Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-797/16 („UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Privatizacija
  • Stara devizna štednja
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-797/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 797/16, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „UniCredit Bank“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 124295 15 Gž od 22. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banjaluka, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 124295 15 Gž od 22. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužioca Dušana Šuška (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i tužilac dostavili su odgovor na apelaciju 23. februara i 9. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 124295 11 P od 11. avgusta 2014. godine raskinuti su ugovori o deviznoj štednji zaključeni između tužioca i prednika apelanta PBS Osnovna banka Banjaluka, odnosno Banjalučke banke „d.d.“ Banjaluka po deviznim knjižicama serijski broj BL 052721 i Bl 24221 sa deviznih računa (bliže označenih u izreci presude) sa danom 9. avgust 2011. godine. Drugotužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) obavezana je da tužiocu isplati ukupan iznos od 25.496,42 KM (glavni dug u iznosu od 10.447,86 KM, ugovorene kamate po viđenju i zatezne kamate u iznosu od 15.048,59 KM) u roku od 30 dana. Odbijen je tužbeni zahtjev tužioca da se apelant kao prvotuženi obaveže na plaćanje iznosa od 25.496,42 KM (glavni dug u iznosu od 10.447,86 KM, ugovorene kamate po viđenju i zatezne kamate u iznosu od 15.048,59 KM) solidarno sa drugotuženom. Drugotužena je obavezana da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.722,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. avgusta 2014. godine do isplate, a odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je na ime tužioca na dan 31. decembar 1991. godine devizni štedni ulog iz devizne knjižice br. BL 052721 iznosio 529,38 DEM, te da obračunate i upisane kamate od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1998. godine iznose 77,02 DEM. Ukazano je da ukupno stanje deviznog štednog uloga na dan 30. juni 2008. godine iznosi 590,96 DEM. Istaknuto je da je na dan 31. decembar 1991. godine, odnosno 1. januar 1992. godine devizni štedni ulog iz devizne knjižice broj BL 24221 iznosio 14.946,90 DEM. Dalje je navedeno da je na dan 30. juni 1998. godine sveukupan štedni ulog tužioca zajedno sa obračunatim kamatama iznosio 11.448,86 DEM. Utvrđeno je da je Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: APIF) dostavila punomoćniku tužioca podatke prema kojim tužilac posjeduje staru deviznu štednju, i to dvije partije sa bližim podacima kao u dopisu, s tim što tužilac nije verifikovao staru deviznu štednju. Takođe je navedeno da tužilac posjeduje staru deviznu štednju na dan 31. decembar 1991. godine u iznosu od 11.448,86 DM, tj. 5.853,71 evra sa propisanom kamatom od 1992. do 1998. godine.

7. Istaknuto je da se pomenuti bilans stanja tužioca odnosi na dan 30. juni 1998. godine, te da je Ministarstvo finansija Republike Srpske odobrilo početni bilans stanja Banjalučke banke „a.d.“ Banjaluka, te je potvrđeno da je sačinjen u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama. Naglašeno je da je Vlada Republike Srpske svojom odlukom dala saglasnost za zaključivanje ugovora o kupovini i prodaji akcija Banjalučke banke „a.d.“ Banjaluka, kupcu „Verano motors“ Beograd za kupovinu 100% državnog kapitala, odnosno 84% ukupnog kapitala banke, u iznosu od 100.000,00 KM, koja odluka je donijeta 16. januara 2002. godine. Utvrđeno je da je Vlada Republike Srpske odobrila program privatizacije Banjalučke banke „a.d.“ Banjaluka, te da se Republika Srpska – Ministarstvo finansija obratilo APIF-u zahtjevom za preuzimanje poslova po staroj deviznoj štednji Nove banjalučke banke a.d. Banjaluka, i to ažuriranje knjigovodstvene evidencije po staroj deviznoj štednji koja se po Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama prenosi na Republiku Srpsku (stanje na dan 31. decembar 1991. godine uvećano za obračunatu kamatu do 30. juna 1998. godine i umanjeno za izvršene isplate do dana preuzimanja) i kompletnu dokumentaciju i arhivu u vezi sa starom deviznom štednjom.

8. Ukazano je da je primopredaju dokumentacije stare devizne štednje između Nove banjalučke banke i APIF-a sa stanjem na dan 13. avgust 2002. godine izvršila Komisija za primopredaju stare devizne štednje. Dalje je navedeno da je u Filijali Banjaluka izvršena primopredaja pristupnica od partije 00001 do 90000, liste kamata od 1977. godine do 30. juna 1998. godine, registri partija-očevidnost deviznih partija, registar partija – korišćenih, registar slobodnih partija, indeks, registar uporednih partija stare – nove, lista stanja sa 31. decembrom 2001. godine preračunato u evre, ABC registri, original dokumenta od 14. do 16. avgusta 2002. godine i dr.

9. Navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Radovana Bosiljčića od 26. marta 2014. godine i navoda vještaka datih na ročištu 31. marta 2014. godine u bitnom proizlazi da sveukupan dug apelanta i drugotužene prema tužiocu po osnovu glavnog duga (deviznog štednog uloga po deviznoj štednoj knjižici serijski broj BL 24221 i serijski broj BL 052721, ugovorenih kamata, kamata po viđenju i zateznih kamata) iznosi 25.511,86 KM od čega glavni dug iznosi 10.463,27 KM, a ugovorene kamate, kamate po viđenju i zatezne kamate iznose 15.048,59 KM. Ukazano je da je vještak korigovao svoj nalaz i mišljenje tako da sveukupan dug tuženih (apelanta i drugotužene) prema tužiocu po osnovu glavnog duga (deviznog štednog uloga po deviznoj štednoj knjižici serijski broj BL 24221 i serijski broj BL 052721 ugovorenih kamata, kamata po viđenju i zateznih kamata) iznosi 25.496,42 KM.

10. Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je apelant privatizovan u skladu sa Zakonom o privatizaciji banaka, te da je izvršio prenos i isknjižavanje sredstava devizne štednje sa svog računa u korist entiteta, odnosno države Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da iz držanja apelanta kao prvotuženog i drugotužene proizlazi da oni obavezu iz predmetnog ugovora o deviznoj štednji nisu ispunili ni nakon podnošenja tužbe, zbog čega su se stekli uslovi za raskid ugovora u smislu člana 127 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud se dalje pozvao na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te ukazao da je odredbom člana 1 stav 2 citiranog zakona propisano da su država Bosna i Hercegovina, odnosno njeni entiteti preuzeli dug po osnovu stare devizne štednje.

11. Dalje je navedeno da je Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala propisano da banke u postupku privatizacije obaveze po osnovu devizne štednje građana iskazuju u pasivnom podbilansu, te da banka ta sredstva isknjižava na teret potraživanja po osnovu deponovane devizne štednje građana. Ukazano je da je prema članu 1 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje za staru deviznu štednju odgovorna Bosna i Hercegovina a sredstva obezbjeđuju Federacija BiH i Republika Srpska. Na osnovu navedenog utvrđeno je da apelant nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je privatizovan i da je izvršio prema navedenim propisima prenos i isknjižavanje sredstava devizne štednje sa svog računa u korist entiteta. Zbog navedenog prvostepeni sud je u odnosu na apelanta odbio tužbeni zahtjev, dok je utvrdio da je drugotužena po zakonu preuzela obavezu da tužiocu izmiri staru deviznu štednju kao i da mu plati odgovarajuće ili propisane kamate.

12. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tužilac i drugotužena. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 124295 15 Gž od 22. decembra 2015. godine uvažena je žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca u odnosu na apelanta tako što je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev i apelant obavezan da tužiocu isplati ukupan iznos od 25.496,42 KM (glavni dug u iznosu od 10.447,86 KM ugovorene kamate, kamate po viđenju i zatezne kamate u iznosu od 15.048,59 KM) u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Takođe, prvostepena presuda je preinačena i u dijelu kojim je tužilac obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka tako što je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.665,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 3.849,30 KM počev od 11. avgusta 2014. godine pa do isplate, a na iznos od 2.816,25 KM počev od 22. decembra 2015. godine pa do isplate. Žalba drugotužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na drugotuženu tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da se drugotužena obaveže da tužiocu isplati ukupan iznos od 25.496,42 KM (glavni dug u iznosu od 10.447,86 KM, ugovorene kamate, kamate po viđenju i zatezne kamate u iznosu od 15.048,59 KM) u roku od 30 dana. Nadalje je prvostepena presuda preinačena i u dijelu u kojem je drugotužena obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka tako što se tužilac obavezuje da drugotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 KM. Odbijen je zahtjev tužioca kojim je tražio naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu drugotužene u iznosu od 1.316,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do isplate.

13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca za raskid ugovora zaključenog između tužioca i apelantovih pravnih prednika prema članu 127 ZOO-a. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, u smislu odredbe člana 132 stav 2 ZOO-a, ako je jedna stranka (u konkretnom slučaju tužilac) izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

14. Ukazano je da je drugotužena u žalbi istakla, a što je isticala i u postupku pred prvostepenim sudom, da nije pasivno legitimisana u ovom sporu jer su pitanja po osnovu stare devizne štednje regulisana Zakonom o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu stare devizne štednje u Republici Srpskoj a saglasno Uredbi o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj. Ukazano je da prema mišljenju drugotužene predmetni spor ne spada u sudsku nadležnost jer apelantova stara devizna štednja nije verifikovana kod APIF-a.

15. Okružni sud je naveo da su žalbeni navodi drugotužene u pogledu pasivne legitimacije drugotužene osnovani, a da nisu osnovani navodi žalbe u pogledu nenadležnosti redovnih sudova u postupcima stare devizne štednje. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 1 st. 1 i 2 Zakona o izmirenju stare devizne štednje. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni navodi žalbe da ovaj postupak nije u nadležnosti redovnih sudova. U vezi s navedenim ukazano je na relevantne odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje.

16. Istaknuto je da je izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj regulisano identično kao i u Zakonu o izmirenju stare devizne štednje, odredbama čl. 1, 3, 4 i 6 Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, kao i odredbama čl. 1, 3, 5, 6, 10, 18 i 23 Uredbe o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da drugotužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu, već je to Bosna i Hercegovina, a da drugotužena Republika Srpska kao njen entitet obezbjeđuje sredstva, kako to proizlazi iz citiranih odredbi, pa je stoga Okružni sud žalbu drugotužene uvažio, te prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu.

17. Ukazano je da žalba tužioca ukazuje na to da je pored drugotužene trebao biti solidarno obavezan i apelant. Prema mišljenju Okružnog suda, ovi navodi žalbe u pogledu apelantove pasivne legitimacije su osnovani. U vezi s tim je navedeno da je tužilac sa apelantom u materijalnopravnom odnosu, kao pravnim sljednikom Privredne banke Sarajevo, Osnovne banke Banjaluka, kod koje je uložio sredstva na ime devizne štednje, čiji je pravni sljednik i „Banjalučka banka“ „a.d.“ Banjaluka, koja je privatizovana u skladu sa zakonom.

18. Istaknuto je da je članom 6 stav 1 tačka 3 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama propisano da se u pasivnom podbilansu banke iskazuju obaveze po osnovu devizne štednje građana sa stanjem 31. decembar 1991. godine. Prema članu 8 citiranog zakona, „stanje obaveza po osnovu devizne štednje građana iz člana 6 tačka 3 ovog zakona, banka isknjižava na teret potraživanja po osnovu deponovane devizne štednje građana odnosno plasmana po ovoj osnovi“. Dalje je navedeno da se citiranim zakonom određuju uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama u skladu sa odredbama čl. 1 i 2 stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i u početnom bilansu stanja utvrđuje se vrijednost državnog kapitala banke. Prema mišljenju drugostepenog suda, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je svrha pomenutog zakona da stvori uslove za utvrđivanje vrijednosti državnog kapitala u bankama, odnosno za izradu početnog bilansa stanja u bankama u postupku privatizacije državnog kapitala, a ne u oslobađanju banaka od obaveze za isplatu štednih uloga.

19. Dalje je navedeno da se Zakonom o početnom bilansu uređuju odnosi između banaka i države, koji su bez uticaja na obligacioni odnos po osnovu devizne štednje između parničnih stranaka u ovom sporu. Pored toga, zahtjev za isplatu stare devizne štednje je imovinski zahtjev, jer stara devizna štednja predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, privatizacija apelanta ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje njegove obaveze da tužiocu isplati iznos deponovan kod njegovog pravnog prednika prije privatizacije. Razlog je što u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava svojine nad osnovnim kapitalom banke. U tom postupku došlo je samo do promjene vlasničke strukture kapitala kod apelanta, što ne može da ima bilo kakav uticaj na njegov identitet, pa i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koji su do tada postojali. Prema tome, proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u ovom sporu, pa je drugostepeni sud žalbu tužioca uvažio u ovom dijelu, jer je to zahtijevala pravilna primjena materijalnog prava. Stoga je drugostepeni sud prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelanta na isplatu tražene isplate stare devizne štednje, a na osnovu odredbi člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.

20. Ukazano je da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u dijelu kojim je odlučeno da se raskidaju ugovori o deviznoj štednji zaključeni između tužioca i prednika apelanta PBS Osnovna banka Banjaluka, odnosno Banjalučke banke „d.d.“ Banjaluka po deviznim knjižicama serijski broj BL 052721 i BL 24221 sa deviznih računa (bliže navedenih u izreci prvostepene presude) budući da u tom dijelu prvostepena presuda nije osporavana žalbom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da ne postoji zakonski osnov za njegovu pasivnu legitimaciju u predmetnom postupku. Ukazuje da iz Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama nesporno proizlazi da je država iskazanim podbilansom stanja utvrdila stanje kapitala u bankama, ali da je predmet prodaje bila samo imovina iz aktivnog podbilansa, a da prava i obaveze iz pasivnog podbilansa nisu bila predmet prodaje, te ih je država prenijela na sebe. Prema apelantovom mišljenju, donošenjem navedenog zakona taj zakon je postao lex specialis za regulisanje odnosa država-dužnik i starih deviznih štediša kao povjerilaca. Apelant je ukazao da je pored navedenog zakona donesen još jedan zakonski propis, a to je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje koji u članu 1 stav 2 propisuje da je obveznik za izmirenje duga po osnovu računa stare devizne štednje država BiH, a da sredstva obezbjeđuju i isplaćuju entiteti. Ističe da je odredbama Ustava Bosne i Hercegovine propisano da u slučaju kolizije propisa donesenih na nivou entiteta i propisa donesenih na nivou Bosne i Hercegovine primat imaju propisi doneseni na nivou BiH.

b) Odgovor na apelaciju

22. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju činjenično stanje saglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, o čemu su dati razlozi u obrazloženju drugostepene presude, zbog čega, prema mišljenju Okružnog suda, nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

23. Tužilac je naveo da osporenom presudom drugostepenog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Prema tužiočevom mišljenju, kada bi se prihvatili apelantovi navodi proizašlo bi da je država prodala svoj kapital u bankama na način da je prometovala samo prava, a da je na sebi zadržala teret i obaveze tog kapitala. V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Član 132. st. 1. i 2.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

25. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase: Član 1. st. 1. i 2.

(1) Ovim Zakonom uređuju se postupak, način i rokovi izmirenja obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(2) Za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (u daljnjem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt).

Član 2. st. 1. i 2.

(1) U smislu ovog Zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.1991., uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, i za eventualne isplate poslije 31.12.1991. po bilo kojem drugom osnovu.

(2) Računi stare devizne štednje definisani stavom (1) ovog člana ne obuhvataju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Invest banke i drugih stranih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 5.

Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje iz opravdanih razloga nisu verifikovane u skladu s odredbama ovog Zakona i propisima o sprovođenju entiteta i Distrikta mogu se u skladu s ovim zakonom dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.

Član 6. stav 1.

(1) Verifikacija predstavlja neophodan postupak kojim se identifikuju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje svakog potražioca i registruju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju a ne redefinišu i ne raskidaju postojeća prava.

Član 7. stav 1. b) (1) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu s odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršiće:

b) Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge A.D.

Banja Luka - za Republiku Srpsku;

Član 20. stav 1.

(1) Agencije su takođe dužne da održavaju registar spornih potraživanja, koji uključuje sva potraživanja koja su kao sporna upućena na komisije, kao i sve slučajeve pred sudovima. Ovaj spisak uključuje podatke o identifikaciji lica koje potražuje račune stare devizne štednje, identifikaciji informacija o računu na koji je štednja položena i iznos uloga.

Član 27.

Izvršne sudske presude po osnovu računa stare devizne štednje sudovi su dužni dostaviti entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta.

26. U Zakonu o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuju se uslovi i način izmirenja obaveza Republike Srpske po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Republike Srpske.

(2) U smislu ovog zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Republike Srpske sa stanjem na dan 31. decembar 1991. godine, uključujući i kamatu obračunatu od tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorišćena sredstva sa jedinstvenog privatizacionog računa u Republici Srpskoj i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kojem drugom osnovu.

Član 3.

Računi stare devizne štednje definisani članom 1. ovog zakona ne obuhvataju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Invest banke i drugih stranih banaka na teritoriji Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine.

Član 6.

Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verifikovane mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku, u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje.

27. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98 i 70/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama (u daljem tekstu:

početni bilans stanja) u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama (u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji).

Član 2.

U početnom bilansu stanja utvrđuje se vrijednost državnog kapitala banke.

Član 6. stav 1. tačka 3.

U pasivnom podbilansu banke iskazuju se vrijednosti:

3. obaveze na osnovu stare devizne štednje građana sa stanjem 31.

decembra 1991. godine;

Član 8.

Stanje obaveza po osnovu devizne štednje građana iz člana 6. tačka 3. ovog zakona, banka isknjižava na teret potraživanja po osnovu deponovane devizne štednje građana, odnosno plasmana po ovoj osnovi.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 124295 15 Gž od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak raskida ugovora o deviznoj štednji, te sljedstveno tome isplate duga po osnovu stare devizne štednje i pripadajućih kamata, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenom presudom Okružnog suda apelant, nakon raskida ugovora o deviznoj štednji (zaključenog između tužioca i apelantovog prednika), obavezan da tužiocu isplati ukupan dug po osnovu stare devizne štednje sa pripadajućim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za isplatu stare devizne štednje u odnosu na drugotuženu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je suprotno odluci prvostepenog suda Okružni sud u osporenoj presudi zauzeo stav da je u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimisan apelant a ne drugotužena. Pri tome je Okružni sud ukazao na sve relevantne zakonske odredbe iz kojih proizlazi da drugotužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu. Slijedom navedenog Okružni sud je utvrdio da je u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimisan apelant sa kojim se tužilac nalazi u materijalnopravnom odnosu budući da je apelant pravni sljednik banke kod koje je apelant deponovao deviznu štednju. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi naveo jasne i argumentovane razloge zbog čega proces privatizacije apelanta nije imao za posljedicu gašenje njegove obaveze prema tužiocu u pogledu isplate duga po osnovu stare devizne štednje koju je tužilac deponovao kod apelantovog pravnog prednika prije privatizacije apelanta. Dakle, apelant se nije mogao na osnovu sprovedenog postupka privatizacije, u kojem je došlo do promjene vlasničke strukture kapitala banke, osloboditi obaveza koje je preuzeo od svog pravnog prednika pa i u vezi sa starom deviznom štednjom. U navedenom obrazloženju Okružnog suda, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je u osporenoj presudi veoma jasno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju apelant pasivno legitimisan da tužiocu isplati dug po osnovu stare devizne štednje primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe (posebno relevantne odredbe Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama) u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, te kada je redovan sud u osporenoj odluci dao jasne razloge za svoje odlučenje.

43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević