Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2070/18 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Invalid
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2070/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2070/18, rješavajući apelaciju „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 338818 15 Rev od 19.

decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 338818 15 Rev od 19. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je kao nezakonita apelantova Odluka o otkazu Ugovora u radu tužitelja G.B., ta je apelantu naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto u skladu sa Ugovorom o radu iz 2011. godine ili rasporedi na druge odgovarajuće poslove, kao i da mu uspostavi radno-pravni status i isplati naknade plaća, te izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta od 1984. godine, da je RVI 40%, te da ima promijenjenu radnu sposobnost, odnosno da ne može raditi pod nepovoljnim klimatskim uslovima. Nadalje, utvrđeno je da je apelant u periodu 2011. i 2012. godine poslovao sa gubitkom, ali da je i pored toga u periodu 2009. do 2012. godine zaposlio 136 novih zaposlenika, kao i da je 2012. godine pokrenuo proces reorganizacije društva pri čemu su određena radna mjesta ukinuta, među kojima i tužiteljevo. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da procedura koja je prethodila otkazu ugovora o radu tužitelja nije u potpunosti provedena u skladu sa normama koje su apelanta obavezivale, odnosno da apelant tokom postupka, s obzirom na veličinu društva, kapacitet i broj zaposlenih, nije dokazao da tužitelja (sa njegovim karakteristikama) nije mogao zaposliti na neko drugo radno mjesto, a posebno jer je utvrđeno da se radi o dugogodišnjem radniku koji je u toku radnog vijeka obavljao različite poslove. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 67. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji smanjena radna sposobnost samo onda kada prethodno dobije saglasnost vijeća zaposlenika, odnosno saglasnost sindikata ukoliko vijeće zaposlenika nije formirano (član 108. stav 2. Zakona o radu). Prema stavu Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da saglasnost koju ima u vidu odredba člana 67. Zakona o radu mora biti izričita, pri čemu je drugostepeni sud pravilno zaključio da aktu Vijeća zaposlenika od 4. januara 2013. godine, na koji se apelant poziva, ne može dati pravni značaj navedene saglasnosti, jer je prije toga Vijeće zaposlenika uskratilo apelantu saglasnost za otkazivanje ugovora o radu dopisom od 1. oktobra 2012. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u smislu odredbe člana 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. Zakona o radu, te člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika bio u obavezi dokazati da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga zakonita, odnosno da su ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelant tokom postupka nije dokazao da se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje nije moglo osnovano očekivati da tužitelja zaposli na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima, te da ukidanjem radnog mjesta nije automatski došlo do prestanka potrebe za njegovim radom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da su postojali i određeni nedostaci u programu zbrinjavanja zaposlenika kod apelanta, odnosno da dopis apelanta od 18. septembra 2012. godine, naslovljen kao „konsultacije o namjeravanim izmjenama sistematizacije radnih mjesta, otkazima ugovora o radu zaposlenicima iz ekonomskih i organizacijskih razloga i izmjenama Pravilnika o radu“, ne sadrži sve podatke decidno propisane odredbom člana 99. stav 2. Zakona o radu, odnosno eventualno poduzete mjere pomoću kojih se mogao izbjeći sporni otkaz tužitelja. Vrhovni sud je istakao da iz svega navedenog proizilazi da apelant nije ni pokušao rasporediti tužitelja na drugo radno mjesto, te da je u navedenom dopisu samo navedeno da su razmotrene sve raspoložive mjere, ali nije navedena niti jedna mjera koja je poduzeta da se tužitelj zaposli na druge poslove ili da se obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Prema stavu Vrhovnog suda, činjenica da je apelant tek nakon otkaza ugovora o radu tužitelju, koji je u vrijeme otkaza bio raspoređen na radno mjesto domara, ponudio poslove prodavača na benzinskim pumpama, ali da pri tome nije dokazao da se radi o poslovima koje je tužitelj kao invalid II kategorije mogao obavljati i da se radi o odgovarajućim poslovima koji ne iziskuju rad pod nepovoljnim klimatskim uslovima, ide samo u prilog pravnog zaključka o osnovanosti zahtjeva tužitelja, jer ukazuju na to da je apelant imao mogućnost raspoređivanja tužitelja na drugo radno mjesto prije otkazivanja ugovora o radu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, kako je tužitelj invalid II kategorije i kako apelant nije imao saglasnost vijeća uposlenika za otkaz ugovora o radu, sporna odluka o otkazu nije donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, odnosno ista je ništava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno odredaba Zakona o radu. Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni svi uslovi za otkaz ugovora o radu tužitelja, jer je on dokazao da se u spornom periodu nalazio u teškoj materijalnoj situaciji i da je poslovao sa milionskim gubitkom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2070/18 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio