Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1763/16 (D. J.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1763/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1763/16, rješavajući apelaciju Drage Jokića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Jokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 o P 001173 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Ilove, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 o P 001173 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te „Krajina-osiguranja“ a.d. Banja Luka i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo ( u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 26. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi navedeni učesnici u postupku dostavili su odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 5. do 14. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž- 879/92 od 2. juna 1993. godine, obavezan je pravni prednik tuženih ZOIL „Sarajevo“ PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) da apelantu po osnovu materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 1.511.910,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Apelant je 21. februara 2001. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine. Predmetni izvršni postupak koji je vođen pod brojem I-3591/00 pravosnažno je okončan usvajanjem prigovora tuženih i obustavljanjem postupka rješenjem od 2. novembra 2004. godine jer je apelant zatražio prinudno izvršenje navedene presude isplatom iznosa od 233.963,29 KM, dakle isplatom u konvertibilnim markama (KM), pa budući da se u izvršnom postupku ne može vršiti revalorizacija vrijednosti dosuđene naknade štete u dinarima već samo u parničnom postupku, Osnovni sud je predmetni izvršni postupak rješenjem od 2. novembra 2004. godine obustavio.

Osporena presuda

7. Apelant je 16. juna 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi naknade inflatorne štete, nastale obezvrijeđenošću dinarskog iznosa dosuđenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine.

8. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 001173 10 P 2 od 8. juna 2010. godine kojom su tuženi obavezani da apelantu na ime naknade inflatorne štete solidarno isplate iznos od 12.599,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom u istom iznosu, te troškove parničnog postupka u iznosu od 214,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u istom iznosu. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 4.200,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu rezultata dokaznog postupka zaključio da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Ocjenjujući da je datum saznanja za nastalu štetu 2. novembar 2004. godine (kada je postalo pravosnažno rješenje kojim je obustavljen izvršni postupak), Osnovni sud je zaključio da je tužba podnesena u zakonskom roku od tri godine od dana saznanja za štetu, a shodno odredbi člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Osnovni sud je odbio prigovor pasivne legitimacije tuženih uz zaključak da preduzeća nastala statusnim promjenama odgovaraju solidarno za obaveze preduzeća koje je prestalo da postoji, bez obzira na to što nije izvršena diobna bilansa i što je prvotuženi 23. juna 1992. godine formiran kao samostalno preduzeće na imovini ranijeg preduzeća. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na oba tužena smatrajući da apelantu, saglasno principu jednakih vrijednosti uzajamnih davanja (član 15 ZOO-a), pripada valorizovana vrijednost ranije dosuđenog i obezvrijeđenog iznosa, odnosno „inflatorna šteta“ u smislu odredbe člana 278 stav 2, a u vezi sa članom 190 ZOO-a.

10. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 001173 10 Gž 2 od 12. novembra 2010. godine žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda je u odnosu na prvotuženog potvrđena, dok je žalba drugotuženog uvažena i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na drugotuženog ukinuta i tužba odbačena. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.142,50 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.316,25 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno u toku prvostepenog postupka i razloge prvostepenog suda o odgovornosti prvotuženog za nastalu štetu. Naime, Okružni sud je zaključio da apelantovo potraživanje za naknadu inflatorne štete nije zastarjelo s obzirom na to da nije protekao rok propisan odredbom člana 379 ZOO-a (rok zastare za potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima), računajući od vremena kada je apelant mogao podnijeti tužbu 19. juna 1996. godine (dan ukidanja neposredne ratne opasnosti), pa do podnošenja tužbe 16. juna 2005. godine. Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 16 stav 3 i člana 47 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da sud nije nadležan za postupanje u odnosu na drugotuženog.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 001173 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine apelantovu reviziju odbio, a reviziju prvotuženog usvojio i Presudu Okružnog suda broj 78 0 11 0 P 001173 10 Gž od 12. novembra 2010. godine u odnosu na prvotuženog preinačio tako što je žalbu prvotuženog uvažio, te prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 12.599,25 KM i zakonsku zateznu kamatu u istom iznosu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom odbijeni su zahtjevi tuženih za naknadu troškova revizionog postupka.

12. Vrhovni sud je nakon uvida u dokumentaciju i spis predmeta drugostepenog suda zaključio da drugostepena presuda nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da je hiperinflacija pojava u kojoj domaća valuta nekontrolisano i svakodnevno gubi svoju vrijednost, na području na kojem je zvanično sredstvo plaćanja bio jugoslovenski dinar (ili valuta koja je bila vezana za dinar), a trajala je do uvođenja novog jugoslovenskog dinara na dan 24. januar 1994. godine. U vezi s tim je ukazao da ako je obaveza naknade štete nastala u periodu hiperinflacije, oštećenom kao povjeriocu pripada, saglasno principu jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, valorizovani iznos po stopi rasta cijena na malo, prema podacima organa za poslove statistike. Povjeriocu se daje mogućnost da umjesto valorizacije, ako štetu zbog docnje ne pokriva zatezna kamata, traži razliku do potpune naknade štete shodno članu 278 stav 2 ZOO-a.

13. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju iznos od 1.511.910,00 dinara dosuđen pravosnažnom presudom broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine zbog izuzetno visoke inflacije u toku 1992. i 1993. godine bio potpuno obezvrijeđen, Vrhovni sud je istakao da apelantu pripada pravo na naknadu inflatorne štete, koja se otklanja potpunom naknadom u smislu odredaba člana 190 ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je istakao da je inflatorna šteta, koju je apelant pretrpio obezvređivanjem iznosa dosuđenog pravosnažnom presudom uslijed visoke inflacije, trajala do njenog prestanka 24. januara 1994. godine kada je obustavljena inflacija i kada je kao sredstvo plaćanja uvedena nova valuta (novi jugoslovenski dinar), čija je vrijednost (paritet) bila vezana za vrijednosti njemačke marke (DM). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u reviziji prvotuženog osnovano ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pozivajući se na odredbe člana 379 ZOO-a odbio prigovor zastarjelosti smatrajući da apelantovo potraživanje zastarijeva u roku od 10 godina kako je propisano navedenim članom. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant 24. januara 1994. godine došao do saznanja da je enormno visoka inflacija prestala kada je konačno saznao za obim štete koju je pretrpio, od kada mu je počeo teći rok propisan odredbom člana 376 ZOO-a za podnošenje tužbe za naknadu inflatorne štete. Međutim, budući da do 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, zastarijevanje nije teklo u smislu odredbe člana 383 ZOO-a, Vrhovni sud je zaključio da je od 19. juna 1996. godine do podnošenja tužbe (16. juna 2005. godine) za naknadu inflatorne štete proteklo više od tri godine odnosno protekli su i subjektivni i objektivni rokovi u kojima je apelant mogao osnovano tražiti naknadu štete putem suda (član 376 st. 1 i 2 ZOO-a). Subjektivni rok od tri godine propisan odredbom člana 376 stav 1 ZOO-a protekao je i prije nego što je apelant 21. februara 2001. godine podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude od 13. februara 1992. godine, u slučaju da se i ova radnja smatra apelantovom radnjom preduzetom protiv tuženih pred sudom s ciljem ostvarenja potraživanja (član 388 ZOO-a).

14. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o novom potraživanju, koje nije isto ni po tužbenom zahtjevu niti po činjeničnom i pravnom osnovu, u odnosu na potraživanje dosuđeno presudom od 13. februara 1992. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se rok propisan odredbom člana 379 ZOO-a koji se odnosi na izvršenje pravosnažnih sudskih odluka i koji počinje teći od dana pravosnažnosti odluke ili od isteka roka za dobrovoljno izvršenje činidbe (član 179 ZOO-a) u konkretnom slučaju ne može primijeniti, već rok propisan članom 376 ZOO-a jer je predmet spora naknada inflatorne štete zbog obezvrijeđenosti dosuđenog potraživanja, a rok za podnošenje tužbe za naknadu štete po tom osnovu počinje teći od 24. januara 1994. godine kao dana saznanja za obim štete koju je apelant pretrpio.

15. Stoga, Vrhovni sud je u odnosu na prvotuženog donio odluku kao u izreci presude shodno odredbama člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku, dok je apelantovu reviziju odbio uz zaključak da je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredaba člana 16 stav 3 i člana 47 ZPP odbacio apelantovu tužbu u odnosu na drugotuženog. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je apelant reviziju izjavio, pa je ona odbijena na osnovu člana 248 ZPP. Istovremeno, Vrhovni sud je, ocjenjujući da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, preinačio odluku o troškovima postupka, te je apelantov zahtjev za naknadu troškova odbio, shodno odredbama člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je Vrhovni sud u postupku koji je pokrenuo da bi naplatio svoja potraživanja proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim apelant je istakao da je Vrhovni sud odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti pogrešno „utvrdio da je u smislu odredbe člana 376 ZOO-a protekao rok za podnošenje tužbe“ navodeći da se rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju računa u skladu s odredbom člana 379 ZOO-a, te smatra da je u zakonskom roku podnio tužbeni zahtjev kojim od tuženih potražuje naknadu štete po osnovu pravosnažne sudske odluke“. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenoj odluci pravilno primijenjene relevantne odredbe ZPP i ZOO-a, te smatra da na taj način nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja ukazuje u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u presudi tog suda jer smatra da je donesena uz pravilnu primjenu propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Prvotuženi je naveo da su u osporenoj odluci jasno navedeni razlozi za donošenje odluke, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Drugotuženi smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 376.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 379.

1. Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

2. Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 001173 15 Rev 2 od 28. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

30. Apelant u suštini smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. januara 2016. godine kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade inflatorne štete. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu inflatorne štete, shodno odredbi člana 360 ZOO-a kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze i da se sud ne može pozivati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je prvotuženi učinio u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalnopravnog karaktera, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bio u mogućnosti da tužbu podnese na vrijeme, budući da je nakon 24. januara 1994. godine, kada je obustavljena inflacija, saznao da je zbog inflacije pretrpio štetu u vezi s potraživanjem dosuđenim pravosnažnom presudom od 13. februara 1992. godine, a tužbu sudu je podnio tek 16. juna 2005. godine. Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan odredbom člana 376 ZOO-a odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira na to po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kom je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je apelant 24. januara 1994. godine saznao za štetu koja proizlazi iz obezvrijeđenosti zbog inflacije pravosnažno dosuđenog potraživanja, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine), apelantovo potraživanje je, kako je zaključio Vrhovni sud, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno naveo da se rok propisan odredbom člana 379 ZOO-a ne može primijeniti budući da se odnosi na izvršenje pravosnažnih sudskih odluka i on počinje teći od dana pravosnažnosti odluke ili od isteka roka za dobrovoljno izvršenje činidbe (član 179 ZOO-a), a u konkretnom slučaju se radi o novom tužbenom zahtjevu i novom potraživanju, koje nije isto ni po tužbenom zahtjevu ni po činjeničnom i pravnom osnovu s potraživanjem dosuđenim pravosnažnom presudom od 13. februara 1992. godine.

33. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO-a, te smatra da se data obrazloženja ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

36. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

39. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1763/16 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio