Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1355/16 (L. V.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1355/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1355/16, rješavajući apelaciju Ljubomira Vukojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubomira Vukojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubomir Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant), nastanjen u Njemačkoj, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 26. marta 2018. godine od Okružnog suda i Osnovnog suda, te Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge (u daljnjem tekstu: trećetužena ili APIF) i UniCredit Bank AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud, te drugotužena i trećetužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 11. aprila 2018. godine. Prvotužena i četvrtotužena nisu dostavile odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 109958 14 P 2 od 14. aprila 2015. godine utvrđeno je da ne postoji zakonit pravni osnov po kojem je tužena Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka 12. oktobra 2005. godine izvršila storniranje obračunatih kamata na apelantov devizni štedni ulog, po deviznoj knjižici broj 10500-620-16-230-037260-5, serijski broj 1890, za period od 1992. do 1998. godine u iznosu od 1.420,21 evra (stav 1 izreke). Utvrđeno je da se raskida ugovor o deviznoj štednji zaključen 17. avgusta 1984. godine između apelanta i Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka (pravni prednik četvrtotužene – UniCredit Bank AD Banja Luka) po deviznoj štednoj knjižici sa 21. januarom 2011. godine, te su obavezane prvotužena (Bosna i Hercegovina) i Republika Srpska (drugotužena) da na ime duga po osnovu ugovora o ulogu na štednju, odnosno apelantovoj deviznoj knjižici, solidarno isplate apelantu iznos od 5.207,36 evra sa zakonskom zateznom kamatom za period od 1. januara 1999. do 19. maja 2001. godine po stopi koju su komercijalne banke plaćale na neoročene štedne uloge po viđenju u KM valuti, a od 19. maja 2001. godine do uplate na iznos glavnog duga zakonsku zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate u RS (stav 3 izreke). Obavezane su tužene da apelantu solidarno nadoknade parnične troškove u iznosu od 6.230,25 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, između ostalog, da nije sporno da je apelant kod pravnog prednika trećetužene (Privredna banka Sarajevo, Filijala Banja Luka) imao deviznu štednu knjižicu sa konačno upisanim iznosom od 5.207,36 evra, te da je apelant 12. oktobra 2005. godine podnio APIF-u zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, ali da ga je povukao 30. novembra 2005. godine kada mu je i vraćena knjižica. Takođe je utvrđeno da je APIF, nakon što je apelant podnio zahtjev za verifikaciju, izvršio storniranje kamata saglasno odredbama člana 4 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da nisu osnovani prigovori stvarne nenadležnosti, pasivne legitimacije i zastarjelosti, te da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na tuženi APIF, iz razloga što „nije postojao pravni osnov po kojem je APIF 12. oktobra 2005. godine, nakon podnesenog zahtjeva za verifikaciju, izvršio storniranje obračunatih kamata na apelantov devizni štedni ulog“, nakon čega je i odlučeno kao u izreci presude.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine žalba tuženog APIF-a u dijelu prvostepene presude kojim je utvrđeno da ne postoji zakonit pravni osnov po kojem je tuženi APIF 12. oktobra 2005. godine izvršio storniranje obračunatih kamata na apelantov devizni štedni ulog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog odbijen. Žalba drugotužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način kako je sve precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje na kome je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, te je u vezi s tim zaključio da je tuženi APIF izvršio storniranje kamata saglasno odredbi člana 4 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, koja je identična odredbama čl. 1, 3, 4 i 6 Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, kao i odredbama čl. 1, 3, 5, 6, 10, 18 i 23 Uredbe o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj, da ako je izvršena verifikacija potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje da je isključena mogućnost da se nosilac tog prava obraća sudu zahtjevom da na drugačiji način odluči o njegovom potraživanju, ali da svaki potražilac koji nije verifikovao svoje potraživanje po tom osnovu ili čije je potraživanje sporno da može da podnese tužbu nadležnom sudu u odnosu na to potraživanje. U vezi s tim je istaknuto da ukoliko se takvo potraživanje u postupku kod suda pokaže osnovanim, da iz navedenih propisa proizlazi da se i u sudskom postupku prilikom odlučivanja o načinima naplate tog potraživanja moraju poštovati odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, uključujući i odredbu člana 4 tog zakona za koju je Ustavni sud ispitujući njenu ustavnost u Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine zaključio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata na ovim prostorima. Okružni sud je istakao da apelant žalbom osporava prvostepenu presudu ukazujući da Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije dao pravo APIF-u da vrši bilo kakvo brisanje ili storniranje kamata, jer je odredbom člana 6 stav 1 tog zakona data definicija verifikacije koja predstavlja neophodan postupak kojim se identifikuju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefinišu i ne raskidaju postojeća prava, slijedom čega proizlazi da tuženom nije dato pravo da stornira bilo kakve upise bez saglasnosti vlasnika knjižice. Okružni sud je ukazao da je nesporno da se radi o deviznim novčanim sredstvima koja je apelant položio na štednu knjižicu kod domaće banke, iz kojeg razloga se radilo o sredstvima po računima stare devizne štednje, pa da se u konkretnom slučaju kao materijalni propis lex specialis ima primijeniti Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 4 navedenog zakona, kao što identično tu materiju reguliše i Zakon o uslovima izmirenja obaveza u Republici Srpskoj, propisano da se obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1 stav 1 (računi stare devizne štednje) nakon 1. januara 1992. godine stornira i od tog datuma do stupanju na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje (koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine) vrši se novi obračun kamate po stopi od 0,5% godišnje. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je, nakon što je apelant podnio zahtjev za verifikaciju, APIF upravo postupio u skladu s odredbama člana 4 Zakona o izmirenju obaveza za koje ni Ustavni sud BiH nije našao da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine (Odluka broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao da je stornirani iznos na ime obračuna kamata veći od propisanih 0,5% godišnje. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tuženog APIF-a u dijelu odluke o storniranju obračunatih kamata na apelantov devizni štedni ulog, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog APIF-a. Okružni sud je odluku u odnosu na prvotuženu i drugotuženu donio iz razloga kako je detaljno navedeno u obrazloženju presude. Odluku o troškovima Okružni sud je zasnivao na odredbama člana 397 stav 2 u vezi sa odredbama člana 395 ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju bez detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza i na osnovu proizvoljnog tumačenja relevantnih odredaba Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog APIF-a, pogrešno primijenio materijalnopravne propise kada je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na APIF odbijen uz obrazloženje da je APIF posjedovao zakonit pravni osnov po kojem je izvršio storniranje obračunatih kamata na apelantov devizni štedni ulog pozivajući se na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. Naime, apelant smatra da odredbama navedenog zakona „nije dato pravo APIF-u da vrši bilo kakva brisanja ili storniranja kamata ili potraživanja imaoca štedne knjižice, umanjenje ili pak povećanje njegovog uloga, te da je stoga APIF nezakonito izvršio storniranje kamata na njegovoj deviznoj štednoj knjižici, te da je odbijajući tužbeni zahtjev u odnosu na APIF Okružni sud oštetio apelanta jer smatra da nije u cijelosti uspio u postupku“.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Osnovni sud smatra da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava koja je apelant naveo u apelaciji.

12. U odgovoru na apelaciju APIF je istakao da je osporena odluka donesena na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza, pravilnom i potpunom utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnom primjenom relevantnih odredaba Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kao i Uredbe o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Drugotužena smatra da je osporena odluka u cijelosti pravilna i zakonita, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07 i 97/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim Zakonom uređuju se postupak, načini i rokovi izmirenja obaveza Federacije Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine Za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (u daljnjem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt).

Član 2.

U smislu ovog Zakona pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva deponovana kod banaka ili njenim filijalama ili najnižim operativnim jedinicama koje su poslovale na teritoriji Federacije sa stanjem na dan, 31.12.1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva sa jedinstvenog računa u Federaciji i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine i za eventualne isplate poslije 31.12.1991. godine po bilo kojem drugom osnovu.

Izmirenje obaveza prema ovom Zakonu zasniva se na lokaciji svakog depozita u banci ili njenim filijalama ili najnižim operativnim jedinicama koje su poslovale na teritoriji Federacije. Računi stare devizne štednje definisani stavom 1. ovog člana ne obuhvaćaju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Invest banke i drugih stranih banaka na teritoriji Federacije, odnosno Bosne i Hercegovine.

(...)

Član 4.

Obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1. stav (1) nakon 1.1.1992. godine se stornira i od istog datuma, pa do stupanja na snagu ovog Zakona, vrši se novi obračun kamata po stopi od 0,5%.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj broj 71 0 P 109958 15 Gž 2 od 25. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant osporava navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku dao vrlo detaljna obrazloženja za stavove koje je zauzeo pozivajući se pri tom na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza i Uredbe, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je APIF upravo nakon što je apelant 12. oktobra 2005. godine podnio zahtjev za verifikaciju, a postupajući u skladu sa odredbama člana 4 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kojom je propisano da se obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1 stav (1) nakon 1. januara 1992. godine stornira od istog datuma, pa do stupanja na snagu ovog Zakona, vrši se novi obračun kamata po stopi od 0,5%, izvršio storniranje obračunatih kamata na devizni štedni ulog po apelantovoj štednoj knjižici za vremenski period i u iznosu kako je sve detaljno navedeno u obrazloženju osporene presude. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao da je stornirani iznos na ime obračuna kamata veći od propisanih 0,5% shodno odredbi člana 4 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao precizne i jasne razloge u pogledu pravilne primjene odredaba člana 4 Zakona o izmirenju obaveza, kao i svih relevantnih odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

28. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje i za njih je zaključeno da su neosnovani.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević