Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1745/16 („Dubrovačka trgovina“ dd)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Prekid postupka
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1745/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1745/16, rješavajući apelaciju „Dubrovačke trgovine“ d.d. Dubrovnik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Dubrovačke trgovine“ d.d.
Dubrovnik.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 007834 15 Pž 3 od 12. januara 2016. godine i Rješenje Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 007834 14 Ps 3 od 8. oktobra 2015. godine.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Trebinju da hitno nastavi postupak u predmetu broj 62 0 Ps 007834 14 Ps.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Dubrovačka trgovina“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Dubrovnika, Republika Hrvatska, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 007834 15 Pž 3 od 12. januara 2016. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 007834 14 Ps 3 od 8. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda zatraženo je 13. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor 19. maja 2016. godine, a Okružni privredni sud 26. maja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 007834 14 Ps 3 od 8. oktobra 2015. godine prekinut je postupak koji je vođen po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog „BTS Mediteran“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi). U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja 1. juna 2004. godine podnijela tužbu protiv tuženog, navodeći da je njen pravni prednik preduzeće „Dušan Todorović“ iz Dubrovnika od prednika tuženog kupio tri poslovna prostora u kojim, i pored činjenice da je apelantkinja vlasnica, posjed ima tuženi. Nakon sprovedenog postupka taj sud je donio Rješenje broj 095-0-Ps-06-000-153 od 13. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 015-0- Pž-07-000-073 od 19. marta 2008. godine, kojim se proglasio apsolutno nenadležnim i odbacio apelantkinjinu tužbu. Protiv navedenog rješenja, Okružnog privrednog suda apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je reviziju uvažio, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Okružnom privrednom sudu na ponovni postupak, nakon čega je Okružni privredni sud svojim Rješenjem broj 015-0-Pž-10-000-003 od 9. marta 2010. godine uvažio apelantkinjinu žalbu, ukinuo rješenje Osnovnog suda u Trebinju od 13. aprila 2007. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Nadalje je navedeno da je u ponovljenom postupku apelantkinja ostala pri tužbenom zahtjevu, te zatražila da taj sud postupi po navedenim odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda kojim je eksplicitno naloženo Osnovnom sudu da utvrdi postojanje određenog prava, a to je pravo svojine na osnovu Zakona o stvarnim pravima kao prethodnog pitanja za podnošenje zahtjeva iz člana 3 Odluke Savjeta ministara BiH o sprovođenju aneksa „G“ Sporazuma o pitanju sukcesije na teritoriji BiH. Navedeno je i da je tuženi predložio da se postupak prekine do zaključenja odgovarajućeg sporazuma o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između BiH i država koje su nastale raspadom SFRJ. Obrazloženo je da je taj sud postupio po prijedlogu tuženog i rješenjem od 3. novembra 2010. godine prekinuo postupak, nakon čega je apelantkinja zatražila nastavak predmetnog postupka, što je taj sud i odobrio svojim rješenjem od 9. septembra 2014. godine.
6. Okružni privredni sud je svojom Presudom broj 62 0 Ps 007834 14 Ps 2 od 3. aprila 2015. godine usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Protiv navedenog rješenja tuženi je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je svojim Rješenjem broj 62 0 Ps 007834 15 Pž 2 od 9. jula 2015. godine žalbu uvažio, presudu tog suda ukinuo s nalogom da Okružni sud u ponovnom postupku cijeni odredbe međunarodnih akata i uopšte mogućnost meritornog rješavanja konkretnog spora imajući u vidu koje stranke su procesni subjekti u ovom sporu i kakav je pravni karakter tužbenog zahtjeva.
7. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske propisano da se sudski i drugi postupci koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, prekidaju u svim fazama, a prekid postupka će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ. Kako između država koje su nastale raspadom SFRJ, prema obrazloženju Okružnog privrednog suda, nisu zaključeni bilateralni sporazumi, niti postoje uslovi reciprociteta, a što je opštepoznata činjenica, taj sud je mišljenja da bi ovaj postupak trebalo prekinuti zbog rješavanja prethodnog pitanja koje nije u sudskoj nadležnosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
8. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je podnijela žalbu Višem privrednom sudu koji je Rješenjem broj 62 0 Ps 007834 15 Pž 2 od 12. januara 2016. godine žalbu odbio i potvrdio osporeno rješenje Okružnog privrednog suda. Rješenjem je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odluka prvostepenog suda pravilna iako je apelantkinjinom žalbom pravilno ukazano da je prvostepeni sud primijenio odredbe Zakona o sprovođenju Aneksa ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske koji je prestao da važi jer je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine proglašen neustavnim. Međutim, prema mišljenju tog suda, odluka iz tog razloga nije nezakonita budući da se pravilnom primjenom odredaba Sporazuma o sukcesiji (što spada u domen primjene materijalnog prava) dolazi do iste odluke. Prema tome, iako je Zakon o sprovođenju Aneksa ,,G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske neprimjenljiv, na snazi je ovaj sporazum i njegovi sastavni dijelovi (ovdje, relevantni, Aneks ,,A“ član 1 tačka 3 i Aneks ,,G“), objavljeni u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/01, pa sve dok u ispunjenju obaveza iz ovog sporazuma države ugovornice ne zaključe bilateralne sporazume na bazi reciprociteta (a opštepoznato je da takvog reciprociteta ni međusobnog ugovora između BiH i Republike Hrvatske nema, kako je pravilno navedeno u pobijanom rješenju), onda i prema stavu ovog suda nema uslova (za sada) za meritorno rješavanje vlasničkog sporazuma između pravnih lica sa teritorija bivših Republika SFRJ.
9. Viši privredni sud je naveo i da, kako se radi samo o privremenom prekidu, dok se pitanje reciprociteta kao pravno i uslovno pitanje i kao prethodna stepenica za donošenje odluke o meritumu ne riješi, nema ni povrede prava na pristup sudu, tim prije što zaključenje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma kao i ustanovljenje principa reciprociteta ne zavisi od bilo kakve aktivnosti sudova, nego od strana ugovornica koje mogu u skladu sa svojom autonomijom volje, određenim normama koje mogu biti i dispozitivnog karaktera utvrditi uslove reciprociteta, u kom slučaju bi takav sporazum imao karakter izvora prava. To znači da se i ovaj sud u pogledu pitanja da li se Sporazum o pitanjima sukcesije primjenjuje neposredno ili države potpisnice, odnosno njena tijela imaju obavezu da na osnovu ovog sporazuma donesu ili zaključe odgovarajuće akte o uslovima i načinu priznanja tog prava, opredijelio za prekid postupka, što je potvrda osnovnih principa sadržanih u članu 8 Sporazuma kojim je propisano da će, na osnovu reciprociteta, svaka država sljednica morati preduzeti potrebne mjere u skladu s njenim unutrašnjim pravom da obezbijedi priznavanje i pravne učinke odredaba ovog sporazuma pred svojim sudovima, upravnim sudištima i tijelima i da će druge države sljednice i njihovi državljani imati pristup tim sudovima, upravnim sudištima i tijelima radi obezbjeđenja sprovođenja ovog sporazuma. Zato se sudovi, donoseći rješenje o prekidu postupka, kao zakonom predviđenoj formi odluke, nisu odrekli sopstvene nadležnosti, međutim, o tome kakva će da bude odluka suda (da li procesna ili meritorna) odlučuje samostalan i nezavisan sud u svakom konkretnom slučaju, a upravo je tako učinjeno i u ovom predmetu. Prema tome, iako jednom pokrenuta parnica, po pravilu, treba da ide ka svom cilju - da se meritorno odluči o tužbenom zahtjevu i da se konačno riješi sporni građanskopravni odnos, postoje razlozi koji sprečavaju takav, uobičajen tok parnice, a u konkretnom slučaju to su okolnosti da se radi o imovinskom sporu između pravnih lica sa teritorija bivših republika nastalih raspadom SFRJ, čije rješavanje je bilo predmet zaključenog i ratifikovanog Sporazuma o pitanjima sukcesije čiji je bio cilj da na bazi reciprociteta, stabilnosti u regiji i na bazi uzajamnih dobrih odnosa riješi pitanja sukcesije države, proizišla usljed raspada bivše SFRJ, pa kod opštepoznate činjenice da na bazi reciprociteta, države ugovornice na čijim područjima se nalaze sporne nepokretnosti nisu zaključile bilateralni sporazum, onda se ni uvažavanjem apelantkinjinih navoda, prema mišljenju tog suda, nije moglo doći do drugačije odluke. Imajući u vidu navedeno Viši privredni sud je donio rješenje kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi i da postupak traje više od 12 godina i da se ne zna kada će biti okončan, čime je apelantkinji uskraćen adekvatan pristup sudu. Takođe navodi da shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 3771/11, kojom su ukinute istovjetne odluke istih sudova, i u konkretnom slučaju treba naložiti da se postupak hitno nastavi. Smatra da redovni sudovi nisu smjeli, niti mogli postupiti suprotno Odluci Ustavnog suda broj U 16/11 i donijeti odluke pozivajući se na zakon koji je Ustavni sud proglasio neustavnim.
b) Odgovor na apelaciju
11. Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je prekidom postupka došlo samo do ograničenog prekida do zaključenja bilateralnih sporazuma po pitanjima sukcesije.
12. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva jer je taj sud u svemu postupio u zakonskim rokovima i po nalozima višeg suda.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Prekid postupka Član 378. stav 1. tačka 6.
Postupak se prekida:
6) kad je to drugim zakonom određeno.
Član 381. stav 3.
(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
Član 382. stav 1.
(1) Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje (član 378.) [...] prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja.
14. U Zakonu o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) relevantna odredba glasi:
Član 4.
(1) Sudski i drugi postupci, koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, prekidaju se u svim fazama.
(2) Prekid postupaka iz stava 1. ovog člana će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Višeg privrednog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 15. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantkinja pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. Odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv ili ne nalazi se u zaključku da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktőrer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41, kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra primjenjivim, a ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra neprimjenjivim.
23. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje valjanosti kupoprodajnog ugovora i predaju u posjed nepokretnosti, dakle, na predmete građanskopravne prirode. Dalje, apelantkinja pobija rješenja kojima je prekinut parnični postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantkinjinih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv.
24. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da pravo pristupa sudu, zajemčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
25. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već rješavao u predmetu broj AP 3771/11 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 3771/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je usvojio apelantkinjinu apelaciju, ukinuo osporena rješenja o prekidu postupaka i naložio Okružnom privrednom sudu da hitno nastavi prekinute postupke jer su rješenja donesena na osnovu odredbi Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske koji je odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 proglašen neustavnim (vidi odluku Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporene odluke o prekidu postupka, kao i u konkretnom slučaju, donijeli na osnovu člana 378 stav 1 tačka 6 ZPP. Naime, u predmetnom postupku je bilo neophodno utvrditi postojanje određenog prava, odnosno svojine na predmetnim nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske. Budući da se radi o zahtjevu za rješavanje imovinskopravnih odnosa, odnosno o zahtjevu apelantkinje koja ima sjedište na teritoriji druge države (Republika Hrvatska) koja je nastala raspadom SFRJ, predmetni postupci su prekinuti rješenjima redovnih sudova donesenim na osnovu člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine utvrđeno da Zakon o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1e), člana III/3b), člana IV/4b) i člana V/4a) Ustava Bosne i Hercegovine. Istom odlukom, u skladu sa članom 63 stav (2) Pravila Ustavnog suda, navedeni zakon je stavljen van snage. Ustavni sud je, takođe, osim naprijed navedene Odluke broj AP 3771/11, 6. decembra 2012. godine u predmetu broj AP 3850/09 donio odluku kojom je utvrdio da je „predmetni postupak, nakon podnošenja apelacije, 2010. godine prekinut rješenjem Okružnog privrednog suda donesenim na osnovu člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske za koji je Ustavni sud Odlukom broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine utvrdio da u cijelosti nije saglasan s Ustavom Bosne i Hercegovine“, te je, u vezi s tim, zaključio „da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3850/09 od 6. decembra 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 1/13). Dalje, Ustavni sud je i u svojoj Odluci broj AP 5657/10 od 15. januara 2014. godine, takođe, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje budući da su odluke redovnih sudova o prekidu postupka bile zasnovane na odredbi člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5657/10 od 15. januara 2014. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/14).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju osporena rješenja o prekidu postupka zasnovana na odredbi člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske. Slijedeći svoju praksu u ovim predmetima, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti Okružnom privrednom sudu da bez daljnjeg odgađanja nastavi i okonča predmetni postupak.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi osporene odluke o prekidu postupka zasnovali na odredbi člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske za koji je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 16/11 utvrdio da u cijelosti nije saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević