Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2785/16 (M. B.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2785/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2785/16, rješavajući apelaciju Marijana Brnjića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marijana Brnjića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 016706 16 Krž 10 od 22. travnja 2016. godine i S1 1 K 016706 15 Kri od 15. prosinca 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijan Brnjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil“ iz Tuzle, podnio je 29. lipnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 016706 16 Krž 10 od 22. travnja 2016. godine i S1 1 K 016706 15 Kri od 15. prosinca 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 18. listopada 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 24. i 26. listopada 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016706 15 Kri od 15. prosinca 2015. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u točki 1. osuđujućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Sud BiH apelanta je za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Prvenstveno, u svezi s dokazima kojima je apelant nastojao dokazati da se u vrijeme kada je djelo počinjeno nalazio u SR Njemačkoj, Sud BiH je istaknuo da je prihvatio dokaze iz kojih proizlazi da je apelant imao prijavljeno prebivalište u SR Njemačkoj, kako su to u svom svjedočenju iznosili apelant i njegova supruga, a potvrdili svjedoci obrane. Međutim, iskazi svjedoka su nedovoljno uvjerljivi da bi se na temelju njih moglo utvrditi da apelant zaista sve vrijeme nije boravio u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da se alibi u tom dijelu temelji isključivo na subjektivnim dokazima, iskazima svjedoka koji su u rodbinskim i prijateljskim vezama s apelantom, zbog čega imaju motiv da mu pomognu da dokaže da nije bio u Bosni i Hercegovini. Nasuprot apelantovoj tvrdnji da nije pripadao jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), prvostupanjsko vijeće je navelo da je na temelju materijalnih dokaza utvrdilo da je apelant pripadao 102. brigadi HVO-a Odžak, i to u razdoblju od 17. travnja 1992. godine do 13. srpnja 1992. godine. Taj podatak je u suglasnosti sa iskazima oštećenih kao i svjedoka I. A. koji je pojasnio strukturu 102. brigade HVO-a Odžak, te je izjašnjavajući se u pogledu sastava vodova izjavio da je apelant pripadao Prvom vodu 102. brigade koji je imao kodni naziv „Vatreni“.

7. U svezi s utvrđenjem je li apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, a koje su kvalificirane kao silovanje oštećene V. B. (u daljnjem tekstu: oštećena), Sud BiH je naveo da je imao u vidu iskaze svjedoka V. B. (u daljnjem tekstu: oštećena), zatim svjedoka S. L., S. J., kao i drugih svjedoka koji su svjedočili o svojim posrednim saznanjima vezano za odvođenje oštećene. Oštećena je opisala kako ju je apelant odveo na lokaciju u blizinu njegove kuće i izvršio silovanje upravo onako kako je to opisano u točki l. izreke osuđujućeg dijela ove presude. Apelant je sa nje strgao odjeću, bacio je na tlo i silovao, te je iznoseći detalje opisala bolove koje je trpjela kao dvadesetogodišnja djevojka koja do tada nije stupala u seksualne odnose. Iako se oštećena nije mogla precizno izjasniti o vremenu kada se događaj desio, na temelju iskaza S. L., majke oštećene, čiji iskaz nije doveden u pitanje drugim provedenim dokazima, vijeće je utvrdilo da se navedeni događaj desio u kasnim noćnim satima 3. srpnja 1992. godine. U pogledu činjenice da je apelant izvršitelj predmetnog kaznenog djela, oštećena je navodila činjenice na temelju kojih nije bilo dvojbe da poznaje apelanta dugi niz godina, te da je svakodnevno, od svoje sedme godine, idući u školu prolazila pored njegove kuće. Identificirala ga je u sudnici navodeći da ga je odmah prepoznala jer se tako nešto ne zaboravlja, kao i da mu je u trenutku kada je prema njoj poduzimao zabranjene radnje dala do znanja da je dobro poznaje, sve u nastojanju da ga uvjeri da ne čini što je naumio. U odnosu na apelantove tvrdnje da se njegova kuća ne nalazi u blizini puta i da se pored nje ne prolazi, prvostupanjsko vijeće je na temelju iskaza svjedoka I. B., apelantovog brata, utvrdilo da se kuća njihovih roditelja nalazi u blizini puta kako je svjedok naveo na raskrižju, a kuća o kojoj govori apelant je izgrađena neposredno pred početak rata, točnije 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjsko vijeće je zaključilo kako nema dileme da je oštećena govorila istinu i da je dobro poznavala apelanta, kojeg je opisala i pokazala u sudnici. Oštećena je dala vjerodostojan iskaz i u bitnim dijelovima konzistentan s ranije danim izjavama. Također, iskaz oštećene potkrijepljen je i drugim provedenim dokazima, prije svega iskazom svjedokinje S. L., majke oštećene, koja je opisala način na koji je apelant odveo njezinu kćerku, te iskazom svjedokinje S. J. koja je zajedno sa oštećenom odvedena i koju je silovao drugi počinitelj. Naime, svjedokinja S. J. navela je da je čula krik oštećene, nakon čega je jedan od vojnika pitao tko je ostao s oštećenom, a potom i odgovor da je u šumi s oštećenom ostao apelant. Pored toga, svjedokinja S. J. je u policijskoj stanici potvrdila da joj je oštećena rekla da ju je silovao apelant, kojeg poznaje jer je njezin susjed, ali da to ne smije nikome reći jer se plaši za svoju sigurnost i sigurnost svoje majke, što je suglasno navodima oštećene da zbog tih razloga nije spominjala apelantovo ime. U iskazima oštećene i S. J. postoje određena odstupanja, međutim, nijedna od spornih kolizija koje su očito nastale kao posljedica traumatičnih okolnosti u kojima su se svjedokinje našle nije od takvog značaja da mogu utjecati na vjerodostojnost njihovih iskaza u pogledu odlučne činjenice – postojanja djela i njegovog učinitelja. Da je apelant odveo oštećenu potvrđuje i svjedok O. N. a taj iskaz u pogledu odlučnih činjenica je potpuno homogen iskazu oštećene, S. L. i S. J. Svi navedeni svjedoci su potvrdili da je apelant sudjelovao u odvođenju oštećene, upravo kako je oštećena i opisala. Svjedokinja S. N. je izjavila da je po povratku vidjela oštećenu i S. J. koje su plakale i jaukale, te da su pričale da su silovane. Sud BiH je istaknuo da kod oštećene nije našao motiv niti razlog da apelanta neutemeljeno tereti za nešto što nije učinio. O tome govori i okolnost da je oštećena spomenula i događaj u kojem ju je i B. pokušao silovati, ali kada je vidio u kakvom se stanju nalazi, od silovanja je odustao. Pored toga, na upit odvjetnice optuženog P. G. je li joj S. J. spominjala imena osoba koje su nju silovale, svjedokinja je odgovorila potvrdno, ali se ne sjeća tih imena. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelant radnjom silovanja počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ.

8. Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelacijsko vijeće) broj S1 1 K 016706 16 Krž 10 od 22. travnja 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.

9. U pogledu apelantovih žalbenih prigovora koji se odnose na vrijeme, odnosno točan datum inkriminiranog događaja, apelacijsko vijeće je istaknulo da je oštećena na glavnom pretresu izjavila da se događaj desio početkom srpnja 1992. godine, pri čemu je objasnila razliku u odnosu na iskaz iz istrage kada je izjavila da je to bilo početkom kolovoza, i to na sljedeći način: „Pa u momentu kad sam davala izjavu bilo je prisustvo moje porodice i vjerojatno sam pod šokom dala pogrešan datum, događaj se desio u 7. mjesecu, znači stojim iza toga da je bio u 7. mjesecu“. Pored toga, neophodno je imati u vidu i karakter ovog, po oštećenu izuzetno traumatičnog događaja, zbog čega se od nje ne može očekivati matematička preciznost u pogledu određivanja datuma silovanja. Što se tiče iskaza svjedokinje S. L., koja je sa sigurnošću ustvrdila da se događaj desio upravo 3. srpnja 1992. godine i to u večernjim satima, apelacijsko vijeće je istaknulo da se ona mogla najpreciznije izjasniti kada je odvedeno njezino jedino dijete, i to, kako je navela „sa njezinog ramena“, zbog čega se ovakvom njezinom upečatljivom iskazu u potpunosti mogla pokloniti vjera. Kada je riječ o iskazu svjedokinje S. J., ona se okvirno izjašnjavala koliko je vremena provela u Odžaku, te potom u kući M. V., da bi se potom na pitanje tužitelja je li joj se nešto desilo dok je bila u toj kući što joj je ostalo u sjećanju, jasno izjasnila da joj se desio „jedan veliki pakao“ 3. srpnja 1992. godine, a što je u potpunosti u suglasnosti sa izjavom S. L. Svjedok O. N. izjavio je da pretpostavlja da se odvođenje oštećene i S. J. desilo krajem lipnja, a što prema ocjeni ovog vijeća ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje S. L. i pravilnost utvrđenja prvostupanjskog vijeća da se događaj zaista i desio 3. srpnja 1992. godine u kasnim noćnim satima. Također, suprotno prigovoru apelantovog branitelja da su hrvatski vojnici koji su bili u općini Odžak jedino nosili oznake HV, a ne oznake HVO, kako izjavljuje S. J., apelacijsko vijeće je ukazalo da ovakva iznesena tvrdnja ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog vijeća u pogledu datuma kada se inkriminirani događaj desio, naročito kada se ima u vidu starosna dob svjedokinje S. J. u to vrijeme (imala je 14 godina), neposjedovanje dovoljno znanja i iskustva da razlikuje vojne i policijske strukture i njihove oznake, same okolnosti u kojima svjedokinja vidi te oznake, kao i da je na pitanje suda objasnila da su je pripadnici „Vatrenih konja” izveli iz kuće, a kojima je, kako je to utvrđeno, pripadao i apelant.

10. Nadalje, suprotno navodima da oštećena nije mogla prepoznati apelanta po glasu jer ga nije poznavala i da se radi o nekom pripadniku HV-a, apelacijsko vijeće je navelo da je prvostupanjsko vijeće u obrazloženju u st. 161. i 162. pobijane presude detaljno i jasno obrazložilo na temelju čega je utvrđeno da je oštećena poznavala apelanta dugi niz godina i da ga je mogla prepoznati po glasu. Prvostupanjsko vijeće je otklonilo i dilemu o prolasku oštećene pored apelantove kuće, utvrdivši da se radilo o kući njegovih roditelja, a ne kući koju je apelant izgradio neposredno pred početak rata 1991. godine. Konačno, za prihvaćanje iskaza oštećene o prepoznavanju apelanta svakako je od značaja i to da ga je bez ikakve dvojbe prepoznala i ostala dosljedna u tvrdnji da ju je upravo on kritične prilike silovao, odnosno što je prepoznala apelanta prilikom saslušanja u Tužiteljstvu BiH kada joj je predočeno šest fotografija. U prilog vjerodostojnosti ovakvog iskaza oštećene je i iskaz njezine majke, svjedokinje S.L., te njezina upečatljiva tvrdnja da je te noći kada je njezina kći silovana apelant bio taj koji joj je odveo kćerku. Razlike u iskazima oštećene i S. J., na koje ukazuje apelantova obrana, a vezano za opis vozila kojim je oštećena odvedena, te u svezi s tim njihovo zajedničko odvođenje, mjesto gdje se silovanje desilo, okolnost povratka u policijsku stanicu gdje su oštećene prepoznavale počinitelje i davale svoje izjave, prema nalaženju apelacijskog vijeća također nisu takvog značaja da bi dovele u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog vijeća da se inkriminirani događaj desio na način i pod okolnostima kako je opisano u točki 1. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude. Apelacijsko vijeće je imalo u vidu da je S. J. tada imala tek 14 godina i da je prilikom odvođenja, za razliku od oštećene, pružala otpor i bila pretučena, odnosno, kako to opisuje svjedok O. N., da su je toliko udarali da je mislio da će je ubiti. Isto se odnosi i na razlike u iskazima vezano za okolnosti povratka u policijsku stanicu u Novi Grad, s obzirom na to da to ne predstavlja odlučne činjenice. U svezi s pitanjem zbog čega oštećena nije odmah prepoznala počinitelja u policijskoj stanici, a S. J. jeste, apelacijsko vijeće je istaknulo da je odgovor na ovo pitanje već dala sama oštećena objasnivši da joj je apelant, nakon što ju je silovao, zaprijetio da ne smije nikome ništa reći jer bi to moglo biti „pogubno” za nju i njezinu obitelj, što je ona shvatila ozbiljno, a to potvrđuje i svjedokinja S. J. da je oštećena znala tko ju je silovao, ali da nije smjela kazati jer se bojala. Konačno, vezano za prigovor da je apelant u vrijeme obuhvaćeno optužnicom boravio izvan BiH, apelacijsko vijeće je istaknulo da je prvostupanjsko vijeće u pobijanoj presudi, u paragrafima od 93. do 99., dalo jasne, konkretne i u cijelosti uvjerljive razloge zbog kojih se apelantov alibi nije našao dokazanim, odnosno zašto je iskaze svjedoka obrane koji su svjedočili na okolnosti alibija našlo neuvjerljivim, nepouzdanim, pristranim i kao takvima im nije poklonilo vjeru. Stoga, apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjsko vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, a apelantovi žalbeni prigovori kojima se ta pravilnost pokušava dovesti u sumnju su neutemeljeni.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, čime su mu povrijedili pravo na pravično suđenje. U svezi s tim, apelant je istaknuo da su redoviti sudovi zaključili da je iskaz oštećene vjerodostojan, iako se oštećena nije mogla precizno izjasniti o vremenu kada se sporni događaj desio, te je u odnosu na tu okolnost dala četiri različita podatka, o toj okolnosti se nisu jasno izjasnili ni drugi svjedoci O. N. i S. P., ali su redoviti sudovi u pogledu datuma izvršenja kaznenog djela prihvatili iskaz S. L., njezine majke. Također, apelant tvrdi da redoviti sudovi poklanjaju vjeru oštećenoj koja ga je prepoznala po glasu, iako se radi o osobi koja je živjela u drugom selu, s kojim se nije družila ni razgovarala, niti je, kako to oštećena tvrdi, prolazila pored njegove kuće, a prilikom prepoznavanja u policijskoj stanici nije ništa rekla. Dalje, apelant ukazuje da iz iskaza svjedoka postoje različite verzije u pogledu opisa osobe koja je silovala oštećenu, odvođenja oštećene i vozila kojim je odvedena, mjesta gdje se silovanje desilo, okolnosti povratka u policijsku stanicu gdje su oštećene prepoznavale počinitelje i davale svoje izjave. U svezi s navedenim, apelant je ukazao i da je u vrijeme koje je obuhvaćeno optužnicom boravio izvan BiH, odnosno da je imao prijavljeno prebivalište u SR Njemačkoj, na što ukazuju svjedoci obrane kao i materijalni dokazi, iz čega proizlazi da nije mogao učiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi gotovo identični prigovorima iznesenim u žalbi protiv prvostupanjske presude, te da drugostupanjska presuda sadrži stav o istaknutim prigovorima, sa svim relevantnim činjenicama, okolnostima i pravnim argumentima. Vezano za način na koji je oštećena identificirala apelanta, Sud BiH je uputio na zaključke iznesene u točkama 161. i 162. prvostupanjske presude, te točku 62. drugostupanjske presude, a u odnosu na apelantov alibi Sud BiH je uputio na točke od 93. do 99. prvostupanjske presude, odnosno 66. drugostupanjske presude, za koje smatra da je dalo jasne i konkretne razloge u tom pogledu. S obzirom na navedeno, Sud BiH smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se kao takva odbije.

13. Tužiteljstvo BiH je istaknulo da nije povrijeđeno niti jedno Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom zagarantirano pravo, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

14. U Kaznenom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu […] prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

15. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Članak 15.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Članak 281. stavak 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobio Presudu apelacijskog vijeća broj S1 1 K 016706 16 Krž 10 od 22. travnja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant pobijanu presudu primio 25. svibnja 2016. godine, a da je podnio apelaciju 29. lipnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje poklanjajući vjeru iskazu oštećene i drugih svjedoka koji su međusobno kontradiktorni u pogledu okolnosti datuma počinjenja djela, prepoznavanja apelanta od oštećene, odvođenja oštećene i vozila kojim je odvedena, mjesta gdje se silovanje desilo, okolnosti povratka u policijsku stanicu gdje su oštećene prepoznavale počinitelje i davale svoje izjave. Također, apelant ukazuje da u to vrijeme nije boravio u Bosni i Hercegovini i da nije mogao biti počinitelj predmetnog kaznenog djela.

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

26. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90, od 10. ožujka 2009. godine).

27. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje te ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostupanjsko i apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. U svezi sa utvrđivanjem je li apelant učinio predmetno kazneno djelo opisano u točki 1. osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećene i doveo ga u svezu s iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su iznijeli svoja saznanja o silovanju oštećene. Ustavni sud zapaža da je sve navedene iskaze Sud BiH detaljno ocijenio s aspekta sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je posebnu pozornost posvetio ispitivanju vjerodostojnosti iskaza oštećene, kao i razlika u iskazu oštećene i drugih saslušanih svjedoka na koje je apelantova obrana ukazivala tijekom postupka. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacijskog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Pri tome je apelacijsko vijeće posebno razmotrilo apelantove tvrdnje koje on ponavlja u apelaciji, a kojima je ukazivao na kontradiktornosti u pogledu okolnosti datuma počinjenja djela, prepoznavanja od oštećene, odvođenja oštećene i vozila kojim je odvedena, mjesta gdje se silovanje desilo, okolnosti povratka u policijsku stanicu gdje su oštećene prepoznavale počinitelje i davale svoje izjave, te njegove tvrdnje da u to vrijeme nije boravio u Bosni i Hercegovini i da nije mogao biti počinitelj predmetnog kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije je su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2785/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio