Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/16 (M. M.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3601/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-3601/16, rješavajući apelaciju Miloša Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Matića podnesena protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 89 0 P 030866 15 Rev od 3. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 26. augusta 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 030866 15 Rev od 3. marta 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 030866 12 P od 12. decembra 2013. godine utvrđeno je da je apelant na osnovu pravnog posla, stekao isključivo pravo vlasništva na stanu na Palama (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je tuženi Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da mu preda ispravu podobnu za upis u knjigu uloženih ugovora, a u protivnom će se uknjižba izvrši na osnovu presude, kao i da mu, na ime neizvedenih a ugovorenih radova, isplati iznos od 2.547,05 KM koji se odnosi na termoizolacijske radove i neobezbjeđeni priključak na centralno grijanje na zgradi, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 26. novembra 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog radi neosnovanog bogaćenja i uknjižbe, u kojoj je naveo da je vlasnik predmetnog stana na osnovu ugovora o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova koji je zaključio sa tuženim, da zbog propusta tuženog nije mogao uknjižiti svoje pravo vlasništva u odgovarajućim javnim registrima, te da je tuženi propustio da izvede ugovorene radove. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari nije moglo raditi o neosnovanom obogaćenju nego eventualno neispunjenju ugovorenih obaveza za neizvršene radove.

4. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je između tuženog (Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo), s jedne strane i apelanta, s druge strane, 18. aprila 2007. godine zaključen Ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova u stambeno – poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je predmet Ugovora izgradnja stana apelantu, da je Ugovorom određena cijena stana, da je apelant ispunio svoju obavezu plaćanja cijene stana, te da, prema nalazu vještaka građevinske struke, vrijednost ugovorenih, a neizvedenih radova iznosi 2.547,05 KM. Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant na osnovu Ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na temelju odredbe čl. 23. i 52. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te da ima opravdan interes da traži upis tog prava u zemljišne knjige. Kako tuženi nije izveo radove na stanu apelanta koji su ugovoreni, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov tužebeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati vrijednost ugovorenih a neizvršenih radova, ocijenivši da se radi o neosnovanom bogaćenju, odnosno sticanju bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 89 0 P 030866 15 Gž od 26. marta 2015. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Odlučujući o dijelu kojim se traži naknada po osnovu neizvršenih radova, koji su bili predmet Ugovora i naknada po osnovu troškova za neobezbjeđenje priključka na centralno grijanje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na te okolnosti proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinsko-arhitektonske struke, iz kojeg proizilazi da ukupan iznos umanjenja vrijednosti poslovnog prostora apelanta zbog nedovršenih radova, iznosi 2.547,05 KM. Imajući u vidu da tuženi nije imao primjedbi na nalaz vještaka, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio taj dio tužbenog zahtjeva.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 89 0 P 030866 15 Rev od 3. marta 2016. godine usvojio reviziju tuženog, presudu Okružnog suda od 26. marta 2015. godine preinačio tako da je žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda od 12. decembra 2013. godine preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obavezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetno potraživanje apelanta okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. ZOO. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanta sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelanta plaćenih radova, koji vid štete apelant u predmetnoj parnici nije tražio, niti je na te okolnosti izvodio dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanta bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelant tužbom zahtjeva isplatu iznosa na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji s obzirom na izloženo po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavljaju štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 241. u vezi sa članom 456.a) Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo. Takođe, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Relevantne odredbe

9. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 262. stav 2.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je presudom Vrhovnog suda od 3. marta 2016. godine usvojena revizija tuženog, presuda drugostepenog suda preinačena tako da je žalba tuženog usvojena i presuda prvostepenog suda preinačena na način da je odben apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla, stekao isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu, kao i da mu tuženi, na ime neizvedenih a ugovorenih radova, isplati iznos pobliže naveden u izreci presude.

14. Ustavni sud primjećuje, što proizilazi iz navoda apelacije, da apelant ne problematizira osporenu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu, već ukazuje da je do povrede prava, na koja ukazuje u apelaciji, došlo, jer je tuženi u konkretnom slučaju naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete tužitelju, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju prvostepenog i drugostepenog suda koji su apelantovo potraživanje pravno okvalifikovali kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

15. Vezano za apelantove navode, kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao tri godine i tri mjeseca, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio