Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/18 (M. I.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1079/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1079/18, rješavajući apelaciju Mehmeda Idrizovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Idrizović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 178479 16 Rev od 28. novembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Idrizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 178479 16 Rev od 28. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran od strane tuženog (Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) te da se obaveže tuženi da mu na ime duševnih bolova isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja pred nižestepenim sudovima proizilazi da je apelantu, koji je bio zaposlenik tuženog na radnom mjestu policijskog službenika, na osnovu nalaza i mišljena Instituta za ocjenu radne sposobnosti u oblasti Penzijskog i invalidskog osiguranja Sarajevo iz 2010. godine, utvrđena promjena radne sposobnosti, te da mu je Rješenjem Federalnog Zavoda PIO/MIO Mostar, kao invalidu II kategorije, priznato pravo raspoređivanja na drugo odgovarajuće radno mjesto. Također proizilazi da je tuženi apelanta, nakon donošenja konačnog rješenja 2011. godine, -rasporedio na odgovarajuće poslove u kancelariji. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su nižestepeni sudovi u predmetnom postupku u kojem apelant posebnom antidiskriminacijskom tužbom traži zaštitu od diskriminacije, odbili njegov tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženi, u skladu sa članom 15. Zakona o zabrani diskriminacije BiH, izvedenim dokazima dokazao da prilikom raspoređivanja na drugo radno mjesto nije preduzimao radnje u odnosu na apelanta na diskriminirajući način, dok apelant nije dokazao navode da je kroz duži vremenski period bio omalovažavan i šikaniran od strane svog komandira, odnosno kako je ponašanje tuženog na radnom mjestu imalo diskriminatorski i ponižavajući karakter. Ovakav pravni zaključak nižestepenih sudova, po ocjeni Vrhovnog suda, zasnovan je na pravilnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije kojim je definisana diskriminacija, te je istakao da je obaveza apelanta, kao žrtve diskriminacije, da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije, odnosno, različitog tretmana, dok lice za koje se tvrdi da je izvršilo diskriminaciju može pobiti postojanje iste na dva načina i to da apelant nije u istoj ili sličnoj situaciji sa osobom sa kojom se poredi i da se različit tretman ne zasniva na osnovu za koji se tvrdi da se zasniva. Prema stavu Vrhovnog suda iz navedenog proizilazi da je apelant bio u obavezi da učini vjerovatnim da donošenje Odluke tuženog o raspoređivanju apelanta na odgovarajuće radno mjesto, predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije, dok je tuženi morao dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u konkretnom slučaju dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta u postupku donošenja rješenja kojim je utvrđenja njegova invalidnost, kao i da je kod donošenja odluka o rasporedu apelanta na drugo odgovarajuće radno mjesto, postupano u skladu sa zakonom. Suprotno tome, prema stavu Vrhovnog suda, apelant nije dokazao da je došlo do različitog tretmana odnosno do diskriminacije, jer činjenica da tuženi nije rasporedio apelanta na drugo odgovarajuće radno mjesto dok isto nije postalo konačno, nije dokaz da je tuženi postupajući na taj način povrijedio njegova prava. Vrhovni sud je, također, zaključio da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je kroz duži vremenski period bio diskriminirana na radnom mjestu zbog svog porijekla od strane komandira tuženog, budući da je, dakle, dokazano da ponašanje tuženog u spornom periodu u odnosu na apelanta nije bilo diskriminirajuće i ponižavajuće, zbog čega apelantu ne pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu kršenja diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant je ponovio činjenice u predmetu i istakao da mu, suprotno zaključku Vrhovnog suda, pripada pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto od dana nastanka invalidnosti, tj. od 9. septembra 2010. godine kada je izvršena procjena njegove radne sposobnosti. Osim toga, apelant je istakao da su druge njegove kolege, od kojih neki nemaju rješenje o promjeni radnog mjesta, od strane komesara „po osnovu rodbinsko-prijateljskih veza“ dobili raspored na radna mjesta u kancelariji. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na imovinu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je za posljedicu imalo povredu njegovih ustavnih prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim što je osporio utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, te da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, niti da je došlo do povrede ostalih prava na koja se pozvao u apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević