Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/18 (J. R.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2401/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2401/18, rješavajući apelaciju Joce Radulovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Joco Radulović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 022508 18 Gž od 11. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Joco Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnio je 20. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 022508 18 Gž od 11. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant zajedno sa ostalim tuženim (S.S. i M.S.) da solidarno isplate tužitelju (Adiko Bank a.d. Banjaluka) dug po osnovu ugovora o kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 5. juna 2006. godine između tužitelja i apelanta kao korisnika kredita, zaključen ugovor o kreditu koji je glasio na iznos od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 120 mjeseci, a da su u navedenom ugovoru (S.S. i M.S.) označeni kao jemci koji su zajedno sa apelantom potpisali mjenicu. Dalje, Okružni sud navodi da je predmet spora dug tuženih (apelanta S.S. i M.S.) koji tužitelj potražuje od istih zbog neispunjenja obaveza nastalih iz zaključenog Ugovora o kreditu prema kojem su tuženi bili u obavezi da tužitelju u ugovorenom roku isplate iznos odobrenog kredita zajedno sa ugovorenom kamatom. Tužitelj je prvobitno pokrenuo izvršni postupak na osnovu vjerodostojne isprave mjenice, koju su tuženi izdali kao sredstvo obezbjeđenja Ugovora, te se shodno tome u konkretnom slučaju mjenica ima posmatrati kao sredstvo obezbjeđenja ispunjenja svih obaveza tuženih. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tužitelj tokom dokaznog postupka proveo kao dokaze i Ugovor i mjenicu, tako da su tuženi (apelant S.S. i M.S.) imali mogućnost da raspravljaju o svim spornim pitanjima pa samim tim da i osporavaju sve pravne osnove iz kojih proizilaze njihove obaveze, zbog čega su žalbeni navodi u tom pogledu neosnovani. Vezano za žalbene navode u odnosu na dospjelost predmetnog potraživanja, Okružni sud je naveo da se u skladu sa članom 177. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dospjelost cijeni u vrijeme zaključenja glavne rasprave odnosno, da je prvostepeni sud bio u obavezi da cijeni dospjelost potraživanja prema Ugovoru na način da, u nedostatku dokaza kojima bi tužilac dokazao da je jednostrano raskinuo Ugovor, dospjelost odredi prema odredbama Ugovora. S obzirom da među strankama nije sporno da je Ugovor zaključen 5. juna 2006. godine sa rokom otplate od 120 mjeseci, tako da je poslednji anuitet prema takvom Ugovoru dospio na naplatu dana 1. jula 2016, godine, dakle godinu dana prije zaključenja glavne rasprave, proizilazi da je obaveza tuženih u vrijeme zaključenja glavne rasprave dospjela. Okružni sud je istakao da u slučajevima kada jedan izvršni postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, povodom prigovora pređe u parnični postupak, u tom slučaju takav parnični postupak ima se posmatrati kao obligaciono pravni odnos između stranaka a vjerodostojna isprava na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak cijeni se u sklopu dokaznog postupka zajedno sa svim drugim provedenim dokazima. Iz navedenog proizilazi da su neosnovani navodi tuženog (M.S.) u odnosu na prekoračenje tužbenog zahtjeva, jer je izrekom pobijane presude odlučeno u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja shodno članu 2. stav 1. ZPP. Naime, odgovornost tuženih proizilazi iz neispunjenja ugovorenih obaveza, u skladu sa članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članom 997. u vezi sa članom 1004. stav 4. ZOO, jer se prvotuženi - apelant Ugovorom obavezao da će tužitelju vratiti iznos odobrenog kredita zajedno sa ugovorenim kamatama, a drugo i trećetuženi su se u svojstvu u jemaca plataca obavezali da će u slučaju da apelant ne izmiri svoje obaveze oni iste ispuniti. Kod takvog stanja stvari i prvostepeni sud trebao je cijeniti obaveze tuženih shodno navedenim odredbama ZOO, a ne po osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave, ali obzirom na navedeno relevantno činjenično utvrđenje, koje ima uporište u stanju spisa, iz kojeg proizilazi da je predmetni ugovor osnov obaveza svih tuženih, a mjenica sredstvo obezbjeđenja ugovora, to ni drugi žalbeni navodi ne mogu uticati na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Dalje, iako osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz obligaciono pravnog odnosa, te je shodno tome bespredmetno raspravljali o mjenici, Okružni sud je cijenio žalbene navode kojima su tuženi sporili i mjenicu, te je zaključio da su isti neosnovani. S tim u vezi Okružni sud ističe da mjenica sa klauzulom „bez prostesta“ prema ustaljenoj sudskoj praksi sudova u Republici Srpskoj predstavlja validnu vjerodostojnu ispravu i bez protestnog akta, zbog čega je pozivanje u žalbi na sudsku praksu i pravna shvatanja sudova iz drugog entiteta u cjelosti irelevantno. Naime, mjenica koja je provedena kao dokaz u toku prvostepenog postupka predstavlja trasiranu mjenicu kako je to prvostepeni sud pravilno zaključio, jer da bi se jedna mjenica smatrala spostvenom potrebno je da pored jedinstva trasanta i trasata, ista bude akceptirana i od strane izdavaoca koji se vlastitom mjenicom obavezuje da će za istu platiti. S obzirom da predmetna mjenica nije akceptirana od strane prvotuženog – apelanta ona predstavlja trasiranu mjenicu a ne spostvenu mjenicu, pa su prema tome neosnovani svi žalbeni navodi izjavljeni u tom pravcu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmetnom parničnom postupku prethodio izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice. S obzirom da je tužitelj u izvršnom postupku upućen na parnicu, apelant smatra da je tužitelj tužbeni zahtjev mogao zasnovati samo na mjenici, a ne na ugovoru o kreditu, te da je stoga predmetna tužba nedozvoljena.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević