Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1122/16 ("Pro Eksim" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Posjed
- Pasivna legitimacija
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 219
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1122/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1122/16, rješavajući apelaciju „Pro Eksim“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Pro Eksim“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26.
marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Pro Eksim“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje u predmetu Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 032068 15 I“ do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1122/16 kojom je odbio zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1122/16 od 6. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Fatime Isaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. marta do 3. aprila 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 032068 12 P od 11. juna 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obaveže apelant da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu, pobliže označenu u izreci presude, te da joj na ime naknade za korištenje predmetne nekretnine za period od 16. marta 2009. do 16. marta 2012. godine isplati iznos od 18.108,00 KM, a od 16. marta 2012. godine pa nadalje iznos od 503,00 KM mjesečno, sve sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik predmetne nekretnine i da je stoga aktivno legitimirana da traži zaštitu prava vlasništva u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, ali da apelant nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Općinski sud je naglasio da je u toku postupka utvrdio da je riječ o nekretnini – zgradi u kojoj je smještena prodavnica Borovo, te da je predmetna zgrada, prema katastarskim podacima, upisana kao posjed „DR SV Borovo, RO Prodavnica“. Budući da apelant nije upisan kao posjednik predmetne nekretnine, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nema osnova da traži od apelanta predaju u posjed te nekretnine, kao ni naknadu na ime korištenja nekretnine u vidu zakupnine.
7. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiteljici preda u posjed predmetnu nekretninu, te da joj na ime naknade za korištenje predmetne nekretnine od 16. marta 2009. do 16. marta 2012. godine isplati iznos od 18.108,00 KM, a od 17. marta 2012. do 17. maja 2014. godine iznos od 7.042,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da među parničnim strankama nije sporno da je u konkretnom slučaju riječ o zgradi u čijem se prizemlju nalazi poslovni prostor u kojem je smještena prodavnica Borovo, a da je na spratu stambeni prostor. Kantonalni sud je ukazao da iz isprave koju je na tužiteljicin zahtjev izdao načelnik Općine Breza broj 01/2-1-05-229/12 od 9. februara 2012. godine na osnovu člana 14. Zakona o slobodi pristupa informacijama proizlazi da u poslovnom prostoru koji je predmet spora apelant obavlja djelatnost, i to na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da iz ugovora o kupoprodaji broj OPU 25/2009 od 6. januara 2009. godine, koji je zaključen između preduzeća Borovo d.d. Vukovar kao prodavca i apelanta kao kupca proizlazi da je u članu 1. tog ugovora kao predmet prodaje naveden predmetni poslovni prostor, te da iz člana 4. tog ugovora proizlazi da kupac (apelant) kao ugovorna strana potvrđuje da se nalazi u posjedu nekretnina i da uredno izvršava sve obaveze prema javnim i komunalnim preduzećima. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog jasno proizlazi da je upravo apelant u posjedu spornog poslovnog prostora u kojem obavlja poslovnu djelatnost od 6. januara 2009. godine, te da je stoga pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed sporne nekretnine utemeljena je, prema mišljenju Kantonalnog suda, na odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima prema kojoj vlasnik od posjednika tužbom može zahtijevati vraćanje individualno određene stvari pri čemu mora dokazati da na stvari čije vraćanje traži ima pravo vlasništva, kao i to da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Osnovanost dijela tužbenog zahtjeva za naknadu korištenja predmetnih nekretnina proizlazi, kako je dalje navedeno, iz odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj je propisana upotreba tuđe stvari u svoju korist, a visina tog dijela tužbenog zahtjeva je utvrđena na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke. S obzirom na to da je prema ocjeni Kantonalnog suda od prvostepenog suda izostala ocjena izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke (jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno) i što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, to je Kantonalni sud preinačenjem prvostepene presude, primjenom odredbi iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, čl. 214. i 219. ZOO-a te odredbe člana 229. ZPP, tužiteljicin tužbeni zahtjev usvojio i u preostalom dijelu koji se tiče naknade za korištenje predmetnih poslovnih prostorija odbio (kako je navedeno u izreci presude).
8. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude donio Presudu broj 41 0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbe člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode, budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da su stoga neprihvatljivi apelantovi prigovori koji se tiču činjenica vezanih za „sticanje prava vlasništva njegovog prednika i utvrđenja da je apelant putem dosjelosti (računajući i vrijeme njegovog prednika) stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini“.
9. Tužiteljica je kao tražilac izvršenja protiv apelanta kao izvršenika podnijela prijedlog Općinskom sudu, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj 41 0 P 032068 12 P od 11. juna 2014. godine, djelimično preinačene Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 032068 14 Gž od 26. marta 2015. godine, radi predaje u posjed nekretnine i isplate duga. Općinski sud, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio je Rješenje o izvršenju broj 41 0 P 032068 15 I od 2. juna 2015. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, apelant ističe da je prvostepeni sud pravilnom primjenom procesnog prava osnovanim ocijenio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, dok je u žalbenom i revizionom postupku pogrešno ocijenjeno da je navedeni prigovor neosnovan i da je stoga apelant u konkretnom postupku pasivno legitimiran, zbog čega je pogrešno i nezakonito obavezan da tužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine opisane u tužbenom zahtjevu. Apelant u tom kontekstu ukazuje na nedostatke u ocjeni dokaza, te u tom smislu ističe da su sudovi u osporenim presudama jaču dokaznu snagu poklonili jednom dijelu izvedenih dokaza, konkretno potvrdi općinskog načelnika na okolnost posjeda spornog poslovnog prostora u odnosu na drugi dio izvedenih dokaza, pri čemu je potpuno zanemarena ocjena dokaza uviđajem na licu mjesta koji je proveo prvostepeni sud, na okolnost posjeda predmetnih nekretnina. Osim toga, apelant smatra da kupoprodajni ugovor iz 2009. godine na kojem dokazu su između ostalog utemeljene osporene presude, u konkretnom slučaju nije bitan za postavljeni tužbeni zahtjev niti je bitan za utvrđenje apelantove pasivne legitimacije iz razloga što su vlasništvo i posjed dva različita pravna instituta koja su pravnim normama uređena zasebno. Iz svih navedenih razloga je predloženo da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud, suprotno apelantovom stavu, smatra da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.
12. Kantonalni sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani jer je drugostepena presuda, prema mišljenju tog suda, donesena na pravilan i zakonit način.
13. Tužiteljica je navela da apelacija nije osnovana jer suprotno apelantovim paušalnim tvrdnjama u presudama koje su osporene apelacijom nije došlo do povrede ustavnih niti bilo kojih prava. Smatra da su presude protiv kojih je podnesena apelacija donesene nakon zakonito provedenog postupka, na temelju pravilne primjene procesnog i materijalnog prava. Osim toga, tužiteljica smatra da u apelaciji nije konkretizirano niti je obrazloženo u čemu se tačno sastoji povreda prava na koje je apelacijom ukazano, nego su tvrdnje iznesene bez ikakvog utemeljenja. Također je naglasila da je potpuno suvišno pitanje posjeda sporne nekretnine i u vezi s tim apelantove pasivne legitimacije, budući da je to pitanje riješeno u osporenim odlukama na temelju kojih je izvršni postupak okončan i nekretnine joj predate u posjed. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05,19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 177.
(1) Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
(2) Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje, može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele.
(3) Presuda kojom se tuženi obavezuje da preda ili preuzme stvari date u najam ili zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[...]
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
16. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 50.
Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari. VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 v0 P 032068 15 Rev od 26. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak iz kojeg su proistekle osporene presude odnosi na predaju u posjed nekretnina i isplatu naknade, čiji se ishod ticao apelantovih građanskih prava i obaveza (kao tuženog u postupku), pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja u pogledu ocjene dokaza.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
27. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da suštinski apelant problematizira primjenu procesnog i materijalnog prava, smatrajući da su Vrhovni i Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, neprihvatanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo te ga neosnovano obavezali na činidbu, ne dajući pri tom valjane činjenične niti pravne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u kontekst ocjene dokaza tvrdnjom da su Vrhovni i Kantonalni sud dali „jaču dokaznu snagu“ dopisu općinskog načelnika na okolnost posjeda predmetnih nekretnina nego dokazu koji je proveden uviđajem na licu mjesta na istu okolnost. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je između ostalog propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju presude, razmatrajući tužiteljicine prigovore kojima je također ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava u odnosu na prvostepenu presudu, detaljno bavio tumačenjem relevantnih odredbi ZPP i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nalazeći da je prvostepeni sud odbijanjem tužiteljicinog tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo. S tog aspekta, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke koja je potvrđena i u revizionom postupku jasno naveo dokaze provedene u prvostepenom postupku (kupoprodajni ugovor, potvrda općinskog načelnika) iz kojih proizlazi da je upravo apelant u posjedu spornog poslovnog prostora u kojem obavlja poslovnu djelatnost od 6. januara 2009. godine i da je stoga pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Budući da tužiteljicina aktivna legitimacija u postupku nije bila sporna i da proizlazi iz materijalnih dokaza, Kantonalni sud je preinačavajući prvostepenu presudu jasno istakao da je osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed sporne nekretnine utemeljena na odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, prema kojoj vlasnik od posjednika, u konkretnom slučaju apelanta, koji prema obrazloženju Kantonalnog suda „drži spornu nekretninu na kojoj nije stekao pravo vlasništva“, tužbom može zahtijevati vraćanje individualno određene stvari pri čemu mora dokazati da na stvari čije vraćanje traži ima pravo vlasništva, kao i to da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Imajući u vidu da je prema ocjeni Kantonalnog suda u predmetnom slučaju tužiteljica dokazala da je suvlasnik predmetne nekretnine i da se apelant nalazi u njenom posjedu, proizašao je zaključak da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je Kantonalni sud primjenom odredbe iz člana 229. ZPP prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u dijelu predaje u posjed usvojio u cjelini i djelomično u pogledu naknade za korištenje u dijelu koji je dospio do zaključenja rasprave (preko tog iznosa je odbijen) ocjenjujući da je u okolnostima konkretnog slučaja postojao osnov za usvajanje tužiteljicinog tužbenog zahtjeva.
29. Imajući u vidu sve navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i načela, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji i žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZPP i na relevantnim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO-a, u vezi s osnovanošću tužiteljicinog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrže jasan odgovor zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan, te da u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava.
30. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Pravo na imovinu
31. Apelant ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević