Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/18 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-594/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-594/18, rješavajući apelaciju Rudnika soli "Tuzla" d.d. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 017950 16 Rev od 14. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mehmed Mrkaljević advokat iz Tuzle, podnio je 30. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 017950 16 Rev od 14. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 017950 15 Rsž2 od 29. februara 2016. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 017950 15 Rs2 od 2. novembra 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocu N. M. na ime razlike plate za period od 1. aprila 2007. godine do 14. aprila 2010. godine isplati novčani iznos detaljno naveden u izreci, te da na ime tužioca za navedeni period, na ime razlike neuplaćenih zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, uplati novčani iznos detaljno naveden u izreci.

2. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe, iz razloga što primjena odredbe člana

103. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) nije prihvatljiva u konkretnim slučajevima, jer je zahtjev tužioca usmjeren na novčana potraživanja koja zastarijevaju u roku od tri godine, shodno članu 106. Zakona o radu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj parnici tužilac traži da se apelant obaveže na isplatu razlike plate za utuženi period u određenom iznosu, primjenom odredbi Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), te na uplatu doprinosa PIO za isti period. Takođe je naveo da je nesporna činjenica da je tužilac u utuženom periodu bio zaposlenik apelanta, te da apelant tužiocu isplatu plate nije vršio primjenom odredbi naprijed navedenog GKU, nego je platu tužiocu isplaćivao na osnovu ugovora o radu kojim su utvrđeni manji pripadajući koeficijenti, što je utvrdio i vještak finansijske struke. Vrhovni sud je naveo da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je prihvatajući nalaz vještaka finansijske struke udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca, a drugostepeni sud je tu odluku potvrdio uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 43. i 42. GKU, koji se primjenjuje u predmetnom sporu kao obavezujući za apelanta. Vrhovni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka drugostepenog suda i da je neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdnjama revidenta da se razlika plata tužioca nije mogla utvrditi direktnom primjenom GKU iz razloga što član 43. GKU, nije primjenjiv parametar za obračun osnovne plate tužiocu. Vrhovni sud je naveo da je članom 42. GKU propisano da najniža plata zaposlenika iznosi 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plata osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika, a članom 43. istog kolektivnog ugovora, da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Vrhovni sud je naveo da je članom 3. stav

3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je zaključio da apelanta obavezuju odredbe navedenog OKU i GKU, pa kada je apelant zaključenim ugovorom o radu sa tužiocem utvrdio manji nivo prava od nivoa utvrđenog navedenim GKU kao najpovoljnijim za tužioca, proizlazi da tužiocu pripadaju prava iz radnog odnosa u visini i obimu utvrđenih prema GKU.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ukazuje da je odredbama člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (iz 2000. godine) utvrđen rok za podnošenje tužbe koji počinje teći od dana kada se zaposleniku dostavi odluka kojom je povrijeđeno njegovo neko pravo iz radnog odnosa, dakle bilo koje pravo, odnosno od dana saznanja za povredu nekog prava iz radnog odnosa, dakle bilo kojeg prava, čijim protekom se gubi pravo na sudsku zaštitu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2211/17 od 11. oktobra 2017. godine i AP-4096/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/18 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio