Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/18 (Zdravstvena ustanova Apoteka „Maja“ iz Bosanskog Grahova)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-518/18, rješavajući apelacije Zdravstvene ustanove Apoteka „Maja“ iz Bosanskog Grahova, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Zdravstvena ustanova Apoteka „Maja“ iz Bosanskog Grahova, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021941 17 Uvp od 30. januara 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Zdravstvena ustanova Apoteka „Maja“ iz Bosanskog Grahova, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021941 17 Uvp od 30. januara 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
AP-518/18 i AP-2065/18
1. Zdravstvena ustanova Apoteka „Maja“ iz Bosanskog Grahova (u daljnjem tekstu:
apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, direktor Marijana Rašljić iz Drvara, podnijela je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021941 16 U od 24. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-518/18. Apelantica je 5. aprila 2018. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 021941 17 Uvp od 30. januara 2018. godine, kojom je odbijen apelantičin zahtjev za preispitivanje sudske odluke - Presude Suda BiH broj S1 3 U 021941 16 U od 24. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2065/18. Presudom Suda BiH od 24. novembra 2017. godine, u upravnoj stvari prinudne naplate indirektnih poreza, odbijena je tužba apelantice protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa tužene, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelantice na razrez obaveze plaćanja PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ tužene 27. januara 2015. godine izdao apelantici razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu. Nadalje, istaknuto je da je razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu izdat za poreski period 1412 (decembar 2014. godine) a na osnovu saznanja i podataka iz službene evidencije da poreski obveznik, tj. apelantica nije podnijela prijavu samooporezivanja za navedeni poreski period. U vezi s tim, te shodno odredbi člana 57. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja konstatovano je da ako dužnik naknadno podnese prijavu samooporezivanja ona zamjenjuje poreske prijave i ostale poreske dokumente koje UIO donosi u ime poreskog obveznika. Također, Sud BiH je naveo da je rješavajući po prigovoru na navedeni razrez obaveze za plaćanje PDV-a, umjesto prijave samooporezivanja, i nalog za prinudnu naplatu, prvostepeni organ taj prigovor odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je rješenjem drugostepenog organa tužene apelantica po službenoj dužnosti registrovana i upisana u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a i dodijeljen joj je PDV broj. Budući da apelantica nakon registracije, nije ispunila zakonsku obavezu podnošenja prijave samooporezivanja za porezni period decembar 2014. godine, istaknuto je da joj je automatski razrezana porezna obaveza, te da joj je na osnovu izvještaja o dugu za navedeni period prvostepeni organ tužene izdao razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu. Isto tako, Sud BiH je ukazao da nisu osnovani navodi apelantice koji se odnose na registraciju Zdravstvene ustanove Apoteka „Maja“ iz Drvara, kao i navodi vezani za postupak registracije i prinudne naplate na ime G.Lj., iz razloga što se radi o odvojenim postupcima i nisu od uticaja na konkretnu upravnu stvar prinudne naplate duga za poreski period decembar 2014. godine. U vezi s tim, navedeno je da prigovori apelantice istaknuti u ovom pravcu ne mogu biti predmet raspravljanja u ovom postupku, i bez uticaja su na drugačije rješavanje u ovoj stvari. Najzad, Sud BiH je konstatovao da je obaveza svakog registrovanog obveznika poreza na dodatnu vrijednost da podnese prijavu samooporezivanja. Prema tome, kako apelantica u konkretnom slučaju nije postupila po odredbi člana 39. Zakona o PDV-u, navedeno je da joj je za navedeni poreski period automatski razrezana poreska obaveza shodno odredbi čl. 4., 5. i 6. Instrukcije o razrezu poreza na dodanu vrijednost, akcize i putarine po službenoj dužnosti, kojima je propisana nadležnost za kreiranje razreza po službenoj dužnosti, visina i minimalni iznos razreza. Dakle, kako apelantica nije postupila po zakonskoj obavezi podnošenja PDV prijava, te kako je izvršen automatski razrez porezne obaveze za navedeni poreski period, Sud BiH je ocijenio da je tužena postupila na pravilan način kada je na osnovu izvještaja o dugu za registrovanog obveznika, tj. apelanticu, izdao nalog za prinudnu naplatu.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant i da se odnose na odluke koje su donesene u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-518/18.
Apelacioni navodi
4. U predmetnim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, tvrdi da je Sud BiH prilikom donošenja presude propustio utvrditi da je dužnik indirektnih poreza poslovnica Zdravstvena ustanova Apoteka „Maja“ iz Drvara (po čijem zahtjevu za upis u jedinstveni registar poreskih obveznika tužena još nije riješila), slijedom čega je pogrešno ocijenio da je odluka tužene pravilna i zakonita i da je apelantica bila dužna da podnese prijavu samooporezivanja i PDV prijavu do desetog u mjesecu za prethodni poreski period.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu navoda apelantice kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenog prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević