Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/18 (R. B.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vještak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-299/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-299/18, rješavajući apelaciju R. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 081913 17 Kvlz od 22. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 13. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 K 081913 17 Kvlz od 22. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 081913 17 Kž od 24. avgusta 2017. godine. Navedenom drugostepenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 081913 17 K od 30. juna 2017. godine, a uvažena žalba Okružnog javnog tužioca i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da se apelant, zbog krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, osuđuje na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantova odbrana na glavnom pretresu predložila angažovanje dodatnog vještaka saobraćajne struke, navodeći kao razlog osporavanje brzine kretanja apelantovog vozila prije nastanka saobraćajne nezgode, a koju brzinu je odredio prethodno vještak saobraćajne struke angažovan od strane optužbe. Osnovni sud je naveo da je takav prijedlog odbrane odbio jer, kako i sama odbrana navodi, ne osporava se činjenica da se apelantovo vozilo kritične prilike našlo u saobraćajnoj traci namijenjenoj za saobraćaj iz suprotnog smjera, niti se tvrdi da je oštećeni u bilo kojem trenutku bio u saobraćajnoj traci apelanta, koje činjenice su bitne za konkretno krivično djelo, dok sama brzina kretanja apelantovog vozila i nije neposredni uzrok predmetne nezgode, kako je to naveo vještak optužbe, tako da bi izvođenje dodatnog vještačenja, koje ne bi u bitnome dovelo do novih saznanja, predstavljalo odugovlačenje postupka.

3. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, nasuprot žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno postupao kada je u pogledu odlučnih činjenica prihvatio kao vjerododstojan nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke T. S., te iskaz svjedoka A. B., J. B. i V. R.. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka cijenio dovođenjem u njihovu međusobnu vezu, te u vezu sa provedenim vještačenjem ali i u vezu sa svim drugim izvedenim dokazima, kao što su nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. V. Đ. te Nalaz MUP RS KTC Banjaluka od 11. avgusta 2016. godine. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoj zaključak u vezi sa odlučnim činjenicama izveo na način propisan članom 295. stav (2) ZKP, odnosno savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti svih odlučnih činjenica. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud sa pravom posebno bavio analizom nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke T. S. te je zaključio da je isti sačinjen u skladu sa pravilima nauke i struke. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon što je pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primjenio Krivični zakon kada je radnje apelanta (detaljno navedene u izreci prvostepene presude) ocjenio kao krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima istaknutim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, nalazi da je drugostepeni sud u obrazloženju drugostepene presude dao detaljne, određene, jasne i uvjerljive razloge za sve istaknute apelantove prigovore (koji su zasnovani na tvrdnji o pogrešnoj i nepotpunoj činjeničnoj osnovi vještačenja, o uzroku predmetne saobraćajne nezgode, doprinosu oštećenog A. B., te utvrđenog oblika nehata kod apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela), kao i o povredi Krivičnog zakona, koje razloge prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, drugostepeni sud u žalbenom postupku razmotrio i obrazložio sve relevantne žalbene prigovore, zbog čega nema mjesta apelantovom prigovoru istaknutom u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da je drugostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu u formi izostanka obrazloženja za prigovore istaknute u žalbi. Vrhovni sud je naveo da se na apelantovim prigovorima istaknutim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti (da se prvostepena presuda ne može zasnivati na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke T. S. jer je površan, neprecizan i kontradiktoran, te odbijanje dokaznog prijedloga odbrane za angažovanje dodatnog vještaka saobraćajne struke radi utvrđivanja uzročne veze između brzine kretanja vozila i nastanka saobraćajne nezgode i postojanja doprinosa oštećenog A. B., te da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je kod apelanta postojao svjesni nehat) ne može zasnivati tvrdnja da je pobijana presuda donesena uz povredu Krivičnog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelantovi prigovori istaknuti u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nisu osnovani, jer povrede zakona na koje se apelant poziva nisu učinjene.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke T. S., neprecizan, površan, a u određenim dijelovima i kontradiktoran, a prvostepeni sud je takav dokaz prihvatio i njemu je dao ključni značaj, a odbio je prijedlog odbrane da se provede vještačenje po drugom vještaku saobraćajne struke. Apelant navodi da je odbijanjem jedinog dokaznog prijedloga odbrane da se angažuje dodatni vještak saobraćajne struke, odbrana onemogućena da dokaže postojanje uzročne veze između brzine kretanja vozila i nastanka saobraćajne nezgode, kao i postojanje doprinosa oštećenog A. B. nastanku saobraćajne nezgode.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za provođenje vještačenja putem drugog vještaka saobraćajne struke, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je odbijen apelantov prijedlog za provođenje dodatnog vještačenja, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža, kako je to ukazao Okružni sud, da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/18 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio