Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/18 (S. Š., A. P. i „Interšped“ a.d. Doboj)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2057/18, rješavajući apelacije Sadete Šero i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sadeta Šero protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 120889 18 Gž od 7. februara 2018. godine;

Anka Perduv protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 201765 17 Gž od 15. januara 2018. godine i „Interšped“ a.d. Doboj protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 023614 17 Pž 2 od 28. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2057/18

1. Sadeta Šero (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Esma Husejnbegović i Safet Rustempašić iz Bugojna, podnijela je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 120889 18 Gž od 7. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da ju je tuženi (E.Z.) smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina označenih kao k.č. 744, k.č. 745 i k.č. 746 sve k.o. Čosići, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja.

2. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelantice da se utvrdi da ju je tuženi 6. decembra 2016. godine smetao u posljednjem stanju posjeda predmetnih nekretnina, na način što je započeo sa nedopuštenim izvođenjem građevinskih radova na posjedu apelantice, tako što je prvo locirao improvizirani drveni most preko potoka zv. Šantrić, zatim uklonio ogradu koja je dijelila posjed apelantice sa potokom zv. Šantrić, a potom nastavio sa smetanjem izlijevanjem mrtve armirane ploče na kojoj je postavljen kontejner namijenjen za stanovanje. Kantonalni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima koje se odnose na zaštitu od smetanja posjeda, te naveo da sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. U vezi s tim, istaknuto je da odredba člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom, jer nije dokazala činjenice na kojima je temeljila svoj tužbeni zahtjev (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP). Naime, Kantonalni sud je istakao da apelantica nije dokazala činjenicu posljednjeg stanja posjeda jer nije dokazala na koji način je koristila cijelu nekretninu označenu kao k.č. 746 na kojoj je tuženi postavio kontejner. Naime, istaknuto je da činjenica da stambeni objekat apelantice i to zatvorena terasa tog objekta se nalazi na naprijed navedenoj nekretnini nije dokaz da je apelantica u cijelosti držala u posjedu tu nekretninu, nego samo njen mali dio. Isto tako, navedeno je da iz iskaza svjedoka K.Z., čije saslušanje je predloženo od strane apelantice, ne može se sa sigurnošću utvrditi da je ona bila u zadnjem mirnom posjedu nekretnine označene kao k.č. 746. Suprotno tome, Kantonalni sud je istakao da se iz stanja spisa i provedenih dokaza da zaključiti da je na navedenoj parceli na kojoj je tuženi izlio mrtvu betonsku ploču i postavio kontejner u katastarskom operatu i to po osnovu novog premjera koji je stupio na snagu 1977. godine kao posjednik bio upisan Dž.Z., otac tuženog koju je tu nekretninu poklonio svojoj kćerci R.Z., a ista poklonila svom bratu, tj. tuženom. Isto tako, navedeno je da je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da ju je tuženi smetao i u posjedu parcela na kojima je ona upisana kao posjednica u katastarskom operatu i to na k.č. 744 i k.č 745 na kojim se nalazi njen stambeni objekat, ali nije dokazala na koji način ju je tuženi smetao u korištenju tih nekretnina. Naime, konstatovano je da činjenica da je kontejner koji je postavio tuženi na betonsku ploču na manjoj udaljenosti od 2 m od granice susjednih parcela nije okolnost iz koje bi se moglo zaključiti da je tuženi smetao apelanticu u posjedu nekretnina koje su upisane na njeno ime u katastarskom operatu lociranjem improviziranog drvenog mosta preko potoka zv. Šantrić, ni postavljanjem kontejnera na parcelu označenu kao k.č. 746 namijenjenom tuženom za stanovanje.

2. AP-2104/18

3. Anka Perduv (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 7. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 201765 17 Gž od 15. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su je tužene (D.K. i V.Ć.) smetale u posljednjoj mirnoj i faktičkoj državini, na parceli označenoj kao k.č. broj 941/1, odnosno spornom dijelu parcele k.č. broj 942, upisanoj u list nepokretnosti 1555/0 k.o. Budžak, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je, pored ostalog, citirao relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima koje se odnose na zaštitu od smetanja posjeda, te naveo da sud pruža zaštitu posjeda prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a naročito saglasnim iskazom svjedoka M.T., D.P. i A.T., a koji su u pravno bitnom dijelu posljednje mirne državine u suglasnosti i sa iskazom tužene V.Ć., našao da apelantica nije dokazala da je imala posljednju mirnu državinu parcele koja je predmet tužbenog zahtjeva. Naime, navedeno je da iz ovih saglasnih iskaza proizilazi upravo suprotno, da su posljednju mirnu državinu zemljišta, šrafiranog žutom bojom na skici lica mjesta vještaka geodetske struke, imale tužene, a ne apelantica. Stoga, Okružni sud je ukazao da žalbeni navodi kojim se osporava iskaz svjedoka A.T. koji je nesporno izjavio prilikom saslušanja na glavnoj raspravi da nije primijetio da ispod žive ograde ima još neka ograda, nije pravno bitan kada ovaj svjedok, saglasno iskazima naprijed navedenih svjedoka i tužene V.Ć., navodi da prostor koji je sporan i nalazi se između žive ograde i postavljenih stubova bio je u posjedu tužene V.Ć. i njene porodice. Isto tako, konstatovano je da žalba bez osnova osporava istinitost iskaza svjedoka D.P., jer navodno ista ne poznaje apelanticu, pa da nije moguće da je tako dobro upoznata sa prilikama na spornom zemljištu. Okružni sud je naveo da je to iz razloga što iz iskaza istog svjedoka saglasno iskazima naprijed navedenih svjedoka i tužene V.Ć. proizilazi da poznaje tuženu 20 godina, često joj odlazi u posjetu, da joj je dobro poznato zemljište koje je sporno između stranaka, da je upečatljiv bio dio zemljišta koji je obrađivan i drugi dio koji je bio zapušten, a nalazio se iza danas postavljenih betonskih stubova. Također, proizilazi da poslije smrti oca tužene V.Ć., taj dio zemljišta kose suprug i sin tužene V.Ć., te da joj je dobro poznato da apelantica nije kosila taj dio zemljišta do betonske ograde koja je podignuta prije par godina. Najzad, Okružni sud je istakao da shodno navedenom proizilazi da apelantica nije dokazala pravno relevantnu činjenicu posljednjeg mirnog posjeda dijela parcele kč.br. 942 na dan smetanja posjeda. Naime, navedeno je da je to tako i bez obzira što iz iskaza svjedoka I.S. koji je u tom dijelu u saglasnosti sa iskazom apelantice, proizilazi da je ista navodno predmetnu parcelu uživala sve do žive ograde i do momenta kada su postavljeni betonski stubovi, kada suprotno proizilazi iz saglasnih iskaza tužene V.Ć. i naprijed navedenih svjedoka M.T., D.P. i A.T. da posljednju mirnu državinu predmetne parcele je imala tužena V.Ć., a ne apelantica.

3. AP-2200/18

5. „Interšped“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Borislava Stojakovića i Alenke Stojaković-Đukić iz Brčkog, podnio je 13. aprila 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 023614 17 Pž 2 od 28. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužitelja (UIO BiH) je usvojena i preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je utvrđeno da je apelant omeo tužitelja u posjedu nekretnina – poslovnog prostora koji se nalazi u Doboju, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je, pored ostalog, naveo da se u konkretnom predmetu traži državinska zaštita, zaštita posljednjeg faktičkog posjeda poslovnog prostora. U vezi s tim, Viši privredni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima iz čijeg sadržaja se da utvrditi da državina uživa samostalnu i od prava na stvar nezavisnu zaštitu, jer je državina faktičko stanje, te da državinska zaštita pripada držaocu nezavisno od toga da li on ima pravo na državinu ili ne. Također, istaknuto je da iz sadržaja relevantnih odredbi pomenutog zakona slijedi da se time ne stvara pravo na državinu, a zaštita ne smeta ni nečijem pravu na državinu, kao i da je pravo na zaštitu državine subjektivno pravo držaoca koje nastaje smetanjem državine i on ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja bez obzira na to koliko je trajala njegova državina. Prema tome, Viši privredni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza da utvrditi da je tužitelj korisnik predmetnog poslovnog prostora, tj. posjednik neprekidno od 1989. godine (suprotno apelant nije dokazao), tj. od dana kada je prednik tužitelja ušao u posjed na temelju ugovora o zamjeni nekretnina - poslovnih prostora. Nadalje, istaknuto je da je u posjedu poslovnog prostora tužitelj ometen od strane apelanta, na način što je apelant promijenio bravu na ulaznim vratima u poslovni prostor, koju činjenicu apelant u toku ovog sudskog postupka nije osporio. Viši privredni sud je ukazao da je tužitelj posjed na predmetnom poslovnom prostoru ostvarivao na način što su se u tom prostoru nalazile njegove stvari, što je nesporno, a koje je nakon bespravnog ulaska u posjed apelant iznio, te je tužitelj ostvarivao posjed poslovnog prostora, posjedovanjem ključeva od ulazne brave u poslovni prostor. Isto tako, naglašeno je da je promjenom brave na ulaznim vratima u poslovni prostor i iznošenjem stvari iz poslovnog prostora, apelant nezakonito postupio i na taj način je onemogućio tužitelja da ostvaruje posjed i lišio ga posjeda, te je po ocjeni Višeg privrednog suda zahtjev tužitelja za utvrđenje smetanja i uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja osnovan, kao i zahtjev da se apelantu naloži da se uzdrži od daljeg ometanja na isti ili sličan način. Također, konstatovano je da činjenice da li je i ko je vlasnik predmetnog poslovnog prostora i ko ima jače pravo na korištenje predmetnog poslovnog prostora, nisu činjenice koje su od značaja u postupku posjedovne zaštite, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. Na kraju, Viši privredni sud je naveo da se tužitelj nije nalazio u posjedu poslovnog prostora na temelju ugovora o zakupu, ili nekog drugog pravnog posla sa apelantom, a vezano za obavljanje djelatnosti u tom poslovnom prostoru, iz kog razloga je pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odluke Ustavnog suda, koje su donesene u predmetima koji se temelje na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2057/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelantica, odnosno usvojili tužbeni zahtjev tužitelja (u predmetu AP-2200/18) koji se odnose na smetanje posjeda, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/18 (S. Š., A. P. i „Interšped“ a.d… | Sudska praksa | Aktio