Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/18 (A. Z.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-406/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-406/18, rješavajući apelaciju Amel Zaimović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amel Zaimović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208652 13 Rsž od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amel Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 208652 13 Rsž od 25. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Merkator BiH d.o.o.) i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208652 11 Rs od 26. februara 2013. godine preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje o prestanku ugovora o radu broj 968-36/10 od 14. septembra 2010. godine.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka utvrđeno da je tuženi donio odluku o zatvaranju svojih poslovnih jedinica koje se bave ugostiteljstvom, da je zatvorena poslovna jedinica u kojoj je apelant obavljao svoje radne zadatke, te da je tuženi izdao pod zakup poslovne jedinice u kojim se obavljala ugostiteljska djelatnost zakupcu „Park prinčeva“. Nadalje je naveo da je tuženi donio Odluku o programu zbrinjavanja zaposlenika, koji se odnosi na mogućnost da 61 zaposlenik tuženog pređe na rad u društvo „Park prinčeva“. Takođe je naveo da se društvo „Park prinčeva“ obavezalo da će sa zaposlenim zaključiti pojedinačne ugovore o radu i da je Sindikat tuženog prihvatio prijedlog Odluke tuženog o zbrinjavanju viška zaposlenih radnika. Kantonalni sud je ukazao da je apelant odbio prihvatiti ponudu da kao zaposleni radnik koji se nalazi na spisku viška zaposlenih pređe na rad u „Park prinčeva“ nakon čega je tuženi donio navedeno rješenje kojim je utvrdio da je apelantu prestao radni odnos. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu apelantu dat u skladu s članom 87. Zakona o radu, jer je do apelantovog otkaza ugovora o radu došlo zbog organizacijskih promjena kod tuženog, tj. usljed zatvaranja poslovnih jedinica u kojim se obavljala djelatnost ugostiteljstva. Naime, Kantonalni sud je naveo da su ekonomski i organizacijski razlozi doveli do prestanka potrebe za radom onih zaposlenika tuženog koji su bili raspoređeni u zatvorene poslovne jedinice. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je pored apelanta, odluka o zatvaranju poslovnih jedinica koje se bave ugostiteljstvom, dovela do prestanka potrebe za radom još šezdeset radnika, koji su radili u tim poslovnim jedinicama. Dakle, Kantonalni sud je naveo da bez obzira na neupitnu ekonomsku snagu tuženog i njegovo pozitivno poslovanje, vršenje prekvalifikacije tolikog broja radnika, te njihovo raspoređivanje na radna mjesta za kojim nema stvarne ekonomske potrebe – nije se moglo osnovano od njega očekivati. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno cijenio činjenicu da je tuženi preduzeo druge mjere kako bi izbjegao otkazivanje ugovora o radu zaposlenicima koji su obavljali poslove u poslovnim jedinicama koje se zatvaraju. Tuženi je, iako na to nije bio obavezan, sačinio program zbrinjavanja radnika za čijim je radom prestala potreba. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je tuženi apelantu, kao i ostalim zaposlenicima za čijim je radom prestala potreba, obezbijedio mogućnost da nastave da rade, te je sa društvom „Park prinčeva" ugovorio da ovo društvo u neizmijenjenom obliku preuzme sva prava i obaveze iz ugovora o radu, koje su zaposlenici sklopili sa tuženim, kao i da se obaveže da nijednom preuzetom zaposleniku tuženog neće otkazati ugovor o radu u narednih šest mjeseci. Kantonalni sud je naveo da imajući u vidu veliki broj radnika za čijim radom je prestala potreba, njihovu stručnu spremu i radno iskustvo, tuženi je pronašao i ponudio zaposlenicima najadekvatnije rješenje za njihovo zbrinjavanje, sa kojim rješenjem se saglasio i Sindikat tuženog i u njemu prepoznao zaštitu prava radnika. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da postignuti sporazum sa društvom „Park prinčeva" tuženom je omogućilo da svih 61 radnika tretira na isti način, dok bi eventualno raspoređivanje jednog broja radnika na druga radna mjesta, uz otkazivanje ugovora ostalim radnicima zatvorenih poslovnih jedinica, bilo rješenje čija bi se pravna utemeljenost mogla dovesti u pitanje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tuženi uspio obezbijediti svojim zaposlenim drugo pravično i adekvatno rješenje, koje je prihvatio i Sindikat radnika tuženog, koje zaposlenim omogućava nastavak rada pod istim uslovima, bez potrebe za prekvalifikacijom, bez potrebe za promjenom mjesta rada, zbog čega drugostepeni sud nalazi da nije bilo osnovano očekivati od tuženog da apelanta, kao i druge zaposlene, rasporedi na druge poslove ili da ih obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je do povrede navedenog prava došlo zbog toga što je Kantonalni sud proizvoljno primijenio Zakon o radu, odnosno član 87. (koji reguliše otkaz ugovora o radu), član 98. (reguliše program zbrinjavanja viška zaposlenika) i član 105. (odnosi se na promjenu poslodavca ili njegovog pravnog položaja). Apelant navodi da je rješenjem o prestanku ugovora o radu apelantu povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, jer je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno iz razloga što apelant nije prihvatio prelazak kod drugog poslodavca, zbog čega je ugovor o prestanku radnog odnosa donesen suprotno Zakonu o radu FBiH.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi Zakona o radu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/18 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio