Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1916/16 (I. V.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1916/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1916/16, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Vranjkovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 148746 14 Gž od 17. februara 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 148746 12 I od 22. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 30. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 148746 14 Gž od 17. februara 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 148746 12 I od 22. jula 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Banje Luke (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Osnovnog i Okružnog suda, te Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 2. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. marta 2018. godine, Okružni sud 12. marta 2018. godine, a Vrhovni sud 12. marta 2018. godine. Nadalje, Odjeljenje je odgovor na apelaciju dostavilo 14. marta 2018. godine, a Ministarstvo 20. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Odjeljenja broj 06-560-561/00 od 27. septembra 2005. godine apelantu je i dalje utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida pete kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik MUP-a i priznaje mu se pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 29% od zakonom određenog osnova.

6. Rješenjem Ministarstva broj 05/5 -560-5620/05 od 14. maja 2008. godine odbijena je apelantova žalba na prvostepeno rješenje.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 000 586 08 U od 23. marta 2009. godine apelantova tužba u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida je uvažena i Rješenje Ministarstva broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine poništeno.

8. Nakon toga, apelant je od Ministarstva zatražio da izvrši presudu Okružnog suda broj 11 0 U 000 586 08 U od 23. marta 2009. godine, koje se, kako navodi apelant, nije očitovalo na taj njegov zahtjev.

9. Rješenjem Okružnog suda 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine i ispravkom istog rješenja od 3. decembra 2009. godine apelantov zahtjev Okružnom sudu da izvrši svoju presudu broj 11 0 U 000 586 08 U od 23. marta 2009. godine je odbijen. Okružni sud nalazi da obavještenje tužene o tome zašto nije postupljeno u izvršenju navedene presude Okružnog suda za sada i opravdava to nepostupanje, jer se svi spisi predmeta upravnog postupka, u vezi sa utvrđivanjem statusa RVI i prava na ličnu invalidninu apelanta nalaze kod Vrhovnog suda. To stoga jer su i apelant i tuženi izjavili zahtjev za vanredno preispitivanje pomenute presude čije izvršenje apelant traži, a bez kojih spisa tuženi nesporno nije mogao postupiti u izvršenju pomenute presude, niti to može učiniti Okružni sud.

10. Apelant je 30. oktobra 2009. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine i ispravke istog rješenja od 3. decembra 2009. godine i taj zahtjev dopunio 26. avgusta 2010. godine dodatnim ukazivanjem na zakonske odredbe koje su prekršene u postupku predmetnog izvršenja.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 000 586 09 Uvp od 17. maja 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev da se vanredno preispita Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 000 586 08 U od 23. marta 2009. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda 11 0 U 001720 09 U od 29. septembra 2010. odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj 11 0 U 001720 09 U od 30. septembra 2009. godine i ispravke istog rješenja 3. decembra 2009. godine, a u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000 586 08 U od 23. marta 2009. godine.

13. U obrazloženju navedene presude je utvrđeno da prema odredbama člana 50 Zakona o upravnom sporu (ZUS), kad sud poništi osporeni upravni akt predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je taj akt donesen, tako da je nadležni organ u obavezi da najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude umjesto poništenog donese novi upravni akt ako prema prirodi stvari treba da to učini. Pri tom je vezan pravnim shvatanjem suda i njegovim primjedbama u pogledu postupka iznesenim u presudi kojom je osporeni akt poništen. Izvršenik je u interesu ekonomičnosti postupka postupio prema odredbama člana 48 ZUS-a, tako da je analognom primjenom odredaba člana 215 stav 1 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), podnoseći zahtjev za vanredno preispitivanje naprijed navedene presude nižestepenog suda istovremeno tome sudu dostavio spise predmetne upravne stvari. Iz spisa predmeta Vrhovnog suda broj 11 0 U 000586 09 Uvp proizlazi da je taj zahtjev uvažen presudom od 17. maja 2010. godine, tako da je osporavana presuda preinačena na način da je tužba odbijena kao neosnovana i na taj način je osporeni akt ostao na snazi.

Osporene odluke

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 148746 12 I od 22. jula 2014. godine sud se proglasio nenadležnim i odbacio apelantov prijedlog za izvršenje duga.

15. Apelant je 15. avgusta 2012. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za prinudno izvršenje Rješenja Ministarstva broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine. U obrazloženju osporenog rješenja se navodi da je odredbom člana 83 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Prečišćeni tekst – Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima borca) propisano da o statusu i pravima, po ovom zakonu, u prvom stepenu rješava opštinski odnosno gradski organi uprave nadležan za poslove boračko-invalidske zaštite ukoliko zakonom nije drugačije određeno, dok je odredbom člana 105 istog zakona propisano da se rješenja kojim je priznato pravo na mjesečna i druga primanja izvršavaju po službenoj dužnosti a navedeno rješenje izvršava organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama. Iz navedenog proizlazi da organ koji je nadležan za rješavanja u prvom stepenu izvršava navedena rješenja. Kako je dalje navedeno, članom 106 Zakona o pravima boraca je propisano da troškove postupka za ostvarivanje prava po ovom zakonu snosi organ koji vodi postupak. Članom 33 stav 2 Zakona o pravima boraca je propisano da će se postupak, uslovi i prioriteti za ostvarivanje prava na borački dodatak regulisati posebnim propisom Vlade Republike Srpske. Članom 7 st. 3 i 4 Uredbe o boračkom dodatku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 45/07) propisano je da se obračun i isplata boračkog dodatka vrši putem informacionog sistema boračko-invalidske zaštite i isplata boračkog dodatka u skladu sa odredbama ovog člana je konačna.

16. Kako rješenja kojim je priznato pravo na mjesečna primanja po navedenom Zakonu o pravima boraca (lična invalidnina) izvršava organ uprave koji je nadležan da rješava u prvom stepenu, proizlazi da Osnovni sud nije apsolutno nadležan za izvršenje ovih rješenja u sudskom izvršnom postupku (član 16 st. 1 i 2 ZPP), to je sud shodno navedenim razlozima odlučio kao u izreci ovog rješenja na osnovu člana 16 st. 1 i 2 ZPP koji se supsidijarno primjenjuje u izvršnom postupku shodno članu 21 stav 1 ZIP-a, a u vezi sa odredbom člana 105 Zakona o pravima boraca. Kako zaključuje Osnovni sud, apelant je mogao inicirati izvršenje pravosnažnih i izvršnih rješenja donesenih u upravnom postupku kod nadležnih organa u smislu odredbe člana 105 Zakona o pravima boraca.

17. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 148746 14 Gž od 17. februara 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

18. Kako navodi Okružni sud, predmetni prijedlog za izvršenje podnesen je na osnovu Rješenja Ministarstva broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu u visini od 13% od vezanog za prosječnu mjesečnu neto platu zaposlenih u privredi Republike Srpske pomnožen sa koeficijentom 1,35. Navodi se da je rješenje doneseno u upravnom postupku na osnovu člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02; u daljnjem tekst: ZOUP) i člana 95 stav 4 i člana 96 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca. Prema odredbi člana 23 stav 1 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 5/17; u daljnjem tekstu: ZIP) izvršna isprava je izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Proizlazi da se posebnim zakonom može propisati da odluke donesene u upravnom postupku, koje glase na novčano potraživanje, izvršava organ koji je tu odluku donio ili drugi organ uprave (član 261 ZOUP-a) bilo po pravilima administrativnog bilo po pravilima sudskog izvršenja.

19. Odredbom člana 105 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca, na osnovu kojeg zakona je i doneseno rješenje kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu, propisano je da se rješenja kojim je priznato pravo na mjesečna i druga primanja po ovom zakonu izvršavaju po službenoj dužnosti. Organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenje iz stava 1 ovog člana i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama. Za korisnike prava sa prebivalištem u inostranstvu rješenje iz stava 3 ovog člana izvršava organ kod koga se korisnik vodi u evidenciji po odobrenju Ministarstva nadležnog za boračko-invalidsku zaštitu. Kako zaključuje Okružni sud, proizlazi da je ovim zakonom kao zakonom lex specialis propisano da odluke kojima je utvrđeno navedeno pravo izvršavaju upravni organi po pravilima administrativnog izvršenja (odredba člana 260 stav 1 i 261 ZOUP-a), iz kojeg razloga je prvostepeni sud pravilno, pozivom na odredbu člana 16 st. 1 i 2 ZPP, vezano za odredbu člana 21 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (ZIP) odbacio prijedlog, a slijedom čega nema ni povrede prava pristupa sudu na koju ukazuje apelant. Iz navedenih razloga, apelantova žalba je odbijena i osporavano rješenje, na osnovu razloga žalbe iz odredbe člana 235 tačka 2 ZPP, u vezi sa odredbom člana 21 stav 1 ZIP-a, potvrđena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

21. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, apelant navodi da se sud proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnom postupku prinudnog izvršenja pozivajući se odredbe Zakona o pravima boraca. Polazeći od primjene navedenih odredbi pomenutih propisa i stanovišta navedene sudske prakse, Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je apelant mogao inicirati izvršenje pravosnažnih i izvršnih rješenja donesenih u upravnom postupku kod nadležnih organa u smislu odredbe člana 105 Zakona o pravima boraca. Imajući u vidu da iz gore izloženog proizlazi da je Osnovni sud svoju odluku o nenadležnosti obrazložio primjenom pogrešnih propisa i na konfuzan, kontradiktoran i netačan način interpretirao materijalne činjenice, apelantu se čini da je, pored prava na odlučivanje u razumnom roku, Osnovni sud povrijedio član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente pravičnog postupka, posebno prava na pristup sudu i prava na jasno obrazloženu odluku.

22. Nadalje, iznoseći najprije hronologiju postupaka upravnih i sudskih organa, apelant smatra da je došlo do povrede od „dana dospjelosti najstarijeg potraživanja koje nije izvršeno proteklo je 16 godina, a osam godina od dana kada je trebalo isplatiti posljednje potraživanje, odnosno osam godina od dana kada je dispozitiv rješenja postao konačan i izvršan, dok je od dana podnošenja izvršnog prijedloga sudu, za odluku kojom se sud konačno proglasio nenadležnim za postupanje u izvršnom postupku koji je po zakonu hitnog karaktera, proteklo tri godine i šest mjeseci“.

23. U odnosu na pravo na imovinu apelant smatra da se redovni sud, proglašavajući se nenadležnim za prinudno izvršenje novčanog potraživanja iz člana 260 ZOUP-a, umiješao u apelantovo pravo neometanog korišćenja imovine. Nadalje, apelant smatra da nije imao na raspolaganju proklamovano pravo korišćenja pravnih lijekova mogućih po zakonu, ali da ti „pravni lijekovi nisu mogli postići djelotvornost jer su tu djelotvornost nezakonito sprečavali upravni organi i sudovi koji su odlučivali u postupku, pa je u tim okolnostima došlo do povrede člana 13 Evropske konvencije“.

24. Apelant predlaže da Ustavni sud na osnovu navedenog i priloženih dokumenata utvrdi da je Republika Srpska obavezna da mu na ime potpunog izvršenja Rješenja Ministarstva broj 05/5- 560-5620/05 od 14. maja 2008. godine sa procesnim kamatama obračunatim sve do konačne isplate i da utvrdi naprijed navedene povrede Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih ljudskih prava, za te povrede dosudi novčano obeštećenje u uobičajenim iznosima i odluku dostavi Vladi Republike Srpske na izvršenje.

b) Odgovor na apelaciju

25. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se iz navoda apelacije ne vidi koje akte apelant smatra nezakonitim iz razloga što se Osnovni sud proglasio stvarno nenadležnim na osnovu zakonskih odredbi Zakona o pravima boraca. Apelant se o odredbama zakona mogao i sam informisati kao i o odlukama sudova jer su naznačeni brojevi odluka i naziv suda koji je donio, tako da Osnovni sud nije spriječio apelanta da pokreće druge postupke, a pogotovo upravni postupak kod nadležnog Ministarstva koji je isključivo nadležan za donošenje rješenja o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca i istovremeno i izvršenje svojih rješenja.

26. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u izvršnom predmetu apelanta protiv izvršenika ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije koja tvrdi da je drugostepenom odlukom došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 tačka 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku i u odnosu na ostale aspekte pravičnog suđenja. Ovo stoga što je predmet primljen na postupanje po žalbi u Okružni sud 24. septembra 2014. godine, a odluka donesena 17. februara 2016. godine, što u odnosu na opterećenost suda sa brojem predmeta i obavezom poštovanja Plana rješavanja starih predmeta predstavlja odlučivanje o žalbi u razumnom roku, a prema ocjeni Okružnog suda nema ni proizvoljnosti u suđenju, jer je sud u svojoj odluci dao jasne razloge za zaključak o neosnovanosti žalbe pozivom na odgovarajuće odredbe procesnog i materijalnog prava. Slijedom navedenog, predlaže se Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.

27. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima sadržanim u Presudi Vrhovnog suda broj 11 0 U 001720 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju po kojoj je odlučeno Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3859/09 od 20. decembra 2012. godine.

28. U odgovoru Odjeljenja se navodi da se iz svih arhivskih primjeraka upravnih akata koji su doneseni u postupcima u ovom Odjeljenju vidi da su oni doneseni u skladu sa odredbama ZOUP-a i Zakonom o pravima boraca, koji su bili na snazi u vremenu vođenja postupaka kod Odjeljenja, kao i ostalih podzakonskih akata (lista procenta vojnog invaliditeta, pravilnici i dr.) vezanih za ovu upravnu stvar, pa Odjeljenje u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženjima rješenja.

29. U odgovoru Ministarstva se navodi da s obzirom da se apelacija odnosi na kršenje njegovih prava u postupku izvršenja, a odnosi se na predmet vraćanja više primljenog novčanog iznosa na ime lične invalidnine u periodu od 1. jula 2000. godine do 30. juna 2004. godine, imajući u vidu da je apelant uložio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 110 U 017595 15 U od 1. septembra 2016. godine, kojom je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva odbijena, a koja se odnosi na isti predmet, Ministarstvo smatra da se nisu stekli uslovi za odlučivanje o presudi.

I.Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 16. st. 1. i 2.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

31. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 5/17) relevantne odredbe glase: Primjena odredaba drugog zakona Član 21. stav 1.

(1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. (...)

32. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02) relevantne odredbe glase:

Član 225.

Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja pravilno sproveden i da je rješenje na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.

Član 261.

Administrativno izvršenje sprovodi organ koji je o upravnoj stvari rješavao u prvom stepenu ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ (...)

33. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 55/07 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

1. Borački dodatak Član 33. stav 2 (...) Postupak, uslovi i prioriteti za ostvarivanje prava na borački dodatak regulisaće se posebnim propisom Vlade Republike Srpske.

POSTUPAK ZA OSTVARIVANJE PRAVA

Član 83.

O statusu i pravima po ovom zakonu u prvom stepenu rješavaju opštinski, odnosno gradski organi uprave nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Po žalbi na rješenje organa iz stava 1. ovog člana rješava Ministarstvo. Ministar može ovlastiti stručno službeno lice u Ministarstvu da donosi rješenja za čije je donošenje po ovom zakonu nadležno Ministarstvo.

Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Član 105.

Rješenja kojim je priznato pravo na mjesečna i druga primanja po ovom zakonu izvršavaju se po službenoj dužnosti.

Organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenje iz stava 1. ovog člana i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama.

Za korisnike prava sa prebivalištem u inostranstvu, rješenje iz stava 1. ovog člana izvršava organ kod koga se korisnik vodi u evidenciji po odobrenju ministarstva nadležnog za boračko-invalidsku za zaštitu.

Član 106.

Troškove organa u postupku za ostvarivanje statusa i prava po ovom zakonu snosi organ koji vodi postupak.

34. U Uredbi o boračkom dodatku („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 45/07) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 3. i 4.

(…) (3) Obračun i isplata boračkog dodatka vrši se putem informacionog sistema boračko-invalidske zaštite.

(4) Isplata boračkog dodatka u skladu sa odredbama ovog člana je konačna. II.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 148746 14 Gž od 17. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 2. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

I.Meritum

39. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je apelant tražio da se izvrše rješenja o njegovom pravu na utvrđivanje invaliditeta po osnovu bolesti nastale u vršenju vojne dužnosti, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

45. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje odnosi se na apelantov navod da se sud proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnom postupku prinudnog izvršenja pozivajući se odredbe Zakona o pravima boraca.

46. Okružni i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka navode da je apelant mogao inicirati izvršenje pravosnažnih i izvršnih rješenje donesenih u upravnom postupku kod nadležnih organa u smislu odredbe člana 105 Zakona o pravima boraca. Apelant je propustio da traži tzv. administrativno izvršenje koje mu je zakon omogućio, nego je od redovnog suda tražio izvršenje rješenja. Međutim, odredbom člana 105 st. 1 i 2 Zakona o pravima boraca, na osnovu kojeg zakona je i doneseno rješenje kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu, propisano je da rješenje kojim je priznato pravo na mjesečna i druga primanja po ovom zakonu izvršavaju se po službenoj dužnosti. Organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenje iz stava 1 ovog člana i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama. Iz navedenih odredbi Zakona o pravima boraca proizlazi da je ovim zakonom kao zakonom lex specialis propisano da odluke kojima je utvrđeno navedeno pravo izvršava upravni organ po pravilima administrativnog izvršenja (odredba člana 260 stav 1 i 261 ZOUP-a), iz kojeg razloga je prvostepeni sud, pozivom na odredbu člana 16 st. 1 i 2 ZPP, vezano za odredbu člana 21 stav 1 ZIP-a, odbacio prijedlog.

47. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

48. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

49. Ustavni sud zapaža da je period koji je u ovoj odluci naveden u uvodnim napomenama, a koji je trajao od 2005. godine do 2010. godine već razmatrao i donio Odluku broj AP 3859/09 od 20. decembra 2012. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), usvajajući apelantov zahtjev i utvrđujući povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka se vidi da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 15. avgusta 2012. godine, te da je predmetni postupak okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 148746 14 Gž od 17. februara 2016. godine na dvije instance u periodu od tri godine i šest mjeseci, za koji period Ustavni sud smatra da je u okviru razumnog roka.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo povrede u segmentu apelantovih prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

52. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima [...].

53. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe na prvostepeno rješenje. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene zakonom. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

II.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge, uključujući i razuman rok.

55. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.

56. Nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju i iskoristio je djelotvorne pravne lijekove.

57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1916/16 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio