Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5189/15 (Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH)
Odluka donesena 31. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanovi JNA
- Javna vlast
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-5189/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 5189/15, rješavajući apelacije Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH i Vlade Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH i Vlade Federacije BiH podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000869 15 Uvp od 10. novembra 2015. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) podnijela je 26. novembra 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000869 15 Uvp od 10. novembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5189/15.
2. Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) podnijela je 10. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv navedene presude Suda BiH. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5481/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5189/15.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Gojka Božovića (u daljnjem tekstu: G. B.) zatraženo je 4. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH i G. B. dostavili su odgovore na apelaciju 12, odnosno 20. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 514-2373-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je G. B. na dan 1. april 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, pobliže označenog u izreci navedene odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i određeno je da može da stupi u njegov posjed u zakonom određenom roku.
8. Odlukom Komisije broj R-514-2373-1/1-01-395/04 od 21. oktobra 2005. godine usvojen je zahtjev tadašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 514-2373-1/1 od 2. septembra 2003. godine, navedena odluka je stavljena van snage i odbijen je zahtjev G. B. za povrat u posjed predmetnog stana.
9. U obrazloženju Odluke je konstatirano da je FMO uz zahtjeve za ponovno razmatranje dostavio dokaz, ovjerenu fotokopiju izvoda iz „Službenog vojnog lista SR Jugoslavije“ broj 16 od 23. augusta 2001. godine, u kojem postoji naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 16. juna 2001. godine, a kojom se potpukovnik G. B. unapređuje u čin pukovnika vazdušnog osmatranja i javljanja. Imajući u vidu navedeno, ocijenjeno je da je zahtjev osnovan i da se G. B. ne može priznati pravo na posjed predmetnog stana u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), s obzirom na to da je na osnovu priloženih dokaza utvrđeno da je ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Pored toga, navedeno je da G. B., kao nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora in. br. 3513-1609-4 od 12. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o otkupu stana), ostaje mogućnost da pokrene postupak ostvarenja prava propisanog odredbom čl. 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
10. G. B. je protiv navedene odluke Komisije od 21. oktobra 2005. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Odlučujući o tužbi, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000869 13 U od 21. jula 2015. godine tužbu G. B. odbio kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da je ispitujući zakonitost osporene odluke utvrdio da je Komisija pravilno utvrdila činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila materijalno pravo (odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene i čl. 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova).
11. G. B. je protiv navedene odluke Suda BiH od 21. jula 2015. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o zahtjevu G. B., donijelo Presudu broj S1 3 U 000869 15 Uvp od 10. novembra 2015. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske odluke uvažen, pobijana presuda Suda BiH od 21. jula 2015. godine preinačena i osporena odluka Komisije od 21. oktobra 2005. godine poništena.
12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da je prvoapelantica - zainteresirano lice dostavila odgovor na zahtjev za preispitivanje sudske odluke u kojem je predložila da apelaciono vijeće zahtjev odbije kao neosnovan. Dalje je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je na osnovu odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine nadležni stambeni organ Općine Novi Grad Sarajevo uveo G. B. u posjed predmetnog stana 16. decembra 2003. godine i da se on nalazi u posjedu predmetnog stana neprekidno skoro punih 12 godina.
13. Prema mišljenju apelacionog vijeća, pobijana presuda je zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene i člana 39.e Zakona o prodaji stanova.
14. Apelaciono vijeće je ukazalo na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) i Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba), te Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Prema shvaćanju apelacionog vijeća, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, u slučajevima gdje su „apelanti“, koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i tužbe odbiti kao neosnovane; b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i tužbe usvojiti. U vezi s tim, apelaciono vijeće je konstatiralo da iz stanja spisa navedene upravne stvari nesumnjivo proizlazi da G. B. nakon napuštanja prijeratnog stana nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, niti je učestvovao u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH, pa je shodno tome, prema shvaćanju apelacionog vijeća, suprotno shvaćanju Suda BiH, došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je donesena odluka kao u izreci.
15. Apelaciono vijeće je istaklo da, suprotno shvaćanju Suda BiH u pobijanoj presudi, sud ne može odbiti tužbu za povrat stana – stanarskog prava, odnosno tužbu zbog lišenja imovine, samo s obrazloženjem da tužilac (G. B.) ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Imovina (stan, stanarsko pravo), kako je istaknuto, ne može biti oduzeta prije nego što se G. B. ponudi adekvatna naknada za tu imovinu, kako je to odlučio i Evropski sud u presudi Đokić protiv BiH, obavezujući Federaciju BiH da aplikantu isplati pravičnu naknadu za oduzetu imovinu, ali nakon što je aplikant, u postupku pred Evropskim sudom, izričito pristao na novčanu naknadu umjesto povrata stana. Dalje je navedeno da Sud BiH u pobijanoj presudi zaboravlja da G. B. i ne traži vraćanje predmetnog stana u posjed jer je to pravo ostvario prije skoro 12 godina na osnovu konačne i izvršne odluke Komisije, već se bori da ostvareno pravo i zadrži da ne bi ostao bez svog doma u situaciji kada nije stekao drugo ekvivalentno pravo (a neizvjesno je da li će ga ikada i steći), niti mu je ponuđena adekvatna novčana naknada. Činjenica da je nakon poništenja odluke o povratu stana G. B., rješenjem FMO od 28. decembra 2005. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje službeniku FMO Edinu Vladaviću ne može dovesti do primjene člana 39.e) stav 3. Zakona o prodaji stanova, kako to smatra Sud BiH u pobijanoj presudi. Naime, kako je istaknuto, navedena odredba se odnosi na korisnike stana koji su u skladu s važećim zakonom zaključili ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, i to nakon što je dotadašnji nosilac stanarskog prava napustio stan, a ne i nakon što je stan vraćen. Osim toga, zainteresirano lice Edin Vladavić nije ni zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, niti ugovor o otkupu stana.
16. Apelaciono vijeće je utvrdilo da iz stanja spisa proizlazi da je na osnovu konačne i obavezujuće odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine nadležni stambeni organ Općine Novi Grad Sarajevo uveo G. B. u posjed predmetnog stana i da se on nalazi u posjedu predmetnog stana neprekidno od 16. decembra 2003. godine (Uvjerenje Općine Novi Grad Sarajevo od 17. decembra 2003. godine). Također je utvrđeno da u spisu ne postoji nijedan dokaz da je G. B. priznato pravo na dodjelu stana iz Vojno-stambenog fonda Oružanih snaga Republike Srbije, kako se to samo paušalno ističe u odgovoru zainteresiranog lica - Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH na zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a pogotovo da je G. B. navedeno pravo i faktički ostvario. Naprotiv, iz akta Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 11979-31/98 od 15. augusta 2011. godine (dostavljenog na zahtjev Komisije za razmjenu podataka o vojnim stanovima Federacije BiH, a koji je dostavljen uz odgovor na tužbu zainteresiranog lica Edina Vladavića) proizlazi da se G. B. nalazi u evidenciji stambenog organa, ali nije riješio svoje stambeno pitanje po propisima o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Srbije, niti je korisnik stana u zakup na određeno ili neodređeno vrijeme, niti je otkupio stan iz Stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srbije.
17. Pri tome, apelaciono vijeće je ocijenilo da je u konkretnom slučaju neprihvatljivo pozivanje u osporenoj odluci na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine i da je Sud BiH paušalno prihvatio da se G. B. prethodno morao odreći ekvivalentnog prava – stana sa stanarskim pravom u BiH, pozivajući se na stavove Evropskog suda, a da za to nije naveden pravni osnov, niti je bilo čime dokazano da se G. B. zaista odrekao svog prava na stan u BiH, niti da je riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme ili drugo adekvatno pravo iz Vojno-stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Apelaciono vijeće je zaključilo da svako drugo tumačenje, osim da je neko stvarno i faktički ostvario drugo adekvatno pravo kao uvjet za lišavanje prava na imovinu, odnosno dom, značilo bi krajnje proizvoljnu primjenu prava i grubo kršenje „prava na dom“ i „prava na imovinu“, zaštićenih članom II/3.k) i f) Ustava BiH i članom 8. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, a bilo bi u suprotnosti sa svim ranijim odlukama Evropskog suda u istim ili sličnim slučajevima.
18. Apelaciono vijeće je također navelo da prema načelima Ujedinjenih naroda o povratu stambene i druge imovine izbjeglicama i raseljenim licima, koja je potvrdila potkomisija Ujedinjenih naroda za promoviranje i zaštitu ljudskih prava 2005. godine, „da bi ispoštovale načelo retroaktivne pravde, države trebaju preduzeti korake da se pravni lijek kompenzacije koristi samo kad pravni lijek povrata imovine nije moguć u praksi ili kad oštećena strana svjesno i dobrovoljno prihvati kompenzaciju umjesto povrata imovine ili kad odredbe dogovorenog mirovnog sporazuma predviđaju kombinaciju povrata imovine i kompenzacije. U pravilu, države moraju preduzeti korake da se samo u izuzetnim okolnostima povrat imovine smatra neizvodljivim u praksi, odnosno kad je stambena, zemljišna i druga imovina uništena ili više ne postoji, a na osnovu odluke nezavisnog i nepristrasnog suda. Čak i u takvim okolnostima, nosiocu stanarskog, zemljišnog ili imovinskog prava se mora dati prilika da izvrši popravke ili ponovnu izgradnju. U određenim situacijama, kombinacija kompenzacije i povrata imovine je najprikladniji pravni lijek i oblik retroaktivne pravde“.
19. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je zaključilo da je pobijana presuda Suda BiH nepravilna i nezakonita, te je donijelo odluku kao u izreci presude.
20. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja konačne i obavezujuće odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine nadležni stambeni organ Općine Novi Grad Sarajevo uveo G. B. u posjed predmetnog stana i da se on nalazi u posjedu predmetnog stana neprekidno od 16. decembra 2003. godine (Uvjerenje nadležne službe Općine Novi Grad Sarajevo broj 06-31-1033/03 NB S od 17. decembra 2003. godine).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantice tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantice, u suštini, smatraju da su osporenom odlukom proizvoljno primijenjene odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene i odredbe Zakona o prodaji stanova i da G. B. nema pravo na povrat u posjed predmetnog stana. U vezi s tim, apelantice, između ostalog, tvrde da je apelaciono vijeće „u potpunosti ignoriralo“ činjenice i dokaze da je G. B. ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, kao i da je, kao pripadnik oružanih snaga susjedne države, podnio zahtjev za dodjelu stana iz Vojnostambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojem je priznato pravo na dodjelu stana iz Vojnostambenog fonda Oružanih snaga Republike Srbije. Apelantice navode da se G. B., da bi se kvalificirao za dodjelu stana na zakup na određeno ili neodređeno vrijeme ili dodjelu stambenog zajma u Srbiji, prethodno morao odreći ekvivalentnog prava - stana sa stanarskim pravom u BiH i u vezi s tim se pozivaju na praksu Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine. Također smatraju da je pogrešno pozivanje apelacionog vijeća na presudu Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelantice smatraju da je osporena presuda u suprotnosti s odredbama Zakona o upravnim sporovima jer se u predmetnom postupku nije mogla utvrđivati i ocijeniti pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, te da su tvrdnje apelantica o povredi prava na koja su se pozvale u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. G. B. je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju naveo hronologiju događaja, te je istakao da nije riješio svoje stambeno pitanje iz novoosnovanog Stambenog fonda Vojske Republike Srbije, već predmetni stan predstavlja rješenje njegovog stambenog pitanja. Naveo je da je na osnovu ugovora o otkupu predmetnog stana 12. februara 1992. godine i uplatom 15 rata po tom ugovoru postao nosilac prava raspolaganja i vlasnik tako da se odredbe čl. 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova ne odnose na njega. Također je naveo da je u februaru 2004. godine FMO podnio zahtjev za nastavak otkupa predmetnog stana i izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva shodno članu 39.a Zakona o prodaji stanova. Prema navodima G. B. nadležni organ je prema pravilima upravnog postupka o njegovom zahtjevu trebao odlučiti najdalje do aprila 2004. godine, ali odluka o tom pitanju nije donesena. Istakao je da u predmetnom stanu živi već punih 13 godina i uredno plaća sve obaveze, te da su on i njegova supruga državljani BiH s prijavljenim prebivalištem u Sarajevu na adresi predmetnog stana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000869 15 Uvp od 10. novembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantice su osporenu presudu primile 13. novembra 2015. godine, a apelacije su podnesene 26. novembra, odnosno 10. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantice pobijaju osporenu odluku tvrdeći da su im tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na ustavno pravo apelantica na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je G. B. tražio vraćanje u posjed predmetnog stana, te apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Nadalje, Ustavni sud ističe da apelantice osporavaju presudu apelacionog vijeća tvrdeći da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
37. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz prakse Ustavnog suda, između ostalog, u predmetima br. AP 1011/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 1205/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine) proizlazi da je Ustavni sud već razmatrao apelacije fizičkih lica koje su se odnosile na pitanje povrata „vojnih“ stanova, a koja lica su imala različit status na tim stanovima, odnosno koja su ili imala pravno obavezujući ugovor o otkupu nekretnine - stana iz Fonda bivšeg SSNO ili su na tim stanovima imala stanarska prava, pri čemu je, po pravilu, nalazio povrede njihovog prava na imovinu u smislu kršenja načela proporcionalnosti miješanja u to pravo. Međutim, suprotno navedenom, u konkretnom predmetu se ne radi o apelacijama fizičkih lica već o apelaciji prvoapelantice i drugoapelantice koje predstavljaju organe javne vlasti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je za ovaj predmet, u odnosu na one koji su razmatrani u naprijed navedenim odlukama, specifično i to što se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu u čiji posjed je nadležni stambeni organ Općine Novi Grad Sarajevo uveo prijeratnog nosioca stanarskog prava G. B. i koji se nalazi u posjedu predmetnog stana neprekidno od 16. decembra 2003. godine na osnovu, kako je to konstatirano u osporenoj odluci, konačne i obavezujuće odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine pred kojom je tražio povrat predmetnog stana u posjed.
38. Ustavni sud zapaža da se apelaciono vijeće u osporenoj odluci pozvalo na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić protiv BiH u kojem je aplikant pred Evropskim sudom tražio naknadu za svoj stan za razliku od konkretnog predmeta u kojem je G. B., obraćajući se Komisiji, tražio vraćanje predmetnog stana u posjed. Evropski sud je u predmetu Đokić protiv BiH utvrdio povredu prava na imovinu i aplikantu dosudio naknadu u iznosu tadašnje vrijednosti stana. Dovodeći konkretni predmet u vezu s predmetom Đokić protiv BiH Ustavni sud zapaža da okolnost da se G. B. nalazi u posjedu predmetnog stana dodatno pojačava poziciju ovog lica u odnosu na aplikanta Đokića u vezi s njihovim pravom na imovinu.
39. Nadalje, u odnosu na zaključak apelacionog vijeća da je Sud BiH u pobijanoj presudi pogrešno primijenio član 3.a Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetima u kojima se bavio pitanjima povrata vojnih stanova zaključio da je miješanje u pravo na imovinu u slučaju kada su prava aplikanata na povrat stana bila otkazana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene bilo zakonito, cijeneći pri tome i činjenicu da je Ustavni sud svojom odlukom navedeni član proglasio ustavnim. Međutim, Evropski sud je u takvim situacijama uvijek cijenio da li postoje dokazi ili bilo kakve naznake da su aplikanti koji su lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u Vojsci Jugoslavije tokom rata u BiH učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH, od čega je zavisilo da li je povrijeđeno pravo na imovinu aplikanata. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće smatralo da je pogrešno primijenjen član 3.a navedenog zakona jer iz dokumenata spisa i odgovora apelantica ne proizlazi da je G. B. učestvovao u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji BiH. Ustavni sud, također, zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je G. B. naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije unaprijeđen u čin pukovnika vazdušnog osmatranja i javljanja 16. juna 2001. godine, što ne ukazuje da je G. B., u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, tokom rata učestvovao u ratnim zločinima u BiH (vidi Evropski sud, Đokić protiv BiH, presuda od 27. maja 2010. godine, tačka 60. i Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3. maja 2012. godine, tačka 103). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće utvrdilo da u konkretnom slučaju zainteresirano lice Edin Vladavić nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, niti ugovor o otkupu stana, iz čega proizlazi zaključak da navedene činjenice ne mogu dovesti u pitanje ni načelo socijalne pravde koje je imao u vidu Evropski sud kada je utvrđivao da je dodjela vojnih stanova na korištenje drugima licima imala legitiman cilj u svrhu provođenja socijalne pravde (op. cit. Mago i drugi protiv BiH, tač. 99. i 100).
40. U konkretnom predmetu, apelaciono vijeće je istaklo da nije ni odlučivalo o pravu na povrat predmetnog stana u posjed G. B. budući da se on nalazi u posjedu stana na osnovu konačne i obavezujuće odluke Komisije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće utvrdilo da iz činjenica predmeta proizlazi da G. B. nije dodijeljen drugi stan ili ekvivalentno pravo u Republici Srbiji, niti je utvrđeno da se G. B. odrekao svog stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, apelaciono vijeće je obrazložilo zašto nije prihvatilo zaključak Suda BiH u pobijanoj odluci da se u konkretnom slučaju može primijeniti član 39e. stav 3. Zakona o prodaji stanova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće navelo razloge za svoj zaključak zašto se u konkretnom predmetu ne može primijeniti praksa Evropskog suda u predmetu Aleksić protiv BiH, pri čemu je istaknuto da je Evropski sud u navedenom predmetu utvrdio da se aplikant morao odreći svog stanarskog prava na prijeratnom stanu, te da je nadležni organ u Republici Srbiji utvrdio njegovo pravo na stan, dok takve činjenice nisu utvrđene u konkretnom predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se konkretni predmet, zbog činjenice da se G. B. nalazi u posjedu predmetnog stana, u bitnom razlikuje od predmeta Aleksić protiv BiH. Ustavni sud, također, zapaža da je apelaciono vijeće smatralo da bi suprotno tumačenje u okolnostima konkretnog slučaja pokretalo i pitanje prava na dom G. B. zagarantiranog članom II/3.f) Ustava BiH i članom 8. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće smatralo da se G. B. zakonito nalazi u posjedu predmetnog stana na osnovu odluke Komisije. Nadalje, iz činjenica predmeta proizlazi da se G. B. u februaru 2004. godine obratio tadašnjem FMO sa zahtjevom za nastavak otkupa predmetnog stana i izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva shodno članu 39.a Zakona o prodaji stanova. Međutim, kako proizlazi iz činjenica predmeta, na ovaj zahtjev G. B. nije dobio nikakav odgovor. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 39.a navedenog zakona propisano da: „Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije BiH taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, [a ovu okolnost Vlada FBiH, tj. drugoapelantica, kako proizlazi iz činjenica predmeta, u konkretnom slučaju nije osporavala] Vlada Federacije BiH izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.“ Imajući u vidu citiranu odredbu, Ustavni sud zapaža da će drugoapelantica (Vlada FBiH) u slučaju da utvrdi da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti izdati nalog za uknjižbu prava vlasništva na stanu. Isto tako, imajući u vidu način na koji je stipulirana navedena odredba, Ustavni sud zaključuje da iz nje ne proizlazi da isključuje obaveze davanja kompenzacije umjesto uknjižbe. Dakle, odluka Vlade prema navedenom članu je determinirana okolnostima svakog konkretnog slučaja u kojem će Vlada FBiH, dakle drugoapelantica, cijeniti da li nosilac stanarskog prava stan koristi legalno, da li je zaključio pravno obavezujući ugovor, te zavisno od toga da li će izdati nalog za uknjižbu ili, u suprotnom, odlučiti o pravu na kompenzaciju. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da citirana odredba člana 39.a korespondira zaključku apelacionog vijeća da ne može odbiti tužbu G. B. za povrat stana – stanarskog prava, odnosno tužbu zbog lišenja imovine samo s obrazloženjem da G. B. ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu shodno Zakonu o prodaji stanova. U vezi s tim, Ustavni sud posebno ukazuje da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na G. B. bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi postupak radi utvrđivanja visine te naknade (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2017. godine, tačka 51). Također, u prilog navedenom ide i zaključak apelacionog vijeća da prema načelima Ujedinjenih naroda o povratu stambene i druge imovine izbjeglicama i raseljenim licima, „da bi ispoštovale načelo retroaktivne pravde, države trebaju preduzeti korake da se pravni lijek kompenzacije koristi samo kad pravni lijek povrata imovine nije moguć u praksi“.
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je gotovo identična pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 5521/15 u kojem je odbacio kao nedopuštenu apelaciju prvoapelantice zbog toga što je prima facie neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5521/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjem navodnih povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu prvoapelantice u situaciji kada je konačnom odlukom Suda BiH u konačnici fizičkom licu (prijeratnom nosiocu stanarskog prava) R. G. omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana na osnovu odluke Komisije (op. cit. AP 5521/15, tačka 20). Ustavni sud, također, ističe da je u predmetu broj AP 392/16 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju prvoapelantice podnesenu protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i Općinskog suda u Sarajevu, a koje su donesene u parničnom postupku u kojem je tužilac V. M. (koji se nalazi u posjedu stana) tražio utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu na stanu koji je otkupio iz Vojnog stambenog fonda bivše JNA. U navedenim odlukama redovni sudovi su prihvatili dio tužbenog zahtjeva i utvrdili da je pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana, dok je drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac V. M. zatražio utvrđenje da je zaključenjem pravno obavezujućeg ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i suvlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade, te da se prvoapelantici naloži da tužiocu izda nalog za upis tih prava u knjigu položenih ugovora Općinskog suda odbijen kao neosnovan (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 392/16 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je predmet tog postupka bio samo usvajajući dio odluke redovnih sudova kojim je odlučeno o tome da tužilac u tom postupku ima pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji
– otkupu stana, te da, s obzirom na tu okolnost, Ustavni sud nije razmatrao odluku redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva i uknjižbu jer prvoapelantica nije osporavala odluke u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva.
43. Imajući u vidu utvrđene činjenica konkretnog predmeta, te zaključke koje je apelaciono vijeće dalo u svojoj odluci i podržavajući praksu u citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 5521/15, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće dalo jasne i logične razloge za svoju odluku u kojima, nasuprot mišljenju apelantica, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće u osporenoj odluci detaljno obrazložilo na kojim je dokazima utvrdilo činjenično stanje, te imajući u vidu navedene relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, pri čemu iz stipulacije citiranih odredbi proizlazi i mogućnost naturalne restitucije, Ustavni sud smatra da se osporena odluka apelacionog vijeća ne može smatrati proizvoljnom ili suprotnom pravu na obrazloženu odluku.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
45. Apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelantica o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantica, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantice kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednik Mirsad Ćeman i sutkinja Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju s odlukom većine.
50. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman