Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2354/18 (M. P.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Krivični postupak
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Djelotvoran pravni lijek
- Proporcionalnost
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2354/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2354/18, rješavajući apelaciju Muamera Pite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muamera Pite podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 18 Kv 29 od 27. aprila 2018. godine, 09 0 K 026343 17 K od 20. marta 2018.
godine, 09 0 K 026343 18 Kv 27 od 15. marta 2018. godine i 09 0 K 026343 17 K od 16. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muamer Pita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, podnio je 18. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026343 18 Kv 27 od 15. marta 2018. godine i broj 09 0 K 026343 17 K od 16. februara 2018. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će staviti van snage rješenje Kantonalnog suda kojim se određuju i produžavaju mjere zabrane ograničenja apelantovog kretanja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Dana 8. maja 2018. godine apelant je apelaciju dopunio osporavajući rješenja Kantonalnog suda broj 09 0K 026343 18 Kv 29 od 27. aprila 2018. godine i 09 0 K 026343 17 K od 20. marta 2018.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 K od 16. februara 2018. godine kojim je utvrdio da prema optuženim, uključujući i apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane kako slijede, i to u odnosu na apelanta određene mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti u Općinskom sudu u Sarajevu i zabrana napuštanja boravišta u granicama van kojih se ne smiju udaljavati, a to je Kanton Sarajevo i općina Istočno Novo Sarajevo s ciljem odlaska i dolaska u općinu Trnovo.
6. U obrazloženju rješenja između ostalog je navedeno da su Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026343 17 Kps od 19. maja 2017. godine u odnosu na apelanta (i još jedno lice) određene mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti u Općinskom sudu u Sarajevu iz čl. 140.a stav 1. tačka a) ZKPFBiH, s obzirom na to da su krivična djela za koja se postupak vodi u vezi s obavljanjem te djelatnosti, gdje su optuženi (apelant i još jedno lice) obavljali poslove na radnom mjestu pomoćnih kurirskih poslova u odsjeku za kurirske poslove Općinskog suda u Sarajevu i zabrana napuštanja boravišta u granicama van kojih se ne smiju udaljavati, a to je Kanton Sarajevo, iz čl. 140.b stav 1. ZKPFBiH, a koja je Rješenjem broj 09 0 K 026343 17 K od 15. septembra 2017. godine u odnosu na apelanta izmijenjena na način da se apelantu zabrana kretanja ograničava kako na Kanton Sarajevo tako i na općinu Istočno Novo Sarajevo s ciljem odlaska i dolaska u općinu Trnovo.
7. Vršeći kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane svim optuženim, uključujući apelanta (zadnja kontrola opravdanosti mjera zabrane izvršena 20. novembra 2017. godine), Kantonalni sud je zaključio da su izrečene mjere zabrane primjenjive na optužene i zakonski moguće, te da je njihovo trajanje i dalje neophodno. Prije svega, Kantonalni sud je iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a kako je to detaljno obrazloženo rješenjima ovog suda o izrečenim mjerama zabrane (od 19. maja i 22. maja 20017. godine). Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je ocjenjivao da li su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa je u vezi s navedenim utvrđeno da su izrečene mjere zabrane optuženim još potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim su mjere izrečene svim optuženim, te izmijenjene u odnosu na određene optužene, uključujući apelanta, nisu promijenile okolnosti koje dovode u pitanje njihovo daljnje egzistiranje. Ovo iz razloga što i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere i izrečene, a koje su obrazložene u rješenjima Kantonalnog suda o izricanju mjera zabrane. Kantonalni sud navodi da je sud dužan, slijedom obaveze propisane odredbom člana 140b. stav 6. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), razvojem konkretnog krivičnog postupka ispitati da li su primijenjene mjere još potrebne, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, okolnosti propisane odredbom 140. i 140a. ZKP, odnosno da li su se okolnosti pod kojima su mjere izrečene promijenile i da li je protek vremena kao pravna činjenica rezultirao prestankom nekih okolnosti pod kojima su izrečene. U ovoj fazi postupka, na glavnom pretresu, još uvijek se izvodi dokaz saslušanjem prvog svjedoka optužbe. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, i dalje postoje razlozi za mjere zabrane optuženim, te sud smatra da će se tim mjerama osigurati efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, optuženim se stavljaju na teret teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju optuženi obavljaju, zatim, s obzirom na brojnost krivičnopravnih radnji i krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima, te dugogodišnji kontinuitet činjenja djela od velikog broja optuženih, kao i vrste krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženim, to se nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je sud optuženim izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140.a stav 1. tačka a) ZKP, iz razloga zaštite pravnog poretka kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka. Kantonalni sud navodi, s obzirom na to da je evidentno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi mogli bjekstvom ili skrivanjem pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji slijedi, jer im se na teret stavljaju teška krivična djela, za koja su zaprijećene dugogodišnje kazne zatvora, da se nisu promijenile okolnosti i u odnosu na izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati, a na osnovu odredbe člana 140. st. 1. i 2. i člana 140.b stav 1. ZKP.
8. Kantonalni sud navodi da je u postupku redovne kontrole opravdanosti mjera zabrane vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKP – da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i odredbe člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje slobodu pojedinca štite kao njegovo osnovno pravo. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da je glavni pretres u ovom predmetu počeo čitanjem optužnice, da je nastavak glavnog pretresa zakazan za 28. novembar 2017. godine, a da tužilaštvo planira izvođenje većeg broja dokaza, te je neophodno osigurati prisustvo optuženih kako bi se krivični postupak neometano vodio. Imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je zaključio da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane i njihovim ublažavanjem u odnosu na optužene, uključujući i apelanta, može osigurati prisutnost optuženih, uz minimum ograničavanja njihovih prava.
9. Kantonalni sud, rješavajući po žalbi, donio je Rješenje broj 09 0 K 026343 18 Kv 27 od 15. marta 2018. godine.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba krivičnog postupka, sa prijedlogom da vijeće Kantonalnog suda osporavano rješenje preinači na način da utvrdi da više ne postoje okolnosti za daljnje egzistiranje mjera zabrane ograničenje kretanja u odnosu na apelanta, odnosno da osporavano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelant je žalbom isticao da se u osporavanom rješenju generalno za sve optužene navodi da se nisu promijenile okolnosti koje dovode u pitanje daljnje egzistiranje mjera zabrane, a nisu navedeni konkretni razlozi za takav zaključak u odnosu na apelanta, prvenstveno u odnosu na mjere zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se ne smije udaljavati, pri tome ističući da je posljednja kontrola mjera zabrane izvršena 20. novembra 2017. godine.
11. Nakon uvida u spis, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe neosnovane. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori branilaca da je osporavanim rješenjem izvršena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno da u osporavanom rješenju nema razloga o odlučnim činjenicama u prilog njegovom donošenju, te da je sud nepravilno primijenio neku od odredaba zakona, a da je to moglo biti od utjecaja na zakonito donošenje rješenja, s obzirom na to da osporavano rješenje u svom obrazloženju sadrži konkretne i logične razloge za njegovo donošenje, a koji su neophodni za efikasno vođenje krivičnog postupka prema optuženima.
12. U odnosu na žalbene prigovore branilaca optuženih da je osporavanim rješenjem pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni Kantonalnog suda, ti žalbeni prigovori su neosnovani, s obzirom na to da su u osporavanom rješenju dati jasni i argumentirani razlozi kojim se utvrđuje neophodnost i svrsishodnost daljnjeg trajanja mjera zabrane u odnosu na optužene. Kantonalni sud se referirao na navode određenih optuženih o povredi ljudskih prava. Nadalje, u pogledu navedenih žalbenih navoda kojim se prigovara da osporavano rješenje ne sadrži obrazloženje postojanja osnovane sumnje, niti analizu dokaza iz kojih ona proizlazi, suprotno takvim žalbenim navodima, prema ocjeni vijeća, u osporavanom rješenju je dato dovoljno argumenata za zaključak o postojanju osnovane sumnje o izvršenju krivičnih djela za koja koje se optuženi terete predmetnom optužnicom, a koji zaključak prema ocjeni vijeća nije doveden u pitanje dokazima koji su u dosadašnjem toku postupka izvedeni, kao i valjane razloge o postojanju potrebe za daljnjim egzistiranjem pojedinih mjera zabrane u odnosu na svakog optuženog ponaosob. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se u postupku kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane, u skladu sa članom 140.b stav 6. ZKP utvrđuje da li je izrečena mjera još potrebna, dakle da li su se u međuvremenu pojavile okolnosti koje bi ukazivale na potrebu za ukidanjem ili promjenom određenih mjera zabrane, što u konkretnom, suprotno navodima pojedinih optuženih, nije slučaj.
13. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su pravilno utvrđeni i dati razlozi da i dalje egzistiraju razlozi za izrečene mjere zabrane prema navedenim optuženima, odnosno da nije došlo do promjene relevantnih okolnosti na osnovu kojih bi se mjere zabrane ukinule ili izmijenile. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode koji se odnose na obavezu dvomjesečne kontrole mjera zabrane, s obzirom na to da je ona izvršena 20. januara 2018. godine, ali je nakon ukidanja tog rješenja u postupku ponovnog odlučivanja doneseno osporavano rješenje od 16. februara 2018. godine.
14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 K od 20. marta 2018. godine kojim je utvrdio da prema optuženim, uključujući i apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to u odnosu na apelanta (i još jedno lice) mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti u Općinskom sudu u Sarajevu i zabrana napuštanja boravišta u granicama van kojih se ne smiju udaljavati, a to je Kanton Sarajevo i općina Istočno Novo Sarajevo s ciljem odlaska i dolaska u općinu Trnovo.
15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo kada su mjere zabrane određene i izmijenjene prema apelantu, te u postupku kontrole opravdanosti mjera smatra da su mjere primjenjive i zakonski moguće, te je njihovo daljnje trajanje opravdano. Prije svega, Kantonalni sud je iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a kako je to detaljno obrazloženo rješenjima ovog suda o izrečenim mjerama zabrane (od 19. maja i 22. maja 20017. godine).
16. Nadalje, sud je ocjenjivao da li su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa je utvrdio da su one potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim su mjere izrečene svim optuženim, te izmijenjene u odnosu na određene optužene, uključujući apelanta, nisu promijenile okolnosti koje dovode u pitanje njihovo daljnje egzistiranje, jer i dalje postoje okolnosti zbog kojih su mjere izrečene. Pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da i dalje postoje razlozi za mjere zabrane optuženim, jer će se tim mjerama osigurati efikasno vođenje postupka. Naime, optuženim se stavljaju na teret teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju optuženi obavljaju, zatim, s obzirom na brojnost krivičnopravnih radnji i krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima, te dugogodišnji kontinuitet činjenja djela od velikog broja optuženih, kao i vrste krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženim, to se nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je sud optuženim izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140.a stav 1. tačka a) ZKP, iz razloga zaštite pravnog poretka, kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka. Također, s obzirom na to da je evidentno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi mogli bjekstvom ili skrivanjem pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji slijedi, jer im se na teret stavljaju teška krivična djela za koja su zaprijećene dugogodišnje kazne zatvora, Kantonalni sud zaključuje i da se nisu promijenile okolnosti i u odnosu na izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati, a na osnovu odredbe člana 140. st. 1. i 2. i člana 140.b stav 1. ZKP.
17. Kantonalni sud je ponovio isti zaključak (kao u rješenju od 16. februara 2018. godine) da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane i njihovim ublažavanjem u odnosu na optužene, uključujući i apelanta, može osigurati prisutnost optuženih, uz minimum ograničavanja njihovih prava.
18. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026343 18 Kv 29 od 27. aprila 2018. godine, kojim je žalbe apelanta i ostalih odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
19. U obrazloženju rješenja dati su identični razlozi zbog kojih je sud žalbe našao neosnovanim, odnosno potvrdio stav o neophodnosti daljnjeg trajanja mjera zabrane kao u rješenju od 30. marta 2018. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant ukazuje na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da sud nije dao jasne i uvjerljive razloge, tačnije nije uopće dao niti jedan razlog za opravdanost svog zaključka da bi apelant mogao pobjeći ili skriti se, odnosno pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u konkretnom predmetu. Sud se, prema apelantovom mišljenju, na ove okolnosti pozvao in abstracto, bez osvrta na konkretne okolnosti u odnosu na apelanta utvrđivanja istinskog zahtjeva javnog interesa. Apelant također navodi da osim što sud ne navodi okolnosti koje bi ukazivale na opasnost od bjekstva, sud mu stavlja na teret okolnosti čije postojanje nije nikada utvrđeno, niti je bilo sadržano u prijedlogu tužilaštva (čak ni prilikom predlaganja pritvora). Apelant ukazuje na povredu prava na efikasan lijek jer se Kantonalni sud po žalbi uopće nije osvrnuo na ove okolnosti koje apelant navodi. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi stavio van snage rješenja Kantonalnog suda kojima mu se određuju i produžavaju mjere zabrane ograničenja kretanja do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Tužilaštvo navode da je apelacija neosnovana i da je sud dao dostatne razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje potrebe za daljnje trajanje mjera zabrane.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14, interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke) relevantne odredbe glase:
Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja.
Član 140b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
[...] (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 15. marta 2018. godine i 27. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2018. godine, odnosno 8. maja 2018. godine dopuna, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Prava na slobodu kretanja i boravišta
28. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
30. U odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
31. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane (između ostalog, mjera koju problematizira apelacijom) napuštanja boravišta u granicama van kojih se ne smije udaljavati, a to je Kanton Sarajevo i općina Istočno Sarajevo.
32. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, između ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; prethodno citirana Khlyustov, stav 64). Dakle, radi se o derogativnom pravu, odnosno propisani su izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
33. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanta, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivična djela za koja se terete (što apelant nije ni osporavao). Vršeći kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane u odnosu na apelanta, Kantonalni sud je osporavanim rješenjima (od 16. februara i 20. marta 2018. godine) naveo da je njihovo trajanje i dalje neophodno radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Kantonalni sud je ispitao apelantovu žalbu i žalbene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je žalba osnovana, za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.
34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
35. Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog i neometanog vođenja krivičnog postupka, odnosno osiguranja apelantovog prisustva, što je redovni sud i naveo, pri tome ukazujući na fazu u kojoj je sada postupak i šta je dalje potrebno uraditi, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što apelant, osim što ukazuje da sud nije konkretizirao opasnost od bjekstva, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji apelant trpi uslijed izrečenih mjera. Osim toga, iz rješenja koje je apelant osporio proizlazi da čim prestanu okolnosti zbog kojih su mjere zabrane određene sud ih „ukida“, odnosno „ublažava“, kao što je uradio u odnosu na optuženog I. H. i svjedoke koje je saslušao, a što, dakle, ukazuje da sud zaista vrši provjeru opravdanosti izrečenih mjera i njihovog daljnjeg trajanja.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije ističući da po žalbi nisu ispitani apelantovi progovori, te mu je onemogućeno da u adversarnom postupku pred sudom ospori zakonitost izrečenih mjera. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na slobodu kretanja. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja od 16. februara i 20. marta 2018. godine, a činjenica da apelantova žalba nije rezultirala uspjehom, to jest da mu je žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, odnosno kada je sud dao jasne razloge za opravdanost daljnjeg trajanja mjera zabrane.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe koju je ispitalo vijeće Kantonalnog suda.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević