Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-925/16 (M. K.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 4. EK – zabrana ropstva i prinudnog rada
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-925/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-925/16, rješavajući apelaciju Mehe Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Meho Kopić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047144 15 Rev od 26. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meho Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047144 15 Rev od 26. novembra 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine (tužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 4. maja 2018. godine zatraženo da dostavi spis predmeta na uvid.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 12. februara do 26. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je spis predmeta Općinski sud dostavio 11. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. augusta 2007. godine protiv tužene podnio Općinskom sudu tužbu radi „naknade štete (prava na reparaciju logoraša)“.

6. Tužena je 27. septembra 2007. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na tužbu u kojem je istakla da je predmetna tužba prvenstveno preuranjena, budući da je u toku krivični postupak radi utvrđivanja krivične odgovornosti osoba za kazneno djelo ratnog zločina, a u vezi sa tužbenim zahtjevom. Tužena je, također, osporila i pravni osnov za postupanje po predmetnom tužbenom zahtjevu, navodeći da u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ni u Bosni i Hercegovini, nije donesen zakon niti drugi propis koji uređuje predmetnu oblast.

7. Općinski sud je 29. januara 2008. godine održao pripremno ročište koje je odgođeno za 28. maj 2008. godine na zahtjev parničnih stranaka.

8. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, postupajući po zahtjevu tužene, 21. aprila 2008. godine obavijestilo tuženu da je kod tužiteljstva u toku istraga u predmetu boj KT-RZ 38/05 protiv više osoba zbog postojanja osnova sumnje da su kao pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane u toku 1993. godine i 1994. godine na području Općine Žepče nad osobama bošnjačke nacionalnosti počinili krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

9. Općinski sud je 28. maja 2008. godine održao pripremno ročište na kojem je određeno da će se ročište za glavnu raspravu održati 3. novembra 2008. godine.

10. Općinski sud je 28. maja 2008. godine održao ročište za glavnu raspravu koje je odgođeno za 25. februar 2009. godine na prijedlog apelantovog pravnog zastupnika, budući da se apelant nije pojavio na zakazanom ročištu na kojem je trebao biti saslušan u svojstvu parnične stranke.

11. Općinski sud je 4. decembra 2008. godine donio rješenje u navedenom predmetu kojim se određuje vještačenje po vještaku specijalisti neuropsihijatru na okolnost pretrpljenog straha, duševnih bolova i trajnih duševnih bolova kod apelanta.

12. Općinski sud je 3. februara 2009. godine obavijestio apelantovog pravnog zastupnika da se opoziva ročište za glavnu raspravu zakazano za 25. februar 2009. godine, radi učešća uređujućeg sudije na seminaru, a da se novo ročište za glavnu raspravu zakazuje za 15. juni 2009. godine.

13. Apelantov pravni zastupnik je 5. juna 2009. godine putem faksa dostavio Općinskom sudu podnesak u kojem je predložio odlaganje rasprave zakazane za 15. juni 2009. godine ili prekid postupka. U podnesku se apelantov pravni zastupnik „poziva na apelaciju pred Ustavnim sudom BiH, koja je u toku, u kojoj će se zauzeti pravno stanovište o stvarnoj nadležnosti između općinskih sudova i Suda BiH, kao i o odgovornom subjektu na tuženoj strani (Država BiH ili Federacije BiH)“. Stoga je apelantov pravni zastupnik, iz procesne ekonomije, predložio da se rasprava odloži do dobivanja navedenih pravnih stanovišta ustavno-sudske instance, ili prekine postupak u ovom predmetu do otklanjanja tih procesnih pitanja.

14. Općinski sud je 15. juna 2009. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem se nisu pojavile uredno pozvane parnične stranke, svjedok i vještak, te je Općinski sud (imajući u vidu apelantov prijedlog od 5. juna 2009. godine) donio rješenje kojim se ročište za glavnu raspravu odgađa i novo zakazuje za 21. decembar 2009. godine.

15. Apelantov pravni zastupnik je 18. decembra 2009. godine putem faksa dostavio Općinskom sudu podnesak u kojem je predložio odlaganje rasprave zakazane za 21. decembar 2009. godine ili prekid postupka. U podnesku je apelantov pravni zastupnik istakao da „Ustavni sud BiH još uvijek nije zauzeo pravno stanovište za sporove ovakve pravne prirode o stvarnoj nadležnosti Općinskih sudova i Suda BiH, kao i odgovornom subjektu na tuženoj strani“. Također je naveo da „još uvijek nije donesena ni jedna presuda na tom sudu u ovakvim sporovima“, slijedom čega je predložio da se rasprava odloži ili postupak prekine do dobivanja navedenih pravnih stanovišta Ustavnog suda.

16. Općinski sud je 21. decembra 2009. godine održao zakazano ročište za glavnu raspravu na kojem je donio rješenje o prekidu postupka po zahtjevu apelantovog pravnog zastupnika od 18. decembra 2009. godine.

17. Apelant je 27. jula 2012. godine dostavio podnesak Općinskom sudu u kojem je obavijestio sud o imenovanju svog novog pravnog zastupnika, te urgirao da se predmet hitno uzme u rad, odnosno inicirao nastavak postupka.

18. Apelantov pravni zastupnik je 12. novembra 2012. godine podnio Općinskom sudu podnesak u kojem je predložio novog svjedoka radi saslušanja na glavnoj raspravi.

19. Općinski sud je 4. marta 2013. godine održao ročište za glavnu raspravu, koje je odgođeno za 4. septembar 2013. godine.

20. Općinski sud je 4. septembra 2013. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem je konstatovano da je glavna rasprava zaključena i da će presuda biti donesena 4. oktobra 2013. godine.

21. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047144 12 P 2 od 4. oktobra 2013. godine obavezana je tužena da apelantu, na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za vrijeme logoraškog života od 29. maja do 24. decembra 1993. godine u logorima HVO-a, isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

22. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u logorima HVO-a proveo „punih“ 175 dana, gdje je doživio najteže oblike torture, maltretiranja, mučenja i zlostavljanja. Nadalje, obrazloženo je da je navedeno ostavilo trajne posljedice na apelantovo mentalno zdravlje i njegov psihički integritet i osjećaj doživotne „obilježenosti“, što je potvrđeno nalazom vještaka, na osnovu čega je prihvaćena i visina nematerijalne štete. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare u konkretnom slučaju koji je istakla tužena u smislu odredbe čl. 371. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i prigovor apsolutne nenadležnosti suda i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Također, obrazloženo je da su apelantova prava zaštićena odredbom člana 3. stav 1a. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i članom 91. njenog Protokola I, slijedom kojih i dalje postoji odgovornost tužene za naknadu štete, pa je primjenom člana 200. ZOO dosuđena naknada apelantu i odlučeno kao u dispozitivu presude.

23. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047144 14 Gž od 14. januara 2015. godine uvažena je, između ostalog, žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da se odbija kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

24. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se navodima žalbe tužene osnovano dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da je prigovor zastarjelosti potraživanja od strane tužene neosnovan. Prema odredbi članu 376. stav 1. ZOO subjektivni rok od tri godine počinje od saznanja oštećenog za štetu i za lice koje je štetu učinilo (prouzrokovalo) dok stav 2. istog člana propisuje objektivni (apsolutni) rok od pet godina gdje je početak roka povezan sa nastankom štete. Bez obzira kad je štetna radnja izvršena, objektivni rok počinje teći kad je šteta nastala. Činjenica postojanja krivičnog djela, odnosno postojanje osuđujuće presude krivičnog suda je bila sporna između stranaka, jer tužitelj kroz postupak nije predlagao niti provodio dokaz, odnosno nije prezentovao pred prvostepenim sudom pravosnažnu krivičnu presudu radi primjene dužeg (privilegovanog) zastarnog roka iz člana 377. ZOO, na šta je tužitelj radi ostvarenja svog prava, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio obavezan. Naime, duži zastarni rok se prema članu 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo onda kada je krivičnom presudom utvrđeno da šteta potiče od krivičnog djela pa se taj rok ne smije, odnosno ne može, primijeniti kada nije vođen krivični postupak, kada nema osuđujuće presude u odnosu na odgovornu osobu. Za tuženu je s razlogom sporno da li je u ovom slučaju prvostepeni sud utvrdio i bio ovlašten da utvrđuje da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom jer je parnični sud na to ovlašten samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao protiv učinioca krivičnog djela provesti krivični postupak. Jedino tada je parnični sud ovlašten radi ocjene da li je nastupila zastara zahtjeva za potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom, sam ispitati je li šteta učinjena takvom radnjom koja sadrži biće krivičnog djela (član 12. ZPP-prethodno pitanje). Procesne smetnje u smislu naprijed navedenog jesu između ostalog ako do pokretanja odnosno okončanja krivičnog postupka protiv štetnika nije došlo zbog smrti učinioca, ako je učinjeno krivično djelo zahvaćeno pomilovanjem ili amnestijom, ako postoje neke druge okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost ili gonjenje itd.

25. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da u prvostepenoj presudi nema navođenja procesnih smetnji jer se presuda zadovoljila činjenicom postojanja lišenja slobode i zatočeništva u logorima što je neprihvatljivo. Tužitelj nije dokazivao da postoje procesne smetnje kada bi sud bio ovlašten da sam ispituje je li šteta počinjena radnjom koja sadrži biće krivičnog djela. Iz ovih razloga je Kantonalni sud naveo da je pogrešan pravni stav prvostepenog suda da se na konkretnu stvar vezano za zastarni rok ima primijeniti odredba člana 377. ZOO. Prema tome, tužitelj je propustio kako subjektivni tako i objektivni rok iz člana 376. st. 1 i 2. ZOO da podnese predmetnu tužbu. Podnošenjem tužbe od 2. augusta 2007. godine tužitelj je propustio svakako objektivni rok od pet godina koji se u ovom slučaju ima računati od 23. decembra 1996. godine jer je u Federaciji Bosne i Hercegovine ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine (Odluka o ukidanju ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ broj 50/95), a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine FBiH“ broj 25/96).

26. Apelant je 17. marta 2015. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude.

27. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047144 15 Rev od 26. novembra 2015. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu i u cjelosti odbio tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, a primjenom člana 376. ZOO. Za svoju odluku drugostepeni sud je dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i Vrhovni sud pa se apelant na njih upućuje. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da apelant neosnovano zasniva prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu zastarjelosti potraživanja na stavu da je trebalo raspraviti i razriješiti primjenom člana 377. ZOO. Naime, tačno je da je povodom spornog pravnog pitanja Vrhovni sud izražavao stav da je parnični sud, izuzetno, ovlašten radi ocjene zastare potraživanja sam ispitivati i utvrđivati, kao o prethodnom pitanju, da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom, ali samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak. U tom smislu, djelovanje parničnog suda ne bi bilo usmjereno na utvrđivanje krivične odgovornosti, što se može utvrditi samo u krivičnom postupku, već da bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete prema odredbi člana 377. ZOO. Navedeni pravni stav svojevremeno je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2/2012, sentenca broj 48. Međutim, navedeni pravni stav izmijenjen je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. novembra 2014. godine. Ta izmjena proistekla je iz pravnog stava Ustavnog suda, izraženog prije svega u odluci broj AP- 4128/10 od 28. marta 2014. godine, prema kojem je za primjenu privilegovanog roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO nužno postojanje osuđujuće krivične presude, kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivična odgovornost izvršioca (što ovdje nije utvrđeno). Identičan pravni stav Ustavni sud izrazio je i u odlukama broj AP-3111/09 od 23. decembra 2013. godine i AP-3979/11 od 27. septembra 2014. godine izmijenivši na taj način svoj pravni stav izražen u odluci broj AP- 289/03 od 19. novembra 2004. godine, na koju se apelant neosnovano poziva. Također je Vrhovni sud naveo i da se apelant neosnovano poziva i na odgovarajuće međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje. Apelant smatra da je obaveza državnih struktura vlasti da po službenoj dužnosti pokreću i vode krivične postupke protiv ratnih zločinaca, te da je stav zauzet u konačno osporenoj odluci Vrhovnog suda suprotan stavu istog suda o postojanju i nastupanju zastarjelosti u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim okolnostima, slijedom čega je došlo do povrede ustavnog principa jednakosti građana pred zakonom i organima vlasti, te prava na pravično suđenje. Apelant u suštini smatra da ima pravo na naknadu štete, koje se zasniva na činjenici boravka u logorima koji su protivni međunarodnom pravu, kao i zbog određenih odluka Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Smatra da nije došlo do zastarijevanja ni prema odredbi člana

376. ZOO, jer šteta zbog torture koju je preživio za vrijeme boravka u logoru nastaje i danas. Osim toga, apelant ističe da je postupak pokrenuo ubrzo nakon donošenja Zakona o odbrani, zbog čega se zastara treba računati od 28. decembra 2005. godine (kada je stupio na snagu navedeni zakon), jer je tada zakonodavac odredio pasivnu legitimaciju tužene.

30. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM, kao i troškove sastava apelacije u iznosu od 840,00 KM. S tim u vezi, ističe da je zbog neujednačene sudske prakse strpljivo čekao i izlagao se troškovima preko sedam godina, te stoga smatra opravdanim navedeni zahtjev.

b)Odgovor na apelaciju

31. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije, jer je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje je apelant ukazao.

32. Kantonalni sud navodi da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te da razloge koje je dao taj sud u presudi smatra jasnim i obrazloženim, a bili su i predmetom preispitivanja u revizionom postupku. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

33. Općinski sud je prvobitno opisao hronoški tok postupka kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove Odluke, te istakao da je postupak u skladu sa odredbama ZPP.

34. Tužena smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno ni jedno od zaštićenih prava koje je apelant naveo u apelaciji. Poziva se na odluke Ustavnog suda br. AP 4264/11 od 17. septembra 2014. godine i AP 2539/12 od 30. juna 2015. godine, te odluku Evropskog suda za ljudska prava broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 380. stav 1.

(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

Član 381. stav 3.

(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047144 15 Rev od 26. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 29. decembra 2015. godine a apelacija je podnesena 26. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

44. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

46. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 2. augusta 2007. godine i da je pravosnažno okončan 26. novembra 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko osam godina i četiri mjeseca. Međutim, Ustavni sud primijećuje da se postupak prvobitno (od dana podnošenja tužbe) pred Općinskim sudom vodio oko dvije godine i četiri mjeseca, kada je rješenjem tog suda (od 21. decembra 2009. godine) prekinut i nastavljen po apelantovom prijedlogu od 27. jula 2012. godine. Prema tome, prekid predmetnog parničnog postupka je trajao oko dvije godine i sedam mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je period od oko pet godina i osam mjeseci.

47. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, imajući u vidu da je od odlučujućeg značaja za ishod predmetnog postupka bilo tumačenje instituta zastare u okolnostima konkretnog predmeta. Ocjenjujući ponašanje nadležnih organa javne vlasti, odnosno redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu (od dana podnošenja predmetne tužbe) bilo potrebno oko tri godine i šest mjeseci (izuzimajući period prekida postupka) da donese prvostepenu odluku (Presuda od 4. oktobra 2013. godine). Zatim, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko godinu dana, a postupak povodom revizije oko 10 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud ažurno preduzimao procesne radnje do donošenja rješenja o prekidu postupka iz 2009. godine, kada iz objektivnih razloga nije mogao postupati sve do podnošenja apelantovog prijedloga za nastavak postupka (27. jula 2012. godine). Dakle, primjetno je da su redovni sudovi aktivno procesno djelovali u predmetnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u više navrata odgađao zakazana ročišta na apelantov zahtjev, odnosno zbog njegovog nepristupanja istima. Stoga, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ ne smatra opravdanim, jer je predmetni postupak radi naknade štete na tri sudske instance trajao u relevantnom periodu ukupno oko pet godina i osam mjeseci. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, dužina trajanja predmetnog postupka nije prešla granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

50. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. i člana 377. stav 1. ZOO, te smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo jer mu je šteta pričinjena krivičnim djelom koje ne zastarijeva.

51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

52. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za vrijeme logoraškog života u ratnom periodu. Ta odluka je preinačena u žalbenom postupku i potvrđena u revizionom postupku. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su u suštini ukazali da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 377. ZOO, jer u konkretnom slučaju nije postojala pravosnažna krivična presuda, niti su postojale pretpostavke da se u parničnom postupku utvrđuje je li šteta učinjena radnjom koja ima obilježje krivičnog djela. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u većem broju predmeta (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluke o dopustivosti broj AP-456/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 4288/11, Ustavni sud ukazao:“U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom

377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.“ Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio: „da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29. i 38., dostupna na www.ustavnisud.ba).

53. Što se tiče apelantovih navoda da je Vrhovni sud donoseći različite odluke o istom pravnom pitanju povrijedio ustavni princip jednakosti građana pred zakonom i organima vlasti, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje propisa redovnih sudova pravilno, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava i zaključio da se u razlozima osporene odluke ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana. Ostali navodi

55. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.b), c), i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo ispitivanje. Budući da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim. Naknada troškova sastavljanja apelacije

56. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanta da mu se isplate troškovi sastava apelacije u iznosu od 840,00 KM, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da u postupku iz apelacije koji je predmet ove odluke nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, budući da dužina trajanja predmetnog postupka nije prešla granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu je sam apelant maksimalno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

58. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, u situaciji kada je Vrhovni sud osporenom odlukom potvrdio odluku Kantonalnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije, prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, u situaciji kada se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

60. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević