Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-423/18 (JU OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-423/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-423/18, rješavajući apelaciju JU OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 267332 17 Rev od 9.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 267332 17 Rev od 9. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 267332 13 Pž od 10. marta 2015. godine kojom je odbijena apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 267332 12 Ps od 19. juna 2013. godine kojom je apelantica obavezana da tužitelju (Savez izviđača F BiH) preda u posjed slobodan od ljudi i stvari Dom izviđača koji se nalazi u Sarajevu u ulici Mehmed Paše Sokolovića broj 2.
2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj sa apelanticom i Općinom Centar Sarajevo 7. decembra 1996. godine zaključio ugovor o korištenju dijela objekta Doma izviđača i to poslovnog prostora u prizemlju i spratu površine 1108 m2. Također, da je utvrđeno da je između istih zaključen aneks ugovora o korištenju dijela objekta Doma izviđača od 12. juna 1998. godine, da je predmet istog zakup velike fiskulturne sale površine 350 m2 koja se nalazi u sklopu Doma izviđača, te da je utvrđeno da je tužitelj vlasnik navedenog poslovnog prostora, što znači da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice za rješenje ove pravne stvari. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da navodi žalbe da ugovor i aneks nisu nikada ustanovili obavezu apelantice da tužitelju plaća zakupninu, su neosnovani, jer tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije plaćanje zakupnine, već predaja u posjed, slobodan od ljudi i stvari, navedeni Dom izviđača, što je prvostepeni sud pravilno zaključio. Isto tako, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla apelantica. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj sa apelanticom i Općinom Centar Sarajevo zaključio predmetni ugovor o korištenju dijela objekta Doma izviđača i to poslovnog prostora, a koji poslovni prostor apelantica još uvijek koristi. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da se odnosi ugovornih strana rješavaju zaključenim ugovorom o korištenju navedenog poslovnog prostora, a koji ugovor po svom sadržaju jeste ugovor o zakupu. Dakle, pasivna legitimacija apelantice proizilazi iz predmetnog ugovora. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, ukazano je na to da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj svoje ugovorene obaveze u cijelosti izvršio prema apelantici, da je ugovor o zakupu istekao 1. decembra 2001. godine, da ugovor o zakupu, i pored prijedloga tužitelja, nije produžen, te da apelantica bez pravnog osnova i dalje koristi predmetni poslovni prostor. Budući da je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da je tužitelj u zemljišno-knjižnom uredu prvostepenog suda upisan kao nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama koje su bile predmet zakupa, konstatovano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ima pravni interes da traži povrat poslovnog prostora koji je bio predmet zakupa.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, pored ostalog, da je drugostepeni sud uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava, primjenom kojih je razriješen sporni odnos.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, tvrdi da su redovni sudovi u provedenom postupku svoje odluke zasnivali isključivo na navedenom ugovoru, dopunjenim aneksom, tumačeći da ima pravnu snagu ugovora o zakupu, što nije tačno, već se radi o pravu na korištenje državnih prostorija bez naknade, koje pravo je bilo konstituisano i u korist tužitelja, slijedom čega su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Isto tako, apelantica je istakla da iz kompletno provedenog postupka jasno proizilazi da je apelantica javna ustanova koja radi na obrazovanju i odgajanju djece Kantona Sarajevo, da je Kanton Sarajevo osnivač apelantice koji je dužan obezbijediti uslove za funkcionisanje apelantice, zbog čega je jedino Kanton Sarajevo mogao biti pasivno legitimisan u predmetnom sporu. Također, apelantica je navela da nije bila ugovorna strana niti je ikad vršila plaćanje zakupnine tužitelju, jer se radi o školi kao neprofitnom licu čiji je cilj poboljšanje u obrazovanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju, a što je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević