Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/18 (A. Ž. i D. B.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1844/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1844/18, rješavajući apelacije Aleksandre Živanović i Dragane Babić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Aleksandra Živanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 031814 17 Rev od 25. januara 2018.

godine i Dragana Babić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 043887 18 Rsž od 23. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1844/18

1. Aleksandra Živanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Drinka Lekić advokat iz Tešnja, podnijela je 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 031814 17 Rev od 25. januara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je odluka tužene ("ProCredit Bank" d.d. BiH) o otkazu ugovora o radu apelantici iz 2012. godine nezakonita, kao i da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate i druga primanja i uspostavi radno pravni status kao da nije ni prekidan, te da se utvrdi da je tužena apelanticu izložila mobingu na njenom radnom mjestu zbog čega joj je dužna platiti odgovarajuću naknadu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je tužena u postupku reorganizacije donijela odluku o zatvaranju pojedinih poslovnica, među kojima je i ona u Doboju gdje je radila apelantica na radnom mjestu službenik za poslove sa malim preduzećima. Takođe, da je tužena donijela Elaborat o organizacionim i kadrovskim promjenama kojim je predvidjela da je potrebno zadržati tri izvršioca koji će se prerasporediti, a ostali izvršioci su tehnološki višak, a da će se preraspoređivanje radnika izvršiti primjenom određenih kriterija (tako da prednost imaju izvršioci sa dužim radnim iskustvom, na menadžerskim pozicijama, itd.). Vrhovni sud je naveo da je tužena, primjenom navedenih kriterija, utvrdila da apelantica ispunjava kriterije u manjoj mjeri od drugog radnika, te da je tehnološki višak, jer tužena nema mogućnosti rasporediti apelanticu na druge poslove ili osposobiti za rad na drugim poslovima, slijedom čega je donesena sporna odluka o otkazu ugovora o radu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) prema kojim poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada i ako mu, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. Vrhovni sud je istakao da je u konkrentom slučaju nesporno da je kod tužene došlo do organizacionih promjena i reorganizacije poslova i radnih zadataka, a da iz Elaborata o organizacionim i kadrovskim promjenama proizlazi da je tužena predvidjela da je od ukupno zaposlenih 427 radnika, 34 radnika tehnološki višak (tj. oko 8%). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je ukidanjem poslovne jedinice u Doboju ukinuto i radno mjesto apelantice, što ima za posljedicu da ona ima status radnika za čijim je radom prestala potreba, pa budući da je utvrđeno nije postojala mogućnosti rasporeda na druge poslove, poslodavac joj je otkazao ugovor o radu shodno odredbi člana 126. stav 2. ZOR-a. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obaveza poslodavca propisana odredbom člana 140. ZR (obaveza da se otpuštenom radniku ponudi zaposlenje u slučaju kad poslodavac namjerava da zaposli nove radnike) postoji u slučaju kada je ugovor o radu otkazan više od 10% od ukupnog broja zaposlenih (član 138. ZR), te da u konkretnom slučaju tužena, koja je utvrdila da je 8% od broja zaposlenih radnika tehnološki višak, suprotno apelantičinim tvrdnjama, nije imala tu obavezu. Osim toga, u odnosu na apelantičin dio tužbenog zahtjeva koji se tiče mobinga, Vrhovni su je istakao da je odredbama člana 111. stav 5. ZOR-a, mobing definisan kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, dok je prema odredbama člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha i posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. Prema stavu Vrhovnog suda, u tužbama za naknadu štete zbog diskriminacije po osnovu mobinga, strana koja tvrdi da je izložena mobingu dužna je da učini vjerovatnim da je u radnjama tuženog došlo do nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, a koje radnje ne predstavljaju drugi oblik diskriminacije. Imajući u vidu naprijed opisane aktivnosti kojima je moguće počiniti mobing, po ocjeni Vrhovnog suda, nije utvrđeno da radnje koje je preduzimala tužena u okviru datih ovlaštenja da vrši ocjenjivanje rada svojih radnika (pa i apelantice) imaju obilježja mobinga, kao ni radnje preduzete u postupku reorganizacije i utvrđivanja tehnološkog viška radnika, pa je u tom pogledu pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala okolnosti koje bi se mogle okarakterisati kao mobing ili diskriminacija.

AP-1911/18

3. Dragana Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, koju zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnijela je 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 043887 18 Rsž od 23. januara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog (,,BROJLER“ d.o.o. Sarajevo) o prestanku Ugovora o radu apelantici iz 2016. godine, te da se isto poništi i obveže tuženi da tužiteljicu vrati na posao i isplati joj plaće, naknadu za prijevoz i regres za određeni vremenski period.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, najprije, naveo da nije utemeljen žalbeni navod apelantice da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje a u svezi sa valjanom ocjenom provedenih dokaza. Prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud je proveo sve predložene dokaze od strane parničnih stranaka i dao valjanu ocjenu tih provedenih dokaza, te je pravilno tumačio odredbe člana 22. stav 3. i 4. , člana 71. i člana 94. stav 1, tačke g. ZOR-a, kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica bila uposlenica tuženog na osnovu više ugovora o radu na određeno vrijeme koje je zaključila u vremenskom periodu od 15. januara 2014. do 15. septembra 2016. godine. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da u konkrentom slučaju nema vremenskog neprekidnog kontinuiteta za period duži od 3 godine (tj. apelantica je bila ovako uposlena kod tuženog 2 godine i 9 mjeseci) tako da je kod tuženog bila u radnom odnosu po posljednjem zaključenom Ugovoru o radu na određeno vrijeme od 15. augusta 2016. godine koji je zaključen na rok od 1 mjesec dana i nakon čega je tuženi donio sporno rješenje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljen ni apelantičini žalbeni navodi da je tuženi otkazao ugovor o radu za vrijeme njenog bolovanja, iz razloga što to ne proizilazi iz provedenih dokaza. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, apelantica nije dokazala da je u vrijeme donošenja spornog rješenja bila na bolovanju, niti da je njeno navodno oboljenje eventualno nastalo ili prouzročeno zbog povrede na radu kod tuženog, ili da je nastalo zbog profesionalne bolesti dobijene na radu kod tuženog. Također, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice u vezi sa potraživanjem naknada iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća, troškova prijevoza i regresa), jer je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje tužene o otkazu ugovora o radu od 15. septembra 2016. godine nezakonito, a isplatu pomenutih naknada apelantica je tražila za period poslije ovog datuma.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1844/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da im je radni odnos prestao suprotno odredbama ZOR-a, te je u vezi s tim, u odlukama sudova koje su osporile, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su navele i povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale. Također, apelantica u predmetu AP 1844/18 tražila je naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je „postupak neopravdano dugo trajao, obzirom da se radi o egzistencijalnom pitanju“. Osim toga, apelantica u predmetu AP 1844/18 je tražila i naknadu troškova sastavljanja apelacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u pojedinačnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOR-a, u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetu AP 1844/18 tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, osim što je navela da je „postupak neopravdano dugo trajao, obzirom da se radi o egzistencijalnom pitanju“, te da u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete, apelantica nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U odnosu na zahtjev apelantice u predmetu AP 1844/18 za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/18 (A. Ž. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio