Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2457/18 (A. H. iz Sarajeva)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2457/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2457/18, rješavajući apelaciju Armina Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Halilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029226 18 Kž 2 od 23. marta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029226 18 Kv 7 od 15. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Halilović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 029226 18 Kž 2 od 23. marta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029226 18 Kv 7 od 15. marta 2018. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. maja, Kantonalni sud 7. maja, a Kantonalno tužilaštvo 8. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 029226 18 Kv 7 od 15. marta 2018. godine apelantu, te optuženim M. S. i D. H. produžio pritvor koji po tom rješenju može trajati dva mjeseca, a najduže do 15. maja 2018. godine ili do druge odluke suda.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu detaljno pobrojanih i ocijenjenih dokaza provedenih u dotadašnjem toku postupka Kantonalni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi na bliže opisani način počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

8. Kantonalni sud je zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora apelantu i ostalim optuženim iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pored objektivnog uvjeta – da se apelant i ostali optuženi terete za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna, kumulativno su ispunjeni i ostali uvjeti u smislu citirane odredbe jer postoji osnovana sumnja da se, prema načinu izvršenja a i posljedicama, radi o posebno teškom krivičnom djelu, te da je ono počinjeno u vanrednim okolnostima koje su neuobičajene i atipične za izvršenje ovih krivičnih djela.

9. Kantonalni sud je istakao da iz ocijenjenih dokaza i u njima utvrđenih činjenica proizlazi osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi na veoma brutalan i beskrupulozan način izvršili djelo za koje se terete na način da je oštećeni pretučen, da su ga sve trojica tukli nogama i rukama što je rezultiralo bliže opisanim pobrojanim vanjskim i unutrašnjim povredama i unutrašnjim krvarenjem.

10. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da se radi o posebno teškom krivičnom djelu sa smrtnom posljedicom koje je počinjeno u vanrednim okolnostima, a za što postoji osnovana sumnja, te da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. U vezi s tim je ukazano da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi u označeno vrijeme ispred označenog ugostiteljskog objekta u Ilijašu, u namjeri da liše života N. H., oštećenog udarali više puta nogama i rukama u predio glave i tijela koji je, od tom prilikom zadobivenih povreda, istog dana i preminuo. S obzirom na način izvršenja krivičnog djela, zaključeno je da se radi o djelu koje je posebno teško jer postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi oštećenog udarali više puta u predjelu glave i tijela dok je ležao na tlu, uslijed kojih udaraca je on preminuo u bolnici.

11. Kantonalni sud je zaključio i da je počinjenje krivičnog djela za koje se apelant i ostali optuženi osnovano sumnjiče praćeno i vanrednim okolnostima koje su atipične i neuobičajene za učinjenje istovrsnih krivičnih djela. Prema stavu Kantonalnog suda, vanredne okolnosti se ogledaju u činjenici da se inkriminirano djelo desilo na javnom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta u Ilijašu, u prisustvu više osoba, koje su, vidjevši sporni događaj, osjetile strah i za svoju sigurnost, a čime je, već u tom momentu, došlo do narušavanja javnog reda. Nadalje, imajući u vidu da se sporni događaj desio u relativno maloj gradskoj sredini iz koje potječu svi akteri spornog događaja (svi optuženi i oštećeni), a u kojoj se manje-više svi stanovnici međusobno poznaju, te krajnju odlučnost, upornost i bezobzirnost optuženih pri učinjenju djela za koje se terete na način opisan u potvrđenoj optužnici, a koje je rezultiralo ubistvom kao jednim od najtežih krivičnih djela protiv života i tijela, te imajući u vidu da je život čovjeka neprikosnoveno i najveće dobro, zaključeno je da se i u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora apelantu i ostalim optuženim nisu promijenile okolnosti kako u vrijeme određivanja tako i prethodnog produženja pritvora, a koje su od takvog značaja i važnosti da bi, u slučaju njihovog puštanja na slobodu, javnost bila uznemirena u mjeri koja bi rezultirala stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Kantonalni sud je podsjetio i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je toliko važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad poštovanjem slobode pojedinca, pa da bi u konkretnoj situaciji, bez obzira na protek vremena od inkriminiranog događaja, puštanjem na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih javnost bila uznemirena u takvoj mjeri koja bi mogla dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda.

12. Najzad, Kantonalni sud je, uz sve navedene okolnosti, imajući u vidu i da je inkriminirani događaj doveo do uznemirenosti građana, pa i javnog objavljivanja u svim printanim i elektronskim medijima, otvorenu zabrinutost građana za sigurnost i život zbog učestalih izvršenja ovakvih krivičnih djela, zaključio da se radi o okolnostima koje su od takvog značaja da nesumnjivo ukazuju na stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda, a što je u posljednje vrijeme na području grada Sarajeva učestalo jer su građani nezadovoljni sigurnosnom situacijom u gradu, o čemu svjedoče i aktuelni i brojni protesti građana.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 029226 18 KŽ 7 od 23. marta 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv prvostepenog rješenja.

14. Vrhovni sud je, detaljno ispitujući žalbene navode apelanta i ostalih optuženih, zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo za koje se terete.

15. Iz obrazloženja rješenja pored ostalog proizlazi da su apelantovi navodi kojim je osporavao zaključak prvostepenog suda o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ocijenjeni neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih je našao da se u konkretnom slučaju radi o brutalnim postupcima optuženih pri učinjenu krivičnog djela za koje se osnovano sumnja da su ga učinili, koji se odnose kako na način izvršenja tog djela (višekratni udarci oštećenog rukama i nogama u glavu i druge dijelove tijela dok je ležao na tlu, tako i na brojnost i intenzitet povreda koje je oštećeni zadobio, usljed čega je došlo do unutarnjeg krvarenja i njegove smrti), pa da je neosnovana apelantova tvrdnja da je zaključak o brutalnom postupanju paušalan i neosnovan.

16. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je paušalan i neosnovan navod da se događaj desio u maloj sredini gdje se ljudi manje-više poznaju. U vezi s tim je ukazano da je nesporna činjenica da se sporni događaj desio u Ilijašu (maloj lokalnoj zajednici) u kojoj žive svi optuženi i oštećeni, kao i da iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i samih optuženih, proizlazi da se međusobno uglavnom poznaju.

17. Vrhovni sud je zauzeo stav da se zaključak prvostepenog suda da je predmetno krivično djelo učinjeno u vanrednim okolnostima i da bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda ne zasniva samo na okolnostima koje se odnose na zabrinutost građana sigurnosnom situacijom u gradu (koje su paušalne), nego i na drugim okolnostima vezanim za konkretni slučaj. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je krivično djelo izvršeno na gradskoj ulici, na javnom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta, u prisustvu više osoba koje su, vidjevši taj događaj, osjećali nelagodu kao i strah za svoju sigurnost, te da je već samim učinjenjem tog krivičnog djela narušen javni red. S obzirom na to da se prvostepeni sud pozvao i na te konkretne okolnosti vezane za predmetni događaj, onda propust da se obrazlože i navodi koji se odnose uopćeno na zabrinutost građana za sigurnost zbog učestalog izvršenja ovakvih i sličnih krivičnih djela, odnosno njihovo nezadovoljstvo sigurnosnom situacijom u gradu, ne dovodi u pitanje navedene zaključke prvostepenog suda.

18. Najzad, Vrhovni sud je istakao i da je prvostepeni sud ocijenio protek vremena od inkriminiranog događaja i zaključio da i u vrijeme donošenja osporavanog rješenja (a s obzirom na prethodno date razloge) još uvijek postoje okolnosti koje su takvog značaja i važnosti da ukazuju da bi puštanjem na slobodu optuženih javnost bila uznemirena u mjeri koja bi dovela do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. Apelant smatra da pri donošenju osporenih odluka redovni sudovi nisu poštovali standard iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojem su obavezni da sa dužnom pažnjom razmotre da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen, odnosno produžen, i dalje primjenjivi. Prema njegovom mišljenju, sudovi nisu vodili računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.

21. U prilog toj tvrdnji apelant je istakao da se u pritvoru nalazi od 20. augusta 2017. godine i da mu je mjera pritvora određena, te u kontinuitetu produžavana iz posebnog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Nadalje ističe da se obrazloženje postojanja „vanrednih okolnosti“ svih rješenja bazira na načinu izvršenja krivičnog djela i posljedici koja je nastala, a da se prijetnja narušavanja javnog reda i mira bazira samo na indicijama bez konkretnih dokaza. Također, apelant se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 3210/15 i AP 2930/15 iz kojih proizlazi, kako navodi, da samo postojanje pretpostavki i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu optuženog/osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda i mira nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da će do toga doći. Referirajući se na citirane predmete, apelant je istakao i da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih (kao što je ovdje slučaj), mogu izazvati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Prema njegovom mišljenju, to je moglo biti u periodu august – septembar 2017. godine, ali ne i u martu 2018. godine. Također ističe i da se prema stavu Evropskog suda taj osnov može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje na slobodu zaista narušilo javni red i mir. Apelant tvrdi da od dana pritvaranja 20. augusta 2017. godine pa do podnošenja apelacije nije izveden niti jedan dokaz, niti je predočena okolnost ili činjenica koja bi opravdala postojanje opasnosti da bi do narušavanja javnog reda i mira zaista došlo. Apelant je dalje istakao da je zakonitost pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH uvjet da je javni red i dalje stvarno ugrožen, a da to nije konkretni slučaj odnosno da javni red nikad i nije bio ugrožen. Stoga smatra da je produženje mjere pritvora na osnovu osporenih rješenja postalo anticipacija za kaznu zatvora. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao i na stav Komiteta ministara Vijeća Evrope izražen u Preporuci (C/M Rec 2006) 13 da se taj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva, a u konkretnom slučaju ne postoje sukobi, protesti odnosno izuzetna situacija koja bi opravdala produženje pritvora i učinila ga neophodnim.

22. Najzad, apelant je istakao da je u osporenim rješenjima došlo do izjednačavanja načina počinjenja krivičnog djela, te posljedica i težine krivičnog djela sa vanrednim okolnostima iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a da redovni sudovi nisu naveli nijedan konkretan razlog za postojanje „vanrednih okolnosti“ zasnovan na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda kako u odnosu na porodicu oštećenog tako i javnost u cjelini. Najzad, istakao je i da bez obzira na to koliko neko krivično djelo bilo teško, ono samo po sebi ne može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, str.90.i91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red (Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51).

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da kao drugostepeni sud ispituje rješenje koje se osporava žalbom u granicama koje određuje član 321. u vezi sa članom 338. ZKPFBiH, tj. samo u onom dijelu u kojem se ono osporava žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon. To dalje znači da drugostepeni sud nije ni ovlašten da utvrđuje činjenice i okolnosti koje bi, u konkretnom slučaju, opravdavale postojanje stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH (kako to pogrešno smatra apelant), nego odlučuje o osnovanosti žalbenih navoda, odnosno o pravilnosti osporavanog rješenja, i to samo u pogledu onih navoda koji se konkretno osporavaju žalbom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se apelacijom i ne osporava zaključak o težini krivičnog djela, te da je identične navode o vanrednim okolnostima odlučujući po apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje ocijenio neosnovanim. Nadalje, istaknuto je i da je prvostepeno rješenje osim navoda koji su od ovog suda ocijenjeni paušalnim, sadržavalo i niz drugih konkretnih razloga na kojima je zasnovan zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda (da je krivično djelo izvršeno na gradskoj ulici, na javnom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta, u prisustvu više osoba koje su vidjevši taj događaj osjećali nelagodu, kao i strah za svoju sigurnost, da je već samim učinjenjem tog krivičnog djela narušen javni red), a koji navodi žalbom na prvostepeno rješenje nisu ni dovedeni u pitanje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da prema tekstu zakonske odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, za određivanje, odnosno produženje pritvora po tom zakonskom osnovu treba da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda, dakle realan stepen vjerovatnoće da bi puštanjem na slobodu optuženog došlo do narušavanja javnog reda, ali ne i utvrđenje da će do toga zaista i doći. Takvo prethodno utvrđenje podrazumijevalo bi pretpostavljanje, odnosno predviđanje budućih neizvjesnih događaja. Jasno je da za utvrđenje postojanja ovog kumulativno propisanog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH moraju postojati konkretne činjenice i okolnosti koje opravdavaju zaključak o njegovom postojanju, ali utvrđivanje tih činjenica i okolnosti na način kojim se budući događaji predviđaju kao izvjesni, a za što se zalaže apelant, nije u domenu suda.

24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovani.

25. Kantonalno tužilaštvo se u odgovoru na apelaciju detaljno referiralo na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja te zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(…) Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 029226 18 Kž 2 od 23. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, 23. mart 2018. godina, i datum podnošenja apelacije, 25. april 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

(…)

34. Iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da smatra da su u osporenim rješenjima, protivno standardu iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. On tvrdi da u toku cijelog postupka nije predočen niti jedan dokaz iz kojeg proizlazi da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda pa da se zaključak redovnih sudova u ovom dijelu zasniva samo na pretpostavkama i apstraktnom navođenju da bi njegovo puštanje na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda i mira. Također ističe da mu je pritvor određen 20. augusta 2017. godine i u kontinuitetu produžavan samo iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te da su se u svim rješenjima redovni sudovi pozivali na jedne iste razloge koji se, u suštini, svode na izjednačavanja načina počinjenja krivičnog djela, te posljedica i težine krivičnog djela s vanrednim okolnostima iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

35. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvorena osoba (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

36. Ustavni sud zapaža da se na osnovu potvrđene optužnice protiv apelanta vodi krivični postupak zbog postojanja osnovane sumnje da je sa optuženim M. S. i D. H. počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi, a što apelant i ne dovodi u pitanje u apelaciji, da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na dokazima koji su provedeni u dotadašnjem toku postupka, a koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se osnov za određivanje odnosno produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

38. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

39. Iz apelantovih navoda i osporenih rješenja proizlazi, a što nije dovedeno u pitanje ni u odgovorima na navode iz apelacije, da je apelantu mjera pritvora određena 20. augusta 2017. godine i u kontinuitetu produžavana iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovana na činjenicama koje su postojale u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora a koje se prema stavu redovnih sudova nisu izmijenile od vremena određivanja pritvora.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret da su nakon verbalnog sukoba između optuženog M. S. i oštećenog N. H. više puta na opisani način udarili oštećenog N. H. i oborili ga na tlo nakon čega su ga nastavili tući, uslijed čega je oštećeni N. H. zadobio detaljno pobrojane teške tjelesne povrede opasne po život uslijed kojih je i preminuo.

41. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da je predmetno krivično djelo učinjeno u vanrednim okolnostima i da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda zasnovan na okolnostima da je krivično djelo za koje se apelant osnovano sumnjiči počinjeno na gradskoj ulici, na javnom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta u prisustvu više osoba koje su, vidjevši taj događaj, osjećale nelagodu i strah za svoju sigurnost, te da je već samim činjenjem navedenog krivičnog djela došlo do narušavanja javnog reda. Imajući u vidu da se sporni događaj odigrao ispred ugostiteljskog objekta u maloj gradskoj sredini u kojoj žive svi akteri spornog događaja, te u kojoj se svi stanovnici manje-više poznaju, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, nije nerazumno zaključiti da bi kod stanovnika jedne manje gradske sredine apelantovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenost i strah za vlastitu sigurnost, za koje se ne može reći da su neopravdani s obzirom na način počinjenja djela za koje se apelant osnovano sumnjiči, a koji strah i uznemirenost bi mogao uzrokovati i incidentne situacije sa apelantom i u konačnici dovesti do narušavanja javnog reda i mira.

42. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi uslijed navedenih konkretnih okolnosti apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, te iz posebnog razloga propisanog zakonom, s čim u vezi su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2457/18 (A. H. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio