Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/18 („Olimpus“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1620/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1620/18, rješavajući apelaciju „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 118384 17 Pž od 20. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Olimpus“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Popović advokat iz Banjaluke, podnio je 3. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118384 17 Pž od 20. decembra 2017. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi („Topolino Company“ d.o.o. Banjaluka) izvršio smetanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda apelanta u pogledu korištenja nekretnina bliže opisanih u izreci rješenja, na način što je, kopajući temeljnu jamu za novi objekat, te ulaskom bagerom u posjed apelanta, narušio stabilnost poslovne zgrade apelanta, usljed čega je došlo do brojnih oštećenja na objektu, te da se naloži tuženom da odmah uspostavi stanje posjeda koje je prethodilo smetanju i omogući apelantu mirno korištenje i uživanje svog posjeda, kao i da mu zabrani svako isto ili slično smetanje ubuduće pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je, najprije, naveo da je apelant u svojoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, između ostalog, tvrdio da prvostepeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama, te da je izreka proturječna dokazima provedenim u toku postupka. Prema stavu Višeg privrednog suda, ovi apelantovi navodi su neosnovani jer je prvostepeni sud cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi (član 8. ZPP-a), te je jasno obrazložio svoju odluku u skladu sa odredbama člana 191. ZPP-a. Naime, iz prvostepenog rješenja proizilazi da je tokom postupka prvostepeni sud izveo brojne dokaze saslušanjem zastupnika stranaka i svjedoka, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, čitanjem zapisnika sa uviđaja na licu mjesta i zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru, kao i uvidom u brojnu dokumentaciju, te da je na osnovu provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, primjenom odredaba člana 8. ZPP-a, donio odluku kao u izreci presude. Također proizilazi da je prvostepeni sud istakao da je apelant proveo brojne dokaze počev od istorijata parcela na kojima su izgrađeni objekti, ugovora o zajedničkom finansiranju izgradnje poslovnog objekta, građevinskog dnevnika i sl. koje je dokaze taj sud cijenio, ali je zaključio da isti nisu od značaja za odlučivanje suda u parnicama smetanja posjeda gdje se utvrđuju samo dvije činjenice, tj. posljednji mirni posjed i činjenica nastalog smetanja, a ne pitanja vlasništva i prava na posjed, eventualna šteta i sl. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je apelant u svojoj žalbi naveo da je nejasan zaključak prvostepenog suda o nepostojanju pasivne legitimacije na strani tuženog, zbog čega je prvostepeni sud odbio njegov tužbeni zahtjev konstatirajući da je GP Vranica na osnovu ugovora o građenju zaključenog sa tuženim vršila sporne radove. Prema stavu Višeg privrednog suda, ove apelantove tvrdnje su tačne, ali je prvostepeno rješenje zakonito iz drugih razloga. Naime, Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi kao investitor izvodio radove građenja na svom posjedu i to u skladu sa zakonom i izdatom građevinskom dozvolom, pa u radnjama tuženog ne postoji protivpravnost. S tim u vezi, Viši privredni sud se pozvao na Zakon o stvarnim pravima kojim je propisano da je državina faktička vlast nad stvari te da je lice koje svoju faktičku vlast vrši lično ili putem punomoćnika neposredni držalac (član 303.) koji ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu zbog smetanja državine u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinioca a najkasnije u roku od godinu dana od dana nastalog smetanja (član 313. stav 3. citiranog zakona). Međutim, prema stavu Višeg privrednog suda, apelant nije dokazao da ga je tuženi smetao u njegovom mirnom posjedu jer dokazi iz spisa jasno ukazuju na činjenice da je tuženi građevinske radove izvodio na svojoj parceli. Nadalje, Viši privredni sud je u pogledu eventualne štete koja je nastala na posjedu apelanta istakao da to može biti predmet spora u posebnoj parnici povodom eventualne tužbe radi naknade štete, jer je odredbama člana 425. ZPP-a propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, zbog čega navodi koji se odnose na eventualnu štetu koju je apelant navodno pretrpio radnjama tuženog nisu od odlučnog značaja u parnici zbog smetanja posjeda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da sudovi nisu cijenili dokaze koji idu njemu u korist, te da je na osnovu pogrešno utvrđenog stanja proizašla pogrešna primjena materijalnog prava. Apelant smatra da je nejasan zaključak sudova u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, jer je nesporno da je tuženi, a ne treće lice (GP Vranica) vršilo sporne radove na njegovom posjedu. Osim toga, apelant je istakao da je Viši privredni sud u postupku koji je vođen po istom pravnom pitanju donio drugačiju odluku i u cjelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Viši privredni sud je jasno ukazao da apelant nije dokazao da ga je tuženi smetao u njegovom mirnom posjedu, budući da dokazi iz spisa ukazuju na činjenicu da je tuženi građevinske radove izvodio na svojoj parceli. Ustavni sud u ovakvom stavu Višeg privrednog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku po žalbi, a koje je Viši privredni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Viši privredni sud povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/18 („Olimpus“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio