Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3133/16 (S. H., advokat iz Orašja u ime Ante Mikića, I. J., I. M., I. K., Đ. V., Ž. B., P. T., Z. B. i drugih)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Neovlašteno lice
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3133/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3133/16, rješavajući apelaciju Ante Mikića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. srpnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nike Zulumovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26. travnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 021633 11 Rs 2 od 28. lipnja 2013. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Mikića, Ilije Jukića, Ilije Matića, Ilije Kneževića, Đure Vincetića, Zlatka Begića, Mije Marijića, Pere Džijana, Marijana Mikića, Mate Baotića, Josipa Tolića, Tunje Oršolića, Veselka Matanovića, Renate Lukić, Josipa Pejića, Drage Oršolića, Stipe Bekića, Mate Mitrovića, Tunje Kopića, Ante Tolića, Ivana Mitrovića, Ivice Matanovića, Tunje Filipovića, Mate Karlovića, Mije Josipovića, Mate Grgića i Gorana Rubila podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 021633 11 Rs 2 od 28.

lipnja 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela odvjetnica Sanela Hidanović u ime Željka Bekića, Pere Tunjića, Mate Marića i Pave Živkovića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26.

travnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 021633 11 Rs 2 od 28. lipnja 2013. godine zbog toga što ju je podnijela neovlaštena osoba.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja (u daljnjem tekstu: odvjetnica), podnijela je 19. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime Ante Mikića, Ilije Jukića, Ilije Matića, Ilije Kneževića, Đure Vincetića, Željka Bekića, Pere Tunjića, Zlatka Begića, Mije Marijića, Pere Džijana, Marijana Mikića, Mate Baotića, Josipa Tolića, Nike Zulumovića, Tunje Oršolića, Mate Marića, Veselka Matanovića, Renate Lukić, Josipa Pejića, Drage Oršolića, Stipe Bekića, Mate Mitrovića, Tunje Kopića, Ante Tolića, Ivana Mitrovića, Ivice Matanovića, Tunje Filipovića, Pave Živkovića, Mate Karlovića, Mije Josipovića, Mate Grgića i Gorana Rubila (ukupno 32 osobe) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26. travnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 021633 11 Rs 2 od 28. lipnja 2013. godine.

2. Uz apelaciju je dostavljena punomoć za zastupanje Ante Mikića, Ilije Kneževića, Zlatka Begića i Ivice Matanovića od odvjetnika u postupku pred Ustavnim sudom. Međutim, uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje ostalih osoba navedenih u točki 1. ove odluke. Obzirom na to, a kako je člankom 21. stavak (2) točka f) Pravila Ustavnog suda propisano da apelacija, između ostalog, treba sadržavati „posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnositelj apelacije ima zastupnika“, od odvjetnika je dopisom od 23. veljače 2017. godine zatraženo da ih dostavi u roku od osam dana od dana prijema tog dopisa. Odvjetnica je dopisom od 10. ožujka 2017. godine dostavila traženu punomoć za Josipa Tolića. Dopisom od 13. ožujka 20017. godine dostavila je punomoć za zastupanje Pere Tunjića u postupku pred Ustavnim sudom, ali je iz preslika predmetne punomoći jasno vidljivo da se kao davatelj punomoći potpisala Ivanka Tunjić, a ne Pero Tunjić. Odvjetnica je dopisima od 14. ožujka 2017. godine dostavila punomoći za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom sljedećih osoba navedenih u točki 1. ove odluke: Tunje Kopića, Mate Baotića, Gorana Rubila, Stipe Bekića, Veselka Matanovića, Renate Lukić, Mate Grgića, Tunje Oršolića, Tunje Filipovića, Mije Josipovića, Ilije Matića, Marijana Mikića, Đure Vincetića, Josipa Pejića, Pere Džijana, Drage Oršolića, Ante Tolića, Ilije Jukića, Nike Zulumovića, Mate Mitrovića i Kate Mitrović, supruge umrlog Ivana Mitrovića. Također, predmetnim dopisom od 14. ožujka 2017. godine obavijestila je da nije dostavila punomoć za Pavu Živkovića, jer je on preminuo, a za Matu Marića i Željka Bekića jer je dobila informacije da su se iselili iz Bosne i Hercegovine. Dopisom od 15. ožujka 2017. godine odvjetnica je dostavila punomoć za zastupanje Mije Marijića, a 16. ožujka 2017. godine i za zastupanje Mate Karlovića u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ante Mikić, Ilija Jukić, Ilija Matić, Ilija Knežević, Đuro Vincetić, Zlatko Begić, Mijo Marijić, Pero Džijan, Marijan Mikić, Mato Baotić, Josip Tolić, Niko Zulumović, Tunjo Oršolić, Veselko Matanović, Renata Lukić, Josip Pejić, Drago Oršolić, Stipo Bekić, Mato Mitrović, Tunjo Kopić, Anto Tolić, Ivan Mitrović, Ivica Matanović, Tunjo Filipović, Mato Karlović, Mijo Josipović, Mato Grgić i Goran Rubil i u daljnjem tekstu predmetne odluke označavat će se kao apelanti, dok će se Željko Bekić, Pero Tunjić, Mato Marić i Pavo Živković označavati kao ostale osobe.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odvjetnica je u ime apelanata i ostalih osoba 29. studenog 2013. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4899/13. Uz apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje apelanata u postupku pred Ustavnim sudom. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1112/12 od 23. prosinca 2013. godine, kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 4899/13, predmetna apelacija je odbačena kao preuranjena zbog toga što je u vrijeme donošenja te odluke bio još u tijeku postupak povodom revizije koju su apelanti i ostale osobe izjavili protiv osporene presude Kantonalnog suda.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika drugotužene Bosne i Hercegovine - Ministarstva obrane u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 23. veljače 2017. godine, a od Federalnog pravobraniteljstva, kao zakonskog zastupnika prvotužene Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), 20. travnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena su u periodu od 28. veljače do 10. ožujka 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotužena u ostavljenom ruku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su apelanti i ostale osobe 2. travnja 2010. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi utvrđenja i isplate novčanog potraživanja, te da je 27. rujna 2010. godine drugotužena dostavila odgovor na tužbu, a prvotužena 1. studenog 2010. godine. Također, proizlazi da je Općinski sud održao pripremno ročište 9. svibnja 2012. godine, a ročište za glavnu raspravu 29. svibnja 2013. godine.

8. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 Rs 021633 11 Rs 2 od 28. lipnja 2013. godine kojom je odbio u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata i drugih osoba da im tuženi na ime otpremnine isplate određene novčane iznose, precizirane u izreci presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude je konstatirano da je među strankama sporno da li su apelanti Mato Grgić i Goran Rubil stekli pravo na otpremninu zbog toga što im je radni odnos prestao zbog odlaska u mirovinu, a ostali apelanti zbog toga što im je radni odnos prestao zbog prekobrojnosti. U svezi sa tim, Općinski sud je, prije svega, utvrdio da su svi apelanti bili uposlenici Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO). Dalje, utvrdio je da je apelantima (izuzev apelanata Mate Grgića i Gorana Rubila) radni odnos prestao na temelju rješenjâ FMO od 1. travnja 2002.godine u kojima je određeno da im radni odnos prestaje sa 31. ožujkom 2002. godine i da se oni prevode u rezervu, sukladno Odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine o smanjenju vojnih efektiva i brojčanom sastavu Vojske Federacije Bosne i Hercegovine broj 286 od 26. veljače 2002. godine, a sukladno novom ustroju Vojske Federacije Bosne i Hercegovine od 1. travnja 2002. godine. Zatim, utvrdio je da su ti apelanti podnijeli prigovore na predmetna rješenja od 1. travnja 2002. godine o kojima nikada nije odlučeno. Općinski sud je konstatirao da su zbog toga pokrenuli radni spor pred Općinskim sudom radi, između ostalog, poništenja rješenjâ o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao u kojem je Kantonalni sud Presudom broj 002-0-GŽ-07-000 042 od 5. travnja 2007. godine potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za poništenje rješenjâ o prestanku radnog odnosa i vraćanje na posao. Sukladno tome, Općinski sud je zaključio da su rješenja o prestanku radnog odnosa za te apelante postala konačna sa 5. travnjem 2007.godine kao datumom donošenja drugostupanjske presude.

10. Općinski sud je konstatirao da je u trenutku donošenja predmetnih rješenja FMO od 1. travnja 2002. godine o prestanku radnog odnosa za navedene apelante i u vrijeme kada je tim apelantima prestala djelatna služba sa 31. ožujkom 2002. godine na snazi bio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH (“Službene novine FBiH” broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima službenika tijela uprave), koji se, imajući u vidu odredbu članka 168. navedenog zakona, ima primijeniti kao lex specialis u konkretnom slučaju. Općinski sud je, također, istaknuo da je u to vrijeme na snazi bila Uredba Vlade Federacije BiH o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih tijela vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (“Službene novine FBiH” br. 44/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba). Međutim, zaključio je da ni Zakon o radnim odnosima službenika tijela uprave, ni Uredba svojim odredbama nisu predvidjeli pravo na isplatu otpremnine zbog prekobrojnosti, već isključivo zbog odlaska u mirovinu (članak 128. navedenog zakona), a što nije slučaj sa ovim apelantima za koje je nesporno utvrđeno da im je radni odnos prestao zbog prekobrojnosti.

11. Općinski sud je konstatirao da opunomoćenik apelanata smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari trebaju primijeniti odredbe Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u FBiH (“Službene novine FBiH” broj 49/05, u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje predviđaju pravo na isplatu otpremnine u slučaju prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti odmah po konačnosti rješenja o prestanku radnog odnosa, obzirom na to da su rješenja o prestanku radnog odnosa postala konačna tek 5. travnja 2007. godine, kada je taj zakon bio na snazi i čijim donošenjem je prestao važiti raniji Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave. Međutim, Općinski sud je zaključio da odredbe Zakona o namještenicima nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Naime, ukazao je da je stavkom 1. članka 46. Zakona o namještenicima propisano da namještenik ima pravo na otpremninu u slučaju prekobrojnosti kada mu prestane radni odnos zbog prekobrojnosti iz članka 39. tog zakona. Općinski sud je konstatirao da je samim tim Zakon o namještenicima jasno propisao da pravo na otpremninu u slučaju prekobrojnosti imaju samo oni namještenici kojima je radni odnos prestao zbog prekobrojnosti u smislu odredaba Zakona o namještenicima, a ne nekih drugih ili ranijih zakona. Pri tome Općinski sud je ukazao da je u preambuli svih rješenjâ o prestanku radnog odnosa za ove apelante navedena pravna osnova za prestanak radnog odnosa – precizirane odredbe Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave, a koji ne predviđa pravo na otpremninu u slučaju prekobrojnosti. Općinski sud je naveo da se, stoga, iako su rješenja o prestanku radnog odnosa postala konačna tek 5. travnja 2007. godine, kada je na snazi bio Zakon o namještenicima, odredbe tog zakona ne mogu primijeniti na ove apelante za njihovu konkretnu pravnu situaciju obzirom na to da im nije prestao radni odnos po odredbama tog zakona, niti su dobili status prekobrojnosti po odredbama tog zakona, već da se radi o pravu koje je moglo biti stečeno s datumom prestanka radnog odnosa, odnosno 31. ožujka 2002. godine i sukladno važećoj regulativi na taj dan, bez obzira kada su rješenja postala konačna. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tih apelanata u cijelosti neutemeljen.

12. U odnosu na apelante Matu Grgića i Gorana Rubila, Općinski sud je zaključio da nisu dokazali osnovu svog tužbenog zahtjeva. U svezi sa tim, Općinski sud je ukazao da je čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisana obveza stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi članka 126. ZPP. Općinski sud je, naime, ocijenio da apelanti Mato Grgić i Goran Rubil tijekom postupka nisu dokazali na temelju čega im je prestao radni odnos kod tuženika, odnosno da za njih nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa radi odlaska u mirovinu, kako bi se dokazalo da imaju pravo na otpremninu sukladno citiranim zakonskim odredbama. Pri tome Općinski sud je ukazao da ti apelanti osnovu svog tužbenog zahtjeva, između ostalog, dokazuju rješenjima Federalnog zavoda za MIO, precizirani broj i datum, iz kojih proizlazi da je apelantu Goranu Rubilu priznato pravo na starosnu mirovinu od 16. travnja 2007. godine, a apelantu Mati Grgiću pravo na invalidsku mirovinu počev od 16. srpnja 2009.godine. Međutim, konstatirao je da apelanti provedenim dokazima - navedenim rješenjima i preciziranim presudama od 18. ožujka i 11. lipnja 2003. godine nisu dokazali da su oni bili u radnom odnosu kod tuženih u trenutku odlaska u mirovinu, na koji način su stekli pravo na mirovinu, na koji način i kada im je prestao radni odnos, a što je sve bitno da bi se eventualno mogla utvrditi obveza tuženih na isplatu otpremnine, odnosno da svi provedeni dokazi vezani za ova dva apelanta ne daju dovoljno osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen tužbeni zahtjev i ovih apelanata.

13. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su apelanti 18. srpnja 2013. godine podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine odbio žalbu kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

14. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je prvostupanjski sud na osnovi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene odredaba materijalnog i procesnog prava pravilno odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata. Dalje, konstatirao je da se u žalbi ponovno isticalo da su se na konkretan slučaj trebale primijeniti odredbe Zakona o namještenicima. Međutum, zaključio je da se ovakav pravni stav ne može prihvatiti, jer su apelanti bili pripadnici FMO - Vojske FBiH, a ne namještenici čiji obim poslova je propisan člankom 6. navedenog zakona. Zatim, po mišljenju Kantonalnog suda, odredbe navedenog zakona se nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj jer taj zakon nije bio ni donesen kada je ovim apelantima prestao radni odnos, dok je u uvodu rješenja o prestanku radnog odnosa ovim apelantima ukazano na precizirane odredbe članka Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornih rješenja, a čije odredbe su se primjenjivale za pripadnike oružanih snaga FBiH. Osim toga, konstatirao je da ovi apelanti pogrešno smatraju da je rješenje o prestanku njihovog radnog odnosa postalo konačno tek 5. travnja 2007. godine, jer to je termin koji se upotrebljava u upravnom postupku, a u konkretnom slučaju je presuda prvostupanjskog suda sa odbijanjem žalbe presudom Kantonalnog suda postala pravomoćna, tako da se odredbe članka 46. stavak 2. Zakona o namještenicima nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

15. U odnosu na apelante Matu Grgića i Gorana Rubila, Kantonalni sud je konstatirao da su neutemeljene njihove žalbene tvrdnje da su izvedenim dokazima dokazali da im pripada pravo na otpremninu nakon odlaska u starosnu, odnosno invalidsku mirovinu i da im to pravo pripada i po članku 100. Zakonu o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Pri tome Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud dao valjane razloge u obrazloženju presude zašto je odbio njihov tužbeni zahtjev, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa nema potrebe ponavljati ih.

16. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su apelanti 23. studenog 2013. godine izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26. travnja 2016. godine odbio reviziju apelanta Nike Zulumovića kao neutemeljenu, a odbacio reviziju ostalih apelanata kao nedopuštenu.

17. U obrazloženju presude je konstatirano da je apelant Niko Zulumović utemeljenost tužbenog zahtjeva zasnovao na sljedećim činjeničnim tvrdnjama: da je kao uposlenik bio u ugovornom odnosu sa FBiH-FMO kao poslodavcem, i to u periodu od 1. siječnja 1996. godine sve do 1. travnja 2002. godine, da mu je rješenjem FMO precizirani broj od 1. travnja 2002. godine prestao radni odnos u FMO - Vojsci FBiH sa 31. ožujkom 2002. godine, da je preveden u rezervu, kao i da je pravodobno podnio prigovor na navedeno rješenje o kojem nije odlučeno do dana pisanja tužbe i da je vodio radni spor radi poništenja rješenja o otkazu u kojem je preciziranom presudom Općinskog suda, presudom Kantonalnog suda precizirani broj od 5. travnja 2007. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja, a „tužena“ obvezana da mu plati neisplaćene plaće zaključno sa 31. ožujkom 2002. godine, a koje su isplaćene tijekom 2009. godine. Smatrajući da rješenje o otkazu ugovora o radu nije postalo konačno u upravnom postupku pred tuženom, pri čemu odredba članka 46. stavak 1. točka 2. Zakona o namještenicima propisuje da će se otpremnina isplatiti kada rješenje o otkazu postane konačno, te obzirom na to da je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja o otkazu pravomoćno odbijen 5. travnja 2007. godine, apelant je zaključio da ima pravni interes u zakonskom roku od tri godine tražiti isplatu pripadajuće otpremnine u visini kako je odredio vještak u kojoj je opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

18. Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud djelomično utemeljio svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, ali da, i pored toga, u konačnici nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer i uz primjenu relevantnih propisa valjalo je donijeti jednaku odluku. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da ta odluka nije nezakonita i da se ne može preinačiti, a njezino ukidanje ne bi imalo smisla, jer bi se ponovno morala donijeti jednaka odluka. U svezi sa tim, Vrhovni sud je konstatirao da su nižestupanjski sudovi zanemarili da, unatoč tome što odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave i Uredbe, na koje su se pozvali u obrazloženju svojih odluka, nije izričito regulirano pravo na otpremninu u slučaju prestanka radnog odnosa zbog ukidanja radnog mjesta i prevođenja u rezervu, iz odredaba čl. 164. i 168. tog zakona proizlazi da se na radni odnos apelanta i njegova prava iz radnog odnosa u to vrijeme treba primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave kojima se uređuju radni odnosi i plaće uposlenika u tijelima uprave, a za pitanja koja nisu uređena tim odredbama Zakon o radu koji je važio u to vrijeme („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00, u daljem tekstu: Zakon o radu). Dalje, ukazao je da navedenim zakonom pravo na otpremninu takvim službenicima nije regulirano, već da taj zakon ovo pravo, u smislu odredbe članka 128, priznaje samo u slučaju prestanka radnog odnosa zbog odlaska u mirovinu. Zatim, ukazao je da je odredbom članka „111.“ Zakona o radu propisano da uposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obveze iz radnog odnosa, ili zbog neispunjavanja obveza iz ugovora o radu od uposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od duljine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem, a koja se utvrđuje kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene uposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Iznimno, umjesto navedene otpremnine, poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade, a način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca. Dakle, imajući u vidu da odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave nije bilo regulirano pitanje prava na otpremninu službenicima tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa time ni službenika (profesionalne i civilne osobe) u Vojsci Federacije BiH kojima radni odnos prestaje zbog ukidanja radnog mjesta, Vrhovni sud je zaključio da se na njih imala primijeniti odredba o otpremnini iz članka „111.“ Zakona o radu, tako da i ti službenici imaju ista prava kao uposlenici u radnom odnosu sa drugim poslodavcem kojima poslodavac otkazuje radni odnos kada otkaz nije uvjetovan ponašanjem uposlenika.

19. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP), a na temelju činjenične osnove tužbe, sukladno čemu je i odlučeno u ovoj pravnoj stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da, unatoč tome što sud nije vezan pravnom osnovom, vezan je činjeničnom osnovom tužbe izvan koje osnove ne može raspravljati, a u ovoj pravnoj stvari je činjenična osnova u pogledu zahtjeva apelanta Nike Zulumovića takva da bi iziskivala primjenu Zakona o namještenicima, koji se ne može primijeniti, a u kojem izostaje činjenična osnova za primjenu Zakona o radu, koji se, sukladno izloženom, trebao primijeniti. Pri tome Vrhovni sud je istaknuo da je prema pravilima materijalnog prava nastanak prava na otpremninu vezan za otkaz ugovora o radu, te da to pravo ne može nastati prije nego što je poslodavac otkazao ugovor o radu, a da pitanje kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine treba prosuđivati po općim pravilima obligacijskog prava, tj. prema odredbi članka 314. Zakona o obligacionim odnosima. Ukazao je da to znači da uposlenik, nakon što mu je otkazan ugovor o radu, može odmah zahtijevati ispunjenje obveze od poslodavca, jer obveza poslodavca na njezinu isplatu dospijeva sa danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka, ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze, a da je u ovoj pravnoj stvari apelantu prestao radni odnos 1. travnja 2002. godine. Vrhovni sud je zaključio da je tim danom dospjelo njegovo potraživanje na otpremninu u odnosu na koje se, prema pravilima temporalnog prava o vremenskom važenju pravne norme, primjenjuje materijalno pravo koje važi na taj dan. Sukladno tome, konstatirao je da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se na nastali sporni odnos nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o namještenicima, koji je donesen i koji je stupio na snagu nakon tog dana. Istaknuo je da je pri navedenom, u pogledu određenja koja pravila materijalnog prava treba primijeniti, bez značaja činjenica da je presudom Općinskog suda, precizirani broj i datum, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, precizirani broj od 5. travnja 2007. godine, odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja FMO precizirani broj od 1. travnja 2002. godine, jer je, slijedom izloženog, sporni pravni odnos za isplatu otpremnine nastao već samim prestankom radnog odnosa apelantu donošenjem navedenog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio kao neutemeljenu reviziju apelanta Nike Zulumovića.

20. U odnosu na ostale apelante, Vrhovni sud je, konstatirajući da u svakom konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude za svakog od ovih apelanata kao formalnih suparničara u smislu odredbe članka 362. stavak 1. točka 2. ZPP ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM propisan člankom 237. stavak 2. važećeg ZPP, zaključio da je revizija u odnosu na ove apelante nedozvoljena po osnovi članka 237. stavak 2. ZPP. Također, sagledavajući činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i primijenjena pravila materijalnog prava tijekom provedenog postupka, Vrhovni sud nije našao osnovu za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta za dopuštenost revizije iz članka 237. stavak 3. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti tvrde da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njihov tužbeni zahtjev. U svezi sa tim, pozivaju se na odredbu članka 100. Zakona o radu i odredbu članka 39. Kolektivnog ugovora za službenike tijela uprave i sudske vlasti, smatrajući da su one trebale biti primijenjene u konkretnom slučaju. Također, navode da je Vlada FBiH donijela „odluku o isplatama pripadajućih otpremnina za otpuštene djelatnike u postupku smanjenja B komponente u VFBiH“, te tvrde da su redovni sudovi trebali primijeniti i taj propis. Također, navode da su, uslijed otkazivanja ugovora o radu bez isplate otpremnine, diskriminirani po nacionalnoj osnovi. Također, smatraju da se vezano za apelante Matu Grgića i Gorana Rubila osporene presude temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni prava, tvrdeći da iz rješenja o priznanju prava na mirovinu proizlazi da su dokazali konačno rješenje svog statusa. Pored toga, smatraju da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo.

b) Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud tvrdi da je osporena odluka tog suda sukladna domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavu i Europskoj konvenciji, a da su apelacioni navodi neutemeljeni.

23. Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelanti ukazuju apelacijom.

24. Općinski sud ističe da ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i razlozima danim u prvostupanjskoj presudi, pri čemu ukazuje da se sudac koji je postupao u konkretnom predmetu nije mogao izjasniti na navode apelacije jer trenutačno ne vrši sudačku dužnost.

25. Drugotužena navodi da je pravilan stav Vrhovnog suda izražen u osporenoj odluci, koji je na sve okolnosti dao opširno i detaljno obrazloženje i slijedom toga utvrdio da „tužiteljima“ ne pripada pravo na otpremninu. Tvrdi da neutemeljenost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice da rješenjima o prestanku radnog odnosa „tužiteljima“ nije utvrđeno pravo na traženu naknadu, a ona su postala pravomoćna. Dalje, ukazuje da odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave, lex specialis zakona u odnosu na opći propis, Zakon o radu, nije predviđena mogućnost isplate otpremnine za osobe koje su stavljene na raspolaganje zbog toga što su u vrijeme trajanja statusa raspolaganja te osobe ostvarivale sva prava iz radnog odnosa, što je, dakle, isključivalo pravo na otpremninu, osim osobama koje su se nalazile u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, i to samo u slučaju odlaska u mirovinu. Drugotužena ukazuje da su „ugovori o radu prvotuženika sa tužiteljima istekli 2001. godine, a tužitelji su samo faktički nastavili rad kod prvotuženika nakon toga i do početka 2002. godine“. Između ostalog, ukazuje i da su oni imali zaključene ugovore o radu od dva puta po četiri godine, a u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je sadržavao isključive odredbe da radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, slijedom čega nisu ni mogli ostvariti pravo na otpremninu. Smatra da su neutemeljene tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Članak 112.

Službenici tijela uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja tijela uprave, odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu tijela uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.

Članak 118.

Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u tijelo uprave, odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u poduzeću i drugoj pravnoj osobi u rokovima iz stavka 1. članka 114. ovog zakona, i stavka 2. ovog članka, prestaje mu radni odnos u tijelu uprave, odnosno službi za upravu. Za službenike iz članka 114. stavka 2. točke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz toč. 2. i 3. stavka 1. tog članka, otkazni rok iznosi tri mjeseca. Otkazni rok iz stavka 2. ovog članka teče od isteka posljednjeg dana roka iz stavka 1. članka 114. ovog zakona. Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.

Članak 128.

Službenik kome prestane radni odnos zbog odlaska u mirovinu ima pravo na otpremninu u visini trostrukog iznosa svoje plaće koju je imao u mjesecu u kojem je ostvario prava u mirovinu ili u visini trostrukog iznosa prosječne mjesečne plaće po djelatniku u privredi Federacije koja je utvrđena u prethodna tri mjeseca, ako je to za službenika povoljnije. Članak 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja tijela uprave, odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovoditelju podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja tijela uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj tijela uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana, od dana podnesenog prigovora.

Članak 137.

Protiv rješenja rukovoditelja tijela uprave, odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih tijela u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru.

Članak 164.

[…. Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Članak 168.

Odredbe članka 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u tijelima uprave i službama za upravu, […]. Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.

27. Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:

Prekobrojnost Članak 39.

Prekobrojnost namještenika može nastati kao posljedica reorganizacije, ili smanjenja poslova tijela državne službe, ili njihovog ukidanja, a koji se nakon tih promjena ne mogu rasporediti na odgovarajuće radno mjesto namještenika u tijelu državne službe koje je preuzelo poslove tijela koje je zbog tih promjena prestalo sa radom.

Rukovoditelj tijela državne službe proglašava namještenika prekobrojnim sukladno ovom Zakonu i kolektivnom ugovoru, uz prethodno pribavljeno mišljenje sindikata, a ako namještenici nisu organizirani u sindikat, u tom slučaju mišljenje se pribavlja od medijatora državne službe.

Radno-pravni status namještenika koji je proglašen prekobrojnim rješava se na sljedeći način i to:

[…] 4) ukoliko prijevremeno umirovljenje nije moguće, rukovoditelj tijela državne službe donosi rješenje o prestanku radnog odnosa prekobrojnom namješteniku.

Namještenik za koga je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, u smislu točke 4. stavak 3. ovog članka, ima pravo na otpremninu sukladno članku 47. ovog Zakona i na naknadu za slučaj neuposlenosti, sukladno zakonu kojim je regulirano pitanje neuposlenosti.

Pravo na otpremninu uslijed prekobrojnosti Članak 46.

Kada namješteniku prestane radni odnos zbog prekobrojnosti iz članka 39. ovog Zakona, pripada mu pravo na otpremninu koja iznosi:

[…] Otpremnina iz ovog članka isplaćuje se odmah kada rješenje o prestanku radnog odnosa zbog prekobrojnosti postane konačno.

28. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 3/99, 32/00, 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 100.

Uposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obveza iz ugovora o radu od strane uposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od duljine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Otpremnina iz stavka 1.ovog članka utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene uposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Iznimno, umjesto otpremnine iz stavka 2. ovog članka, poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 3. ovog članka, utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 314.

Ako rok nije određen, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje.

30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na Željka Bekića, Peru Tunjića, Matu Marića i Pavu Živkovića

33. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navedene osobe Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.

34. Članak 18. stavak 3. točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;

35. Ustavni sud zapaža da odvjetnica Sanela Hidanović nije dostavila u ostavljenom roku punomoć za zastupanje Željka Bekića, Matu Marića i Pavu Živkovića u postupku pred Ustavnim sudom. Naprotiv, navela je da je Pavo Živković preminuo, a za Matu Marića i Željka Bekića dobila je informacije da su se iselili iz BiH. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je odvjetnica dostavila punomoć u kojoj je navedeno da Pero Tunjić ovlašćuje Odvjetničko društvo „Hidanović i partneri“ d.o.o. Orašje da ga zastupa u predmetnom postupku pred Ustavnim sudom, ali da iz te punomoći nesporno proizlazi da se u svojstvu davatelja punomoći nije potpisao Pero Tunjić, već Ivanka Tunjić, za koju uopće nije ni navedeno u kojem svojstvu daje punomoć u ime Pere Tunjića. Sukladno tome, Ustavni sud je primjenom odredbe članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda u odnosu na ove osobe odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostale apelante

36. Ispitujući dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1112/12 od 23. prosinca 2013. godine, kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 4899/13, odbačena kao preuranjena apelacija kojom su apelanti osporavali Presudu Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak provodom revizije apelanata. Obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26. travnja 2016. godine revizija apelanta Nike Zulumovića odbijena kao neutemeljena, konačnu odluku u ovom predmetu u odnosu na apelanta Niku Zulumovića predstavlja presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Niko Zulumović je primio 24. svibnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

37. Međutim, imajući u vidu da je navedenom presudom Vrhovnog suda revizija ostalih apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, Ustavni sud zaključuje da, za razliku od ovog apelanta, u odnosu na ostale apelante konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine. Pri tome Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda donesena 21. listopada 2013. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 4899/13 podnesena 29. studenog 2013. godine, proizlazi da je i u odnosu na ove apelante apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

38. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

39. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 13. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i da je došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

41. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

42. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom tužbe apelanata za isplatu otpremnine, odnosno o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud smatra da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak

1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi u konkretnom postupku.

A.U odnosu na osporene odluke

43. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno na taj način što su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine apelanata Mate Grgića i Gorana Rubila zbog prestanka radnog odnosa uslijed odlaska u mirovinu, odnosno da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev ostalih apelanata za isplatu otpremnine uslijed prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti.

44. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da su u predmetnom sporu koji je vođen pred redovnim sudovima apelanti Mato Grgić i Goran Rubil potraživali isplatu otpremnine po osnovi odlaska u mirovinu, a ostali apelanti po osnovi prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti, dakle, po dvije različite pravne osnove, pri čemu u odnosu na sve apelante, izuzev apelanta Nike Zulumovića, konačnu odluku u tom sporu predstavlja presuda Kantonalnog suda, a u odnosu na apelanta Niku Zulumovića presuda Vrhovnog suda (kako je to precizirano u ranijim točkama ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će prvo ispitati apelacione navode apelanta Mate Grgića i Gorana Rubila.

46. Razmatrajući apelacione navode apelanata Mate Grgića i Gorana Rubila, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je dokazni postupak proveden sukladno relevantnom procesnom zakonu, odnosno da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i logične razloge za svoju odluku da odbiju tužbeni zahtjev tih apelanata s pozivom na odredbe čl. 7, 126. i 127. ZPP, zaključivši da iz rješenja Federalnog zavoda za MIO precizirani broj i datum proizlazi da je apelantu Goranu Rubilu priznato pravo na starosnu mirovinu od 16. travnja 2007. godine, a apelantu Mati Grgiću pravo na invalidsku mirovinu počev od 16. srpnja 2009. godine, ali da apelanti provedenim dokazima (navedenim rješenjima i preciziranim presudama od 18. ožujka i 11. lipnja 2003. godine) nisu dokazali ključnu činjenicu od koje ovisi utemeljenost njihovog tužbenog zahtjeva usmjerenog prema tuženim - da su bili u radnom odnosu kod tuženih u trenutku odlaska u mirovinu i na koji način im je prestao radni odnos kod tuženih. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da ovi apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dokazali apelacione tvrdnje da iz provedenih dokaza na koje se pozivaju proizlazi drugačije činjenično stanje u pogledu onog koje je utvrđeno osporenim presudama, Ustavni sud u osporenim odlukama ne nalazi elemente proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni relevantnih propisa u odnosu na ove apelante.

47. Dalje, Ustavni sud će posebice razmotriti apelacione navode apelanta Nike Zulumovića, koji je, zajedno sa ostalim apelantima (izuzev apelanata Mate Grgića i Gorana Rubila), u predmetnom postupku potraživao isplatu otpremnine po osnovi prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti obzirom na to da je samo u odnosu na ovog apelanta presuda Vrhovnog suda konačna odluka po njegovom tužbenom zahtjevu. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da iz presuda Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da su ti sudovi odbili tužbeni zahtjev ovog apelanta uz obrazloženje da odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave kao lex specialis zakona važećeg u relevantnom periodu nije predviđena isplata otpremnine u slučaju prekobrojnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ocijenio da je drugostupanjski sud djelomično utemeljio svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, ali da, i pored toga, u konačnici nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer i uz primjenu relevantnih propisa valjalo je donijeti jednaku odluku. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se, sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave, i na službenike (profesionalne i civilne osobe) u Vojsci FBiH kojima radni odnos prestaje zbog ukidanja radnog mjesta imala primijeniti odredba o otpremnini iz članka 100. Zakona o radu (u obrazloženju presude očigledno greškom naveden članak 111. Zakona o radu), tako da i ti službenici imaju ista prava kao uposlenici u radnom odnosu sa drugim poslodavcem kojima poslodavac otkazuje radni odnos kada otkaz nije uvjetovan ponašanjem uposlenika. Međutim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka 2. stavak 1. ZPP prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP), obrazloživši da, unatoč tome što nije vezan pravnom osnovom, vezan je činjeničnom osnovom tužbe, izvan koje osnove ne može raspravljati, a u ovoj pravnoj stvari je činjenična osnova u pogledu zahtjeva apelanta Nike Zulumovića takva da bi iziskivala primjenu Zakona o namještenicima, koji se ne može primijeniti, a u kojem izostaje činjenična osnova za primjenu Zakona o radu, koji se, sukladno izloženom, trebao primijeniti. Pri tome Vrhovni sud je obrazložio da je, sukladno odredbi članka 314. Zakona o obligacionim odnosima, danom prestanka radnog odnosa apelantu 1. travnja 2002. godine dospjelo njegovo potraživanje na otpremninu u odnosu na koje se, prema pravilima temporalnog prava o vremenskom važenju pravne norme, primjenjuje materijalno pravo koje važi na taj dan, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se na nastali sporni odnos nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o namještenicima, koji je donesen i koji je stupio na snagu nakon tog dana. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje presude Vrhovnog suda sa sadržajem odredaba Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave, Zakona o radu, ZPP i Zakona o obligacionim odnosima na koje se pozvao Vrhovni sud u osporenoj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u primjeni pozitivnih propisa od Vrhovnog suda kada je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja apelanta Nike Zulumovića nedostaje činjenična osnova za primjenu Zakona o radu.

48. U odnosu na apelacione navode ostalih apelanata koji su u predmetnom postupku, također, potraživali isplatu otpremnine po osnovi prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na te apelante konačna odluka presuda Kantonalnog suda, pa će apelacione navode ovih apelanta ispitati u kontekstu te presude i presude Općinskog suda. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je tim odlukama odbijen tužbeni zahtjev ovih apelanata uz obrazloženje da odredbama Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave kao lex specialis zakona važećeg u relevantnom periodu nije predviđena isplata otpremnine u slučaju prekobrojnosti, a da odredbe Zakona o namještenicima nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovi sudovi u osporenim odlukama nisu imali u vidu odredbu članka 164. Zakona o radnim odnosima službenika tijela uprave kojom je propisano da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori, kao i u svezi sa njom pitanje primjene u konkretnom slučaju ovih apelanata odredaba članka 100. Zakona o radu, a kojima je regulirano pravo na otpremninu uslijed otkaza ugovora o radu. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je Vrhovni sud u presudi koja je analizirana u prethodnoj točki ove odluke u slučaju apelanta Nike Zulumovića, a koji je činjenično identičan slučaju ovih ostalih apelanata, i pored toga što je konstatirao taj propust nižestupanjskih sudova, zaključio da u konačnici nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer je i uz primjenu relevantnih propisa valjalo donijeti jednaku odluku, a Ustavni sud u toj odluci nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima specifičnog slučaja odbijanjem tužbenog zahtjeva u slučaju ostalih apelanata nije došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

49. Sukladno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni u ovom dijelu.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantni principi

50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18). B.2. Period koji se uzima u obzir

51. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe 2. travnja 2010. godine, a da je predmetni postupak u odnosu na apelanta Niku Zulumovića meritorno okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 021633 14 Rev od 26. travnja 2016. godine, a u odnosu na ostale apelante donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 021633 13 Rsž od 21. listopada 2013. godine. Dakle, relevantni period u kojem će Ustavni sud razmotriti duljinu trajanja postupka u odnosu na apelanta Niku Zulumovića je ukupno šest godina, a u odnosu na ostale apelante tri i pol godine. B.3. Analiza razumnosti trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi isplate otpremnine u slučaju prekobrojnosti u kojem je više osoba sudjelovalo u svojstvu tužitelja i u kojem je izveden veći broj dokaza, pa se, obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju ne može govoriti o jednostavnom postupku. Osim toga, budući da su apelanti tražili zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno isplatu otpremnine, Ustavni sud zaključuje da je postupak od značaja za apelante, te da je predmetni postupak prema eksplicitnoj odredbi članka 420. ZPP definiran kao postupak hitne prirode. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka.

43. Ustavni sud zapaža da je postupak, kako je već rečeno, u odnosu na apelanta Niku Zulumovića trajao do donošenja presude Vrhovnog suda kao konačne odluke, a u odnosu na ostale apelante do donošenja presude Kantonalnog suda kao konačne odluke, dakle, u odnosu na apelanta Niku Zulumovića postupak je trajao ukupno šest godina, a u odnosu na ostale apelante tri i pol godine. Ustavni sud smatra da je rok u kojem je postupak na prve dvije instance do donošenja drugostupanjske presude trajao tri i pol godine razuman rok za ovu vrstu predmeta. Dalje, Ustavni sud zapaža da je revizioni postupak u kojem je nastavljen postupak u predmetu apelanta Nike Zulumovića trajao dvije godine i pet mjeseci računajući od donošenja drugostupanjske presude, što predstavlja nešto dulji rok. Međutim, Ustavni sud zapaža da je i u tom postupku prema relevantnim odredbama procesnog prava prvostupanjski sud trebao provesti određene procesne radnje (odredbe ZPP koje reguliraju dostavu drugostupanjske presude, roka za izjavljivanje revizije, ispitivanje i pravodobnosti i potpunosti revizije i dostava revizije na odgovor), a za što je objektivno bilo potrebno određeno vrijeme. Konačno, Ustavni sud ukazuje da ocjenjuje postupak u cjelini, pa, imajući u vidu sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da ukupan period od šest godina, u kojemu je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak u odnosu na apelanta Niku Zulumovića, odnosno od tri i pol godine u kojem je na dvije sudske instance okončan parnični postupak u predmetu ostalih apelanata nije prešao granice «razumnog roka» u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da je duljina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Pravo na imovinu

41. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o kršenju tog prava u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pravo na učinkovit pravni lijek

42. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u svezi sa drugim pravom zaštićenim Europskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u svezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali pravo podnijeti pravne lijekove u konkretnom slučaju, što su i učinili. Obzirom na navedeno, okolnost da apelanti nisu zadovoljni ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Nediskriminacija

52. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u svezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi. Obzirom na to da apelanti, osim ovog navoda, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da su osporenim odlukama zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavaj 1. Europske konvencije kada u konkretnom slučaju u osporenim odlukama redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu otpremnine zbog prestanka radnog odnosa uslijed odlaska u mirovinu, odnosno uslijed prestanka radnog odnosa zbog prekobrojnosti ne postoje elementi proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni relevantnih propisa pri čemu nema ni kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak u predmetu apelanata koji je pokrenut radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je od značaja za apelante i koji je po zakonskoj odredbi hitne prirode, u relevantnom periodu na tri sudske instance trajao šest godina, odnosno na dvije sudske instance trajao tri i pol godine.

54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava zapravo svode na navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

55. Dalje, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje kada su apelanti imali mogućnost da koriste zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

56. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelanti, osim navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da su osporenim odlukama, zbog svoje nacionalne pripadnosti, drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

57. Na temelju članka 18. stavak (3) točka d), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3133/16 (S. H., advokat iz Orašja u ime Ante… | Sudska praksa | Aktio