Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/18 (Addiko Bank d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-779/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-779/18, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Addiko Bank d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 031270 17 Rev od 30.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Addiko Bank d.d. Sarajevo (pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar)(u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 031270 17 Rev od 30. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovni sud je odbio apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 031270 16 Gž od 13. aprila 2017. godine. Navedenom drugostepenom presudom preinačena je Presuda Osnovnog suda u Tuzli broj 32 0 I 031270 15 P od 18. decembra 2015. godine na način da se apelantkinjin tužbeni zahtjev (kojim je potraživala dug u novčanom iznosu detaljno navedenom u izreci) u cjelosti odbija kao neosnovan.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantkinja sa prvotuženim I. M. kao korisnikom kredita 21. septembra 2002. godine zaključila Ugovor o kreditu broj: 6134018872, kojim je prvotuženom odobren kredit u iznosu od 15.000,00 KM, a osiguranje otplate kredita bilo je obezbjeđeno solo mjenicama bez protesta. Apelantkinja je, nakon što korisnik kredita nije redovno izmirivao svoje kreditne obaveze, raskinula ugovor o kreditu-izjavom o otkazu 10. septembra 2007. godine, o čemu je obavijestila korisnika kredita i jemce, te popunila mjenicu (serijski broj detaljno naveden u presudi) na iznos od 19.217,13 KM, sa rokom dospijeća 10. septembar 2007. godine. Nakon toga, apelantkinja je 9. oktobra 2007. godine na osnovu predmetne mjenice pokrenula izvršni postupak, da bi povodom prigovora tuženih, kao izvršenika, zaključkom izvršnog suda od 3. februara 2015. godine u odnosu na njih nastavljen postupak po pravilima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je na pripremnom ročištu održanom 8. juna 2015. godine apelantkinja predložila, između ostalih, provođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke, sa zadatkom da vještak uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu utvrdi ukupan iznos duga tuženih prema njoj na dan otkaza ugovora o kreditu i to decidno po svim osnovama (glavnica, redovna kamata, zakonska zatezna kamata i ostali troškovi), o čemu se vještak očitovao u Nalazu i mišljenju od 30. septembra 2015. godine, utvrdivši ukupan iznos duga na dan raskida ugovora o kreditu, koji je predmet spora. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud usvojio postavljeni tužbeni zahtjev obavezavši tužene na solidarnu isplatu utuženog iznosa, raspravljajući u predmetnom postupku kao mjeničnom sporu, odnosno smatrajući da apelantkinja na pripremnom ročištu nije izvršila preinačenje tužbe, zbog čega i nije smatrao osnovanim prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, suprotno tome, u žalbenom postupku zaključio da je apelantkinja na pripremnom ročištu održanom 8. juna 2015. godine izvršila preinačenje tužbe tražeći isplatu duga po zaključenom ugovoru o kreditu, dakle, da je apelantkinja promijenila kako činjenični tako i pravni osnov zahtjeva. Stoga, imajući u vidu vrijeme kada je dospio cio dug iz ugovora o kreditu i vrijeme kada je izvršeno preinačenje tužbe, drugostepeni sud je zaključio da su protekli su rokovi propisani čl. 360. stav (2), 361. stav (1) i 371. ZOO, slijedom čega je prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev, prihvativši istaknuti prigovor zastare. Vrhovni sud je ocjenio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nije dovedena u sumnju. Naime, Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada je drugostepeni sud utvrdio i zaključio da je apelantkinja na pripremnom ročištu 8. juna 2015. godine izvršila preinačenje tužbe (za koji zaključak ovaj sud smatra da je pravilan), te imajući u vidu činjenicu da je cjelokupno njeno potraživanje dospjelo na naplatu otkazom ugovora o kreditu 10. septembra 2007. godine (kako je to određeno članom 9. ugovora), proizilazi da je protekao petogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO (u kojem je apelantkinja mogla tražiti ispunjenje novčanog potraživanja iz ugovora).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da tokom parničnog postupka nije preinačila tužbu, te da stoga nije nastupila zastarjelost potraživanja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda (koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da je apelantkinja na pripremnom ročištu izvršila preinačenje tužbe, te da je apelantkinjino potraživanje kao takvo zastarjelo), Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/18 (Addiko Bank d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio