Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2203/18 (D.N. iz Teslića)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2203/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2203/18, rješavajući apelaciju D. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. N. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004674 18 Kž od 20. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 0046774 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. N. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004674 18 Kž od 20. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 0046774 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D.N. iz Teslića (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen S. Mitrović, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004674 18 Kž od 20. marta 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 0046774 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 18. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su odgovore dostavili 26. aprila 2018. godine, a Vrhovni sud 9. maja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je Rješenjem broj 13 0 K 0046774 18 Kv 4 od 5. marta 2018. godine apelantu, te osumnjičenim J. Ć., B. Č., M. J., D. P. i D. T. produžio pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tač.
b) i v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Okružni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Zaključak Okružnog suda zasnovan je na: transkriptu telefonskih razgovora između apelanta i osumnjičenog M. J., koji su vođeni radi kupoprodaje opojne droge; transkriptu telefonskog razgovora između osumnjičenih J. Ć. i M. J. u vezi s nabavkom opojne droge od apelanta, kao i daljnjom prodajom na području općine Teslić; transkriptu telefonskog razgovora između apelanta i osumnjičenog M. J. oko kupovine droge, nakon čega je osumnjičeni M. J. došao u Banjaluku kod apelanta i od njega kupio drogu, a po povratku u Teslić ga je zaustavila i kontrolirala policija i tom prilikom je predao označene količine i materije koje asociraju na označene vrste droge; privremeno oduzetih predmeta od apelanta – zelena biljna materija koja asocira na marihuanu težine 805,84 g., zelena biljna materija koja asocira na marihuanu težine 299,65 g., pvc vrećica s praškastom materijom koja asocira na opojnu drogu težine 7,14 g., te označeni novčani iznos. Najzad, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, kao i na ostale osumnjičene cijenjeni su i iskazi svjedoka M. L., N. H. i M. M. koji su kupovali opojnu drogu.
8. Okružni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da iz prikupljenih dokaza proizlazi da su se apelant i ostali osumnjičeni bavili nabavkom i preprodajom opojnih sredstva, pa da je potrebno saslušati lica koja su konzumenti i koja su od osumnjičenih u više navrata kupovala drogu. Kako se radi o licima koja su poznata svim osumnjičenim, Okružni sud je zaključio da se može pretpostaviti da bi osumnjičeni, znajući gdje se oni nalaze i kako i na koji način mogu stupiti u kontakt s njima, za slučaj da budu pušteni na slobodu mogli vršiti utjecaj na njih. Okružni sud je istakao da su u dosadašnjem toku istrage saslušana tri označena svjedoka, da nije saslušano još 11 označenih lica zato što se radi o konzumentima opojnih droga koji nisu pronađeni na adresama stanovanja. Također je ukazano i da još uvijek nije utvrđen identitet za još dva lica koja trebaju biti saslušana kao svjedoci. Nadalje, Okružni sud je cijenio i činjenicu da se ova lica pojavljuju i u telefonskim komunikacijama koje su osumnjičeni ostvarivali između sebe, kao i s njima. Najzad, Okružni sud je imao u vidu da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli utjecati i jedni na druge s obzirom na njihove iskaze date pred Tužilaštvom.
9. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjen uvjet za produženje pritvora i iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da iz dokaza predočenih i uz prijedlog za određivanje, kao i za produženje pritvora, proizlazi da se apelant i ostali osumnjičeni konstantno i u kontinuitetu bave nabavkom droge radi njene dalje prodaje, pa da zbog toga postoji opasnost da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Nadalje, kao naročita okolnost cijenjena je i činjenica da su neki od osumnjičenih nezaposleni, odnosno da su neki zaposleni, ali s malim primanjima, što ukazuje na njihovo loše imovinsko stanje, pa kako su u vremenskom periodu kada je trajalo provođenje posebnih istražnih radnji konstantno prodavali opojnu drogu, prema mišljenju Okružnog suda, može se osnovano očekivati da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo jer iz prikupljenih dokaza proizlazi da su nabavkom i prodajom opojne droge pribavljali novčana sredstva i da nemaju druge izvore prihoda ili su oni veoma mali. Pri tome je ukazano i da su osumnjičeni i sami konzumenti opojnih droga, pa da im i to iziskuje novčana sredstva radi nabavke opojnih droga. Nadalje, kao naročita okolnost cijenjena je i činjenica da su i u vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji, i pored činjenice da su već tada policijski službenici vršili pretrese i oduzimali opojnu drogu kako od osumnjičenih tako i od lica kojim su je prodavali, osumnjičeni i dalje držali i prodavali različite vrste opojnih droga. Stoga je Okružni sud zaključio da su apelant i ostali osumnjičeni iskazali i naročitu upornost u izvršenju radnji za koje se terete, pa da samo činjenica da apelant, te pobrojani osumnjičeni do sada nisu osuđivani ne otklanja opravdanu bojazan da bi, za slučaj da budu pušteni na slobodu, nastavili s vršenjem krivičnih djela.
10. Okružni sud je bez značaja ocijenio apelantov prigovor u vezi s količinom materije koja je oduzeta od njega, a u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim je ukazano da bez obzira da li se radi o manjoj količini, kako je tvrdio, od one koju navodi Tužilaštvo, postoji dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo za koje se tereti.
11. Najzad, s obzirom na to da u toku trajanja jednomjesečnog pritvora istraga nije okončana iz objektivnih razloga, da Tužilaštvo još uvijek nije dobilo nalaz i mišljenje naređenih vještačenja, da nije utvrđen identitet lica kojim su osumnjičeni prodavali drogu, kao i s obzirom na to da je potrebno saslušati još 11 označenih lica kao svjedoke, Okružni sud je zaključio da je apelantu i ostalim osumnjičenim potrebno produžiti pritvor za još dva mjeseca, koliko je realno potrebno da provedu radnje koje je tužilac naveo u svom prijedlogu.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 004674 18 Kž od 20. marta 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
13. Prema stavu Vrhovnog suda, u prvostepenom rješenju data je sveobuhvatna i kritička ocjena dokaza, sa valjano datim razlozima za sve odlučne činjenice na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo zbog kog se provodi istraga.
14. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanta i ostalih osumnjičenih kojim je osporavana pravilnost zaključka o postojanju posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač.
b) i v) ZKPRS. Vrhovni sud je, referirajući se na konkretne razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u odnosu na navedene uvjete, zaključio da su data detaljna i argumentirana obrazloženja, koja je u cjelini prihvatio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. U tom kontekstu, apelant tvrdi da je u osporenim rješenjima u potpunosti izostala individualizacija razloga i obrazloženja u odnosu na njega kako u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih uvjeta za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tač.
b) i v) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud, kao i Okružni sud, nisu s dužnom pažnjom razmatrali dokaze protiv njega kao pojedinca, već su sve prikupljene dokaze koristili kao razlog produžavanja pritvora za sve osumnjičene u ovom postupku, odnosno nisu primijenili individualiziran pristup prema svakom osumnjičenom posebno. Postupajući sudovi kao razlog određivanja, odnosno produženja pritvora navode okolnost da su osumnjičeni (svi zajedno, ne svaki pojedinačno) konstantno vršili krivična djela i pored pretresa i presretanja od strane policije, te da poznaju sve predložene svjedoke koje je potrebno saslušati. Apelant tvrdi da u odnosu na njega postoji samo par službenih zabilješki iz kojih se vidi da je komunicirao s osumnjičenim M. J., kome je iznajmio svoj stan, da je ovaj osumnjičeni dolazio do njega radi plaćanja kirije, te da su komunicirali radi otklanjanja kvara u iznajmljenom stanu. U tom kontekstu apelant tvrdi da niti jedan dokaz ne upućuje na zaključak da je preduzeo bilo koju radnju s bilo kojim od osumnjičenih u vezi s prodajom droge ili s bilo kojim drugim krivičnim djelom. Također ističe i da u odnosu na njega nisu bile određene ni posebne istražne radnje, kao što je to slučaj s ostalim osumnjičenim. Najzad, tvrdi da je lišen slobode zbog zaplijenjene manje količine opojnih sredstava u stanu, koje je držao u staklenoj tegli, da je zaplijenjenu marihuanu koristi isključivo za lične potrebe, i to zbog zdravstvenih tegoba. Posebno je istakao i da tačna količina oduzetih materija još nije izvještačena, mada se u prijedlogu Tužilaštva, odnosno rješenjima suda veoma tendenciozno navodi količina od 850 i 250 grama, što je ustvari težina oduzete materije zajedno sa staklenim teglama, koje čine skoro ukupno navedenu težinu.
17. Apelant tvrdi i da nije obrazloženo na koji način bi mogao pojedinačno utjecati na bilo kojeg od svjedoka ili iz kojih konkretnih dokaza je vidljivo da bi mogao ponoviti navodno počinjeno krivično djelo. U vezi s tim ističe da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke naveo sljedeće: „Navodi osumnjičenog N…, koji se odnose na količinu nađene materije koja asocira na droge, nemaju uticaja na postojanje osnovane sumnje jer, bez obzira na to da li se radi o navedenoj količini ili drugoj, po tvrdnji odbrane znatno manjoj, u ovom predmetu ima sasvim dovoljno dokaza da je ovaj osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.“ Prema njegovom mišljenju, proizlazi da sudovi smatraju da već postoji dovoljno dokaza da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, tj. ako zaista postoje „dovoljni dokazi“, onda nema bojazni od utjecaja na svjedoke (jer je već osigurano dovoljno dokaza).
18. U vezi s opasnošću od ponavljanja krivičnog djela apelant je istakao da ne postoji niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je on počinio krivično djelo, pa da nije jasno koje bi krivično djelo mogao ponoviti. Osim toga, ključna okolnost protiv određivanja pritvora je činjenica da je cjelokupna istraga provođena s primjenom posebnih istražnih radnji, gdje su osumnjičeni praćeni, snimani i presretani. Stoga smatra da bi svaki osumnjičeni sa sigurnošću morao da zna kako ne bi mogao ponoviti navodno počinjeno krivično djelo jer bi istražni organi mogli ponovo provesti praćenje i snimanje osumnjičenih kada bi se branili sa slobode. U prilog ovakvom zaključivanju, prema njegovom mišljenju, ide i obrazloženje suda da „postoji dovoljno dokaza“ da je apelant počinio krivično djelo, zbog čega je samo obrazloženje odluke u kontradikciji samo sa sobom.
19. Nadalje, apelant ističe i da se u pritvoru nalazi već dva mjeseca, a da istraga još uvijek nije okončana. Postupajući sud i Tužilaštvo kao opravdanje navode postojanje većeg broja svjedoka koje je potrebno saslušati, te da ih je većina nedostupna i da izbjegavaju pojavljivanje pred sudom, odnosno nadležnim organima jer se radi o ovisnicima o narkoticima. Prema njegovom mišljenju, ovi navodi su neosnovani jer se svi predloženi svjedoci stalno okupljaju na istim mjestima u gradu Tesliću koji je mala sredina. Ovakve okolnosti su poznate i Tužilaštvu i policijskim organima tako da su sve svjedoke mogli pronaći i saslušati u roku od nekoliko dana. Nadalje, apelant je ukazao i na propuste u provođenju istrage (naložen je pretres stana kod roditelja osumnjičenog M. J. iako je Tužilaštvu bilo poznato na osnovu izvršenih posebnih istražnih radnji da ovaj osumnjičeni koristi njegov stan u Tesliću, za koji nije izdata naredba za pretres), da je istraga usmjerena u pogrešnom pravcu, pa je najveća težina zaplijenjene materije (koja u stvari otpada na staklenu teglu) nađena kod njega, a da će se tek određenim vještačenjem utvrditi da se ne radi o količini ni približno onoj navedenoj u rješenjima, već o veoma maloj količini za njegove potrebe kao korisnika.
20. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant identične navode isticao i u žalbi na prvostepeno rješenje koji su ocjenjeni neosnovanim.
22. Okružni sud se u odgovoru na apelaciji pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja, te zaključio da su apelantove tvrdnje neosnovane.
23. Okružno tužilaštvo je odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da je nakon okončanja istrage, koja je otvorena donošenjem naredbe o provođenju istrage 7. februara 2018. godine, podiglo optužnicu 26. aprila 2018. godine, dakle nakon prikupljenih svih dokaza neophodnih za podizanje optužnice (nakon saslušanja svih svjedoka i nakon okončanja svih vještačenja koje je predložilo Tužilaštvo). Nadalje, ukazano je da je Tužilaštvo postupalo hitno i sve radnje preduzimalo što hitnije kako bi se istraga što prije okončala jer se u ovom predmetu svi osumnjičeni nalaze u pritvoru. Nakon okončanja istrage Tužilaštvo je prikupilo i dodatne dokaze koji pojačavaju osnovanu sumnju da su svi osumnjičeni, pa tako i apelant počinili djelo koje im se stavlja na teret, a što je vidljivo iz same optužnice i dokaza dostavljenih uz optužnicu.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
26. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
28. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 004674 18 Kž od 20. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja 20. mart 2018. godina i datum podnošenja apelacije 12. april 2018. godine proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
37. Apelant, u suštini, tvrdi da je u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostala individualizacija razloga i obrazloženja u odnosu na njega kako u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih uvjeta za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tač.
b) i v) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud, kao i Okružni sud, nisu s dužnom pažnjom razmatrali dokaze protiv njega kao pojedinca, već su sve prikupljene dokaze koristili kao razlog produžavanja pritvora za sve osumnjičene u ovom postupku, odnosno nisu primijenili individualiziran pristup prema svakom osumnjičenom posebno.
38. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoće do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtjeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine)
39. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
40. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovan na sadržaju konkretno pobrojanih presretnutih razgovora koji su se odnosili na nabavku i kupovinu droge između apelanta i osumnjičenog M. J., da su osumnjičenog M. J. nakon posjete apelantu zaustavili pripadnici policije koji su od njega tom prilikom oduzeli označenu drogu, te na materijalnom dokazu - materiji oduzetoj od apelanta nađenoj pri pretresu njegovog stana, a koja asocira na označene vrste droge. Stoga proizlazi, a suprotno apelantovim tvrdnjama, da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta zasnovali na dokazima koji su individualizirani u odnosu na apelanta, te koje bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti.
41. Nadalje, apelant tvrdi da je izostala i individualizacija razloga u odnosu na njega i u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS.
42. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se u trenutku njihovog donošenja krivični postupak protiv apelanta i ostalih osumnjičenih nalazio u fazi istrage. Također proizlazi i da je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim navelo koje radnje u svrhu prikupljanja dokaza je preduzelo za vrijeme trajanja prethodno određenog pritvora od mjesec dana apelantu i ostalim osumnjičenim, te koje radnje namjerava preduzeti u predstojećem periodu.
43. Tako su kao razlog navedeni: saslušanje 11 svjedoka označenih imenom i prezimenom koji su poznati apelantu i ostalim osumnjičenim, a koji nisu pronađeni na adresi njihovog prebivališta. Redovni sudovi su zaključili da se radi o licima koja su poznata apelantu i ostalim osumnjičenim, a što apelant ne dovodi u pitanje, pa da bi, za slučaj da budu pušteni na slobodu, apelant i ostali osumnjičeni mogli izvršiti utjecaj na njih da daju iskaze koji bi im pogodovali. Apelant i sam navodi da je dobro poznato gdje se navedena lica okupljaju u Tesliću, koji je mala sredina, pa u tom smislu se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da redovni sudovi nisu cijenili individualno u odnosu na njega postojanje opravdane bojazni u smislu člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS da bi, za slučaj da bude pušten na slobodu mogao izvršiti utjecaj na svjedoke.
44. Nadalje, redovni sudovi su u prilog zaključcima o postojanju opravdane bojazni da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli počiniti krivično djelo u smislu člana 197. stav 1. tačka c) ZKPRS za slučaj da budu pušteni na slobodu kao naročite okolnosti cijenili: loše imovinsko stanje i u vezi s tim da se nabavkom i prodajom droge bave radi osiguranja prihoda i da nemaju druge prihode ili da su oni mali; da su i sami konzumenti opojnih droga, zbog čega su im potrebna novčana sredstva; da su u kontinuitetu i bez prekida nastavljali s nabavkom i prodajom opojnih droga i u vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji u okviru kojih je od lica kojim su prodavali drogu ista i oduzimana. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji tvrdi da je drogu koja je oduzeta od njega koristio iz zdravstvenih razloga, te da ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije tvrdio da se pobrojane naročite okolnosti ne odnose i na njega. Stoga, apelantova tvrdnja da nije izvršena individualizacija razloga pri procijeni postojanja uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka c) ZKPRS ne može biti prihvaćena kao osnovana.
45. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da se pritvoru nalazi već dva mjeseca, a da istraga još uvijek nije okončana, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku da istraga iz objektivnih razloga nije okončana za vrijeme trajanja jednomjesečnog pritvora. Ustavni sud, također, zapaža da je Tužilaštvo u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da je naredba o provođenju istrage donijeta 7. februara 2018. godine, a da je optužnica protiv apelanta i ostalih osumnjičenih podignuta 26. aprila 2018. godine. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da javne vlasti nisu postupale i s potrebnom marljivošću.
46. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih rješenja nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, naročitih okolnosti u odnosu na apelanta, zbog kojih su zaključili da su ispunjeni i posebni uvjeti iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS, a ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da javne vlasti nisu postupale i s potrebnom marljivošću.
47. Ustavni su zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
48. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, ova odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).
50. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da se u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS najprije referirao na razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja, te iznio argumentaciju, posebno kad su u pitanju posebni razlozi, zbog kojih se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.
51. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. neosnovane.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanje osnovane sumnje i naročitih okolnosti u odnosu na apelanta, zbog kojih su zaključili da su ispunjeni i posebni uvjeti iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević