Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1239/18 (I. J. i drugi)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1239/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1239/18, rješavajući apelacije Ive Jovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivo Jović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 218472 17 Gž od 17. januara 2018. godine, Mario Boto protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237690 13 Rsž od 31. januara 2018. godine, „LUXOR XL“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ip 102818 17 Pž od 7. decembra 2017. godine, Miroslav Grmuša, Vlado Jokić, Vlado Pandža i Milorad Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 230180 17 Rsž od 29. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1239/18

1. Ivo Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 218472 17 Gž od 17. januara 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 3. aprila 2017. godine obavezana je tužena (Republika Srpska) da apelantu (tužitelju) isplati iznos od 3.588,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 948,80 KM, dok je odbijen zahtjev apelanta za troškove postupka preko dosuđenog iznosa. Rješenjem Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je, u skladu sa odredbom člana 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku, stranka dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu, uz dostavljanje dokaza za učinjene izdatke ukoliko oni već ne postoje u spisu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant u svom opredijeljenom zahtjevu i priloženom troškovniku na glavnoj raspravi, održanoj 3. marta 2017. godine, tražio i troškove sudske takse po odluci suda, ali uz zahtjev nije dostavio uplatnicu (od 29. juna 2016. godine) o plaćenoj taksi (jer se ista nije nalazila u spisu), već je uplatnicu prvi put dostavio uz žalbu, tako da prvostepeni sud nije imao saznanje o istoj u vrijeme odlučivanja o troškovima postupka. Okružni sud ističe da uplatnicu o plaćenoj taksi (priloženu uz žalbu) ne može prihvatiti kao novi dokaz u smislu odredbe člana 207. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je navedeni dokaz postojao u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a koji apelant nije blagovremeno dostavio sudu niti je uz žalbu dostavio dokaz da uplatnicu nije mogao blagovremeno priložiti, te su zbog toga neosnovani žalbeni prigovori apelanta da mu pripadaju i troškovi takse na tužbu koju je platio. Također, s obzirom da apelant nije uspio sa žalbom, Okružni sud je naveo da odbio i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe i takse na žalbu.

AP-1648/18

4. Mario Boto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 237690 13 Rsž od 31. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom, između ostalog, naloženo je tuženoj (Federacija BiH – Sudska policija Sarajevo) da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. U obrazloženju konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je istakao da o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je zaključio da se tom odredbom daje diskreciono ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja advokata, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio konkretni postupak, ne trebaju biti veći o troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor advokata na području cijele Bosne i Hercegovine istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike neisplaćene jubilarne naknade, da se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednosti spora, te da se angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim za vođenje parnice. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. AP-1675/18

6. LUXOR XL d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" d.o.o. Travnik, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ip 102818 17 Pž od 7. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Travniku od 22. juna 2017. godine kojim je obavezan apelant da plati sudsku taksu u iznosu od 8.000,00 KM na ime žalbe izjavljene na rješenje prvostepenog suda od 9. maja 2017. godine.

7. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant, kao tražitelj izvršenja u predmetnom izvršnom postupku nije dostavio dokaz o plaćenoj sudskoj taksi na žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 9. maja 2017. godine (kojim je dopunjeno rješenje o dosudi), u postupku protiv izvršenika („Standard Turbe“ d.o.o. Turbe) radi naplate duga, te da je prvostepeni sud primjenom odredbi čl. 5. i 19. Zakona o sudskim taksama donio odluku kao u izreci rješenja. Dalje, Kantonalni sud navodi da se prvostepeni sud pravilno pozvao na navedene odredbe Zakona o sudskim taksama kojima je propisano da taksena obaveza nastaje danom dostavljanja odluke (član 5. navedenog zakona), odnosno da će sud utvrditi visinu taksene obaveze i rješenjem naložiti obvezniku plaćanje iste (član 19. navedenog zakona), te u skladu sa odredbom Tarifnog broja 1. st. 1. i 13. navedenog zakona odredio visinu sudske takse. Također, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da se odredbe Tarifnog broja 1. odnose samo na žalbe koje su podnesene u parničnom postupku, jer iz naslova i sadržaja ovog tarifnog broja jasno proizilazi da se sudska taksa odnosi i na podneske u izvršnom postupku, pa tako i na žalbu koja je izjavljena protiv dopunskog rješenja o dosudi. Osim toga, Kantonalni sud ističe da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu visine sudske takse na koju je obvezan apelant, jer je taksa na podnesenu žalbu pravilno odmjerena sukladno Tarifnom broju 1. stav (1) tačka g) - prema vrijednosti odnosno visini potraživanja koje se ostvarivalo u izvršnom postupku. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da nije mogao razmatrati i cijeniti prijedlog apelanta da se oslobodi plaćanja sudske takse s obzirom da je takav zahtjev apelant mogao podnijeti prvostepenom sudu, u skladu sa odredbama čl. 11. i 12. Zakona o sudskim taksama, što je u konkretnom slučaju propustio da učini.

AP-2364/18

8. Miroslav Grmuša, Vlado Jokić, Vlado Pandža i Milorad Stojanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Milica Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 230180 17 Rsž od 29. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta, pa je preinačena prvostepena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, na način da je tužena („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) obavezana da apelantima na ime naknade troškova postupka umjesto dosuđenih 1.303,75 KM isplati iznos od 1.480,00 KM, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, polazeći od odredaba člana 386. Zakona o parničnom postupku, te cijeneći sve okolnosti, odnosno kvantitet i kvalitet uspjeha žalbe, zaključio da je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka neosnovan, iz razloga što je njihov uspjeh u žalbenom postupku neznatan.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1239/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacija), koje navode su zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primijeni materijalnog ili procesnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i janse razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetne situacije, a u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, u pogledu predmeta AP-1648/18, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine i AP 2778/17 od 13. marta 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1239/18 (I. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio