja po osnovu zaključenog Protokola u utuženom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant odbijen sa zahtjevom da mu tužiteljica naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je tužiteljica odbijena sa zahtjevom da joj apelant naknadi troškove sastava tužbe.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica legitimisana da zahtijeva sudsko ispunjenje apelantove obaveze iz Protokola iako je apelant protokol zaključio sa JP Zenica, jer se radi o vansudskom poravnanju za čije zaključenje je tužiteljica dala saglasnost i koji je zaključen temeljem Ugovora o pružanju usluga od 25. marta 2004. godine između tužiteljice, kao naručioca usluga i JP Zenica, kao izvršioca, a koji ugovor ima značaj ugovora o nalogu iz člana 749. stav 1. ZOO-a, prema kojoj zakonskoj odredbi se ugovorom o nalogu nalogoprimac obavezuje prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Ps 035754 13 Rev od 15. marta 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg, između ostalog, proizilazi da je tužiteljica Ugovorom o pružanju usluga, između ostalog, ugovorila poslove vezane za naplatu naknade za građevinsko zemljište i komunalne naknade. Nadalje proizilazi da je tužiteljica, kao tražilac izvršenja, protiv pravnog prednika apelanta (Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ Zenica), Općinskom sudu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu izvršne isprave radi prinudne naplate iznosa od 186.625,18 KM, koji je rješenjem Općinskog suda od 1. novembra 2000. godine odobren i apelantu naložena isplata dugovanog iznosa. Prvostepeni sud je na prijedlog tužiteljice kao tražioca izvršenja rješenjem od 19. novembra 2007. godine obustavio predmetni izvršni postupak zbog zaključivanja sporazuma o načinu i rokovima izvršenja. Nadalje je navedeno da je 6. novembra 2007. godine zaključen Protokol i to sa svrhom međusobnog usaglašavanja dugovanja i potraživanja na 31. decembar 2006. godine, kojim je konstatovano da pravni prednik apelanta (Metalurški institut „Kemal Kapetanović“ Zenica) ima obavezu prema JP Zenici isplatiti iznos od 392.456,78 KM, od čega na obaveze iz ranijih godina otpada iznos od 186.625,18 KM, koje obaveze će se izvršiti nakon usvajanja budžeta iz 2008. godine, a najkasnije do 31. decembra 2008. godine, kao i da je JP Zenica od tužiteljice tražilo i dobilo saglasnost za potpisivanje Protokola, koji je nakon potpisivanja i dostavljen tužiteljici, a utvrđeni iznos u Protokolu apelant nije ni nakon opomene platio.
9. Vrhovni sud je naveo je prvostepeni sud, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da iz Protokola ne proizilazi da je zaključen u ime tužiteljice, jer je dat nalog u svoje ime, a za račun nalogodavca, da se ne radi o novaciji obaveze, da shodno odredbama čl. 751, 754. i 755. ZOO ugovor o nalogu nije predvidio da nalogodavac – tužiteljica povjerene poslove apelantu može i sama izvršavati. Smatrajući da se na konkretan odnos stranaka primjenjuju odredbe ugovora o nalogu, prvostepeni sud je izveo zaključak o nepostojanju aktivne legitimacije tužiteljice zboge čega je odbio njen zahtjev u cijelosti. S druge strane, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, usvajajući zahtjev tužiteljice sa obrazloženjem da Protokol ima značaj poravnanja iz člana 1089. stav 1. do 1092. stav 1. ZOO, da je tužiteljica u smislu odredbe člana 749. stav 1. ZOO legitimisana za podnošenje tužbe jer ima pravo da zahtjeva ispunjenje potraživanja iz pravnog posla koji je nalogoprimac zaključio za njen račun sa trećim licem, te da potraživanje nije zastarilo jer je dospjelo 1. januara 2009. godine.
10. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da ovlaštenje za zaključenje Protokola odnosno Ugovora sa apelantom, nije proizilazilo iz Ugovora o pružanju usluga od 25. marta 2004. godine, zaključenog između tužiteljice i JP Zenica, nego je za poduzimanje takve pravne radnje JP Zenica od tužiteljice tražilo i dobilo posebno odobrenje, odnosno saglasnost, što proizilazi iz sadržine dopisa od 6. i 7. novembra 2007. godine. Zbog toga bi se, po ocjeni Vrhovno suda, na pravni odnos stranaka u konkretnom slučaju mogla primjeniti odredba člana 84. ZOO, kojom je propisano „Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika. Ovlaštenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoći)“. Odredbom člana 85. ZOO, koja reguliše dejstva zastupanja, u stavu 1. je propisano „Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlaštenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu“, dok je stavom 3. tog člana propisano „Zastupnik je dužan obavjestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu, ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik“.
11. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant znao da je JP Zenica zaključio Protokol u ime i za račun tužiteljice, što proizilazi i iz opomene koju je prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari JP Zenica uputilo apelantu kojim osim što ga poziva na plaćanje dugovanog iznosa, navodi račune tužiteljice za plaćanje iznosa na ime naknade za građevinsko zemljište, na poseban račun tužiteljice za naknadu komunalne takse. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenog proizilazi da je JP Zenica u ime i za račun tužiteljice sa apelantom zaključio Ugovor o punomoćstvu (pravnom zastupanju), pa se ne radi o ugovoru o nalogu iz člana 749. stav 1. ZOO, na koji se poziva drugostepeni sud.
12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je Protokol bio dovoljan i valjan pravni osnov za naplatu duga prema tužiteljici u iznosu od 392.456,78 KM, budući da je Protokol ugovor o vansudskom poravnanju stranaka iz člana 1089. ZOO izmirenja duga proizišlog dijelom iz postupka izvršenja obustavljenog rješenjem Općinskog suda, a dijelom dospjelih obaveza, čije ispunjenje traži tužiteljica u smislu odredbe člana 124. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da će u konkretnom slučaju presuda drugostepenog suda predstavljati izvršnu ispravu podobnu za izvršenje obaveza iz Protokola (dospjelog duga sa 31. decembrom 2006. godine na ime neplaćenih usluga za korištenje građevinskog zemljišta i komunalnih naknada), iz čega proizilazi da tužiteljica ne može tražiti nastavak izvršnog postupka, kao što to bez valjane pravne osnove prigovara apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se zaključeni Protokol, u smislu odredbe čl. 366. i 387. ZOO, može smatrati priznanjem duga odnosno priznanjem zastarjele obaveze, pa je i prigovor zastarjelosti potraživanja pravilno razriješen od strane drugostepenog suda u smislu da je potraživanje tužiteljice po Protokolu dospjelo 1. januara 2009. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 26. aprila 2010.godine.
Apelacioni navodi
13. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je osporena presuda zasnovana na protivrječnosti u obrazloženju, obzirom da je drugostepeni sud prvo zaključio da se radi o poravnanju iz odredbe člana 1089. stav 1. ZOO, a onda u drugom dijelu istaknuo da je zaključivanjem Protokola nastao novi obligacionopravni odnos, jer su njegova dugovanja modifikovana, na koje navode se Vrhovni sud nije ni osvrnuo. Nadalje, apelant je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, smatrajući da je na temelju pravomoćnog rješenja kojim je utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta mogla pokrenuti izvršni postupak radi prinudnog ispunjenja potraživanja, a da predmetnim Protokolom tužiteljica nije mogla tražiti ispunjenje obaveze koja je utvrđena izvršnom ispravom donesenom u upravnom postupku. Pored toga, apelant je naveo da se revizioni sud priklonio mišljenju drugostepenog suda, jer smatra da tužiteljica kao nalogodavac ima pravo da zahtjeva ispunjenje iz posla koji je nalogoprimac zaključio za njen račun sa trećim licem. Apelant smatra da predmetnim ugovorom stranke nisu ugovorile niti predvidjele da nalogodavac, odnosno tužiteljica povjerene poslove nalogoprimca – JP Zenica, može istovremeno sam da vrši, zbog čega je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice itekako osnovan.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže apelanta da joj izmiri dug nastao po osnovu zaključenog Protokola. Suprotno utvrđenju prvostepenog suda, drugostepeni sud je djelimično usvojio tužiteljičinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i apelantu naložio da tužiteljici izmiri dugovanje po osnovu zaključenog Protokola. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, vezano za apelantove navode da se revizioni sud priklonio mišljenju drugostepenog suda jer tužiteljica kao nalogodavac ima pravo da zahtjeva ispunjenje iz posla koji je nalogoprimac zaključio za njen račun sa trećim licem Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je ovlaštenje JP Zenica za zaključenje Protokola odnosno Ugovora sa apelantom proizilazilo iz posebnog odobrenja, odnosno saglasnosti tužiteljice i da je apelant znao da je JP Zenica zaključio Protokol u ime i za račun tužiteljice tako da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o pravnom zastupanju iz čl. 84. i 85. ZOO-a, a ne ugovoru o nalogu iz člana 749. stav 1. ZOO, na koji se pozvao drugostepeni sud. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da je tužiteljica na temelju pravomoćnog rješenja kojim je utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta mogla pokrenuti izvršni postupak Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da će presuda drugostepenog suda predstavljati izvršnu ispravu podobnu za izvršenje obaveza iz Protokola (dospjelog duga sa 31. decembrom 2006. godine na ime neplaćenih usluga za korištenje građevinskog zemljišta i komunalnih naknada), iz čega proizilazi da tužiteljica ne može tražiti nastavak izvršnog postupka. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević