Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-41/18 (R. K.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-41/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-41/18, rješavajući apelaciju Radmile Krkić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radmila Krkić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 199045 17 Gž od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Krkić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnijela je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 3. januara 2018. godine, protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tesktu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 199045 17 Gž od 26. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 199045 14 Mal od 24. januara 2017. godine kojom je obavezana apelantkinja da tužiocu (Toplana AD Banjaluka) na ime duga po osnovu isporučene toplotne energije isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud tokom predmetnog postupka utvrdio da se tužilac (Toplana AD Banjaluka) bavi proizvodnjom i isporukom toplotne energije i pruža takvu komunalnu uslugu korisnicima komunalnih usluga (građanima i drugim pravnim subjektima), za koju je potrebno izgraditi i održavati odgovarajuću toplo vodnu mrežu (uređaje). Naveo je da apelantkinja tokom predmetnog postupka nije sporila da je bila priključena na mrežu i da je u spornom periodu živjela u predmetnom stanu, te da je kao dokaz tokom prvostepenog postupka izvela priznanice o izvršenim uplatama na ime isporuke toplotne energije od januara od marta 2013. godine i od januara do decembra 2014. godinu, iako se sporno potraživanje ne odnosi na navedene mjesece za koje je ispunila svoju obavezu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelantkinja tokom predmetnog postupka isticala prigovor da tužilac nije izvršavao svoje usluge na valjan način, ali da nije izvela dokaze da je temperatura u njenom stanu u spornom periodu bila ispod minimalno ugovorene temperature, niti je reklamirala kvalitet grijanja u cilju benifikacije. Okružni sud je naveo da je tužilac kao dokaz izveo Karticu pretplatnika grijanja koja glasi na apelantkinjino ime u kojoj su navedeni mjesečni iznosi od po 82,50 KM, a prema površini stana za grijanje od 50 m2. Drugostepeni sud je ukazao da navedeni dokaz predstavlja ispravu sačinjenu u pismenoj formi od strane ovlašćenog lica tužioca u vršenju njegove dužnosti i služi kao dokaz za utvrđenje pravno relevantnih činjenica za imovinske ili pravne odnose, kao i utvrđenje činjenica o uzajamnim pravima i obavezama aktera u tom odnosu. Nadalje, Okružni sud je naveo da se utvrđena visina duga ovom vjerodostojnom ispravom može pobijati, ali ne samim insistiranjem na knjigovodstvenim ispravama i poslovnim knjigama, jer apelantkinja tokom postupka nije dokazala da se ikad obraćala tužiocu na okolnost pogrešnog obračuna duga (već ih je plaćala periodično), zbog čega se ne može umanjiti dokazna snaga naprijed navedenih isprava tužioca. Okružni sud je ukazao na to da apelantkinja pred prvostepenim sudom nije predlagala ni izvodila dokaze na bilo koje okolnosti kojima bi pobila utvrđenu visinu duga u ispravi. Ispravu tužioca u kojoj su sadržani podaci o pruženoj usluzi (aktivni korisnik, površina za grijanje od 50 m2, zaduženje od 82,50 KM mjesečno), apelantkinja nije uspjela dovesti u sumnju pred prvostepenim sudom, a ni paušalnim prigovorima u žalbi. Okružni sud je naveo da izvedeni dokazi tužene - zapisnici o izvršenom mjerenju u stanu I. P. od 24. januara 2011. godine, zatim 15. novembra 2011.godine i 29. januara 2015. godine ne odnose se na mjerenje temperature u stanu apelantkinje, pa tako i ne dokazuju loš kvalitet grijanja u njenom stambenom objektu, a takođe pomenuti zapisnici se odnose na mjerenje temperature u periodu koji nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apealntkinja tokom parničnog postupka nije dokazala da joj tužilac nije isporučivao toplotnu energiju u utuženom periodu, kao i da joj je isporučivao grijanje lošeg kvaliteta, zbog čega je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužioca i obavezao apelantkinju na plaćanje duga, kako je to propisano čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja navodi da joj tužilac nije uredno isporučivao toplotnu energiju, zbog čega apelantkinja nije bila u obavezi da plaća nešto za šta joj usluga nije adekvatno izvršena.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantkinja u predmetnom sudskom postupku nije dokazala da joj u spornom periodu kvalitet grijanja nije bio na zadovoljavajućem nivou, slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Stoga, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-41/18 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio