Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3984/17 (E. T.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3984/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP 3984/17, rješavajući apelacije Ediba Taletovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije koje je podnio Edib Taletović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Edibu Taletoviću isplati iznos od 600,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Taletovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 3984/17

1. Edib Taletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 049122 17 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 049122 13 Rs od 9. maja 2014. godine.

AP 351/18

2. Apelant, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049122 17 Rev od 21. novembra 2017. godine, navedene presude Kantonalnog suda i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 049122 13 Rs od 9. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 3984/17 i AP 351/18 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 3984/17.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda 15. novembra 2017. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

5. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku, a Kantonalni i Vrhovni sud su u periodu od 17. do 27. novembra 2017. godine dostavili odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je posredstvom opunomoćenika 29. januara 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate jubilarne nagrade, vsp. 1.030,94 KM. U tužbi je apelant naveo da je zaposlen u MUP-u TK, na neodređeno vrijeme, od 1. aprila 1992. godine, te da je nakon navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža ostvario pravo na jubilarnu nagradu, koja je propisana Zakonom o policijskim službenicima TK ("Službene novine TK" broj 6/06). Navodi da je poslodavcu 12. marta 2012. godine podnio zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, ali da poslodavac nikada nije donio odluku o podnesenom zahtjevu. Apelant se kao tužilac u tužbi poziva i na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kao i sudsku praksu detaljno navedenu u tužbi.

8. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 049122 13 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište održao 10. aprila 2014. godine. Općinski sud je Presudom broj 33 0 Rs 049122 13 Rs od 9. maja 2014. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati iznos od 1.030,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. marta 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je 14. maja 2014. godine podnio žalbu, te je predmetni spis 8. jula 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

10. Kantonalni sud je, odlučujući u drugom stepenu, donio Presudu broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev ocjenjujući da je apelant 20 godina neprekidnog rada u organima tuženog ispunio 1. aprila 2012. godine, zbog čega je na apelantovo potraživanje trebalo da se primijeni Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/10, koji je stupio na snagu 29. jula 2010. godine, a počeo se primjenjivati od 30. jula 2010. godine). Navedenim zakonom su uređene plaće i naknade, između ostalih, i u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji (član 1. Zakona), a koji ne predviđa pravo zaposlenika na isplatu jubilarne nagrade. Apelant je drugostepenu presudu zaprimio 4. augusta 2017. godine.

11. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant protiv navedene drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući u revizionom postupku Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 Rs 049122 17 Rev od 21. novembra 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se poziva na član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude (iznos od 1.030,94 KM) ne prelazi imovinski cenzus koji kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je ocijenio da nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu člana 237. stav 3. ZPP, jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

12. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan četiri i po godine nakon podnošenja tužbe.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona ("Službene novine TK" br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona sudova apelantu pričinjena šteta. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe, kao i troškove za sastavljanje apelacija u iznosu od 900,00 KM, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

b)Odgovori na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da su apelantovi navodi istaknuti u apelaciji neosnovani, da je sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za donošenje takve odluke, te da se predmeti rješavaju u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, i dostavio osporeno rješenje.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

15. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom. [...] VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049122 17 Rev od 21. novembra 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 049122 13 Rs od 9. maja 2014. godine

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine, koju je apelant zaprimio 4. augusta 2017. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 3984/17, koju je podnio 22. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4776/16 od 1. februara 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3683/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

25. U konkretnom slučaju, apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije broj AP 3984/17 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049122 14 Rsž od 27. jula 2017. godine koju je apelant zaprimio 4. augusta 2017. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 22. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 29. januara 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. jula 2017. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, razmatrat će period koji je trajao četiri i po godine.

Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.

32. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.

33. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na početku predmetnog postupka imao period pasivnosti duži od jedne godine, tj. da je pripremno ročište održao 10. aprila 2014. godine, odnosno jednu godinu i dva mjeseca nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon održavanja pripremnog ročišta, procesne radnje preduzimao sa većom efikasnošću, pa je prvostepenu presudu donio 9. maja 2014. godine, odnosno jedan mjesec nakon održanog pripremnog ročišta, odnosno jednu godinu i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe.

34. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža njegovu veću pasivnost u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio tri godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju.

35. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba , ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupnim na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

37. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Kantonalni sud, koji je u predmetnom postupku imao period pasivnosti u trajanju od tri godine, što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka, nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.

38. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. b)Pitanje naknade nematerijalne štete

39. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 600,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

41. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

42. Apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije koji padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

43. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao četiri i po godine, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda koja je trajala tri godine, a u odgovoru na apelaciju sud nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.

45. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3984/17 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio