Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1007/16 („Pavgord“ d.o.o. Foča)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1007/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1007/16, rješavajući apelaciju „Pavgord“ d.o.o. Foča, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija “Pavgord” d.o.o. Foča podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 022123 15 Gž od 11. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Pavgord“ d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Gordan Pavlović, kao zakonski zastupnik, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 022123 15 Gž od 11. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženih Dragana i Jasminke Lečić (u daljnjem tekstu: tuženi), odnosno njihovog punomoćnika, zatraženo je 22. februara, odnosno 10. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, tuženi, odnosno njihov punomoćnik, u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 022123 14 P od 20. novembra 2014. godine tuženi su obavezani da apelantu isplate iznos od 23.804,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz istovremeno obavezivanje tuženih i na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je apelant privredno društvo koje se bavi izgradnjom i prodajom stanova i poslovnih prostora, te da je apelant u tom svojstvu sa tuženim zaključio kupoprodajne ugovore o prodaji dva poslovna prostora u Foči (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostori) na osnovu kojih su se tuženi upisali kao njihovi vlasnici u javnim evidencijama, što na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenje vještaka građevinske struke, saslušanje svjedoka i parničnih stranaka) koje je Osnovni sud ocijenio, u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), među strankama nije bilo sporno. Međutim, tokom postupka je bilo sporno da li je među parničnim strankama postignut dogovor da će apelant izvršiti unutrašnje radove (završne i zanatske) u spornim poslovnim prostorima i za koju cijenu, te da li su tuženi sporne poslovne prostore kupili u tzv. gruboj fazi izgradnje ili potpuno izgrađene (bez potrebe za dodatnim radovima u unutrašnjosti prostora).

7. Na osnovu sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da su predmetni radovi na adaptaciji spornih poslovnih prostora zaista izvršeni, da je radove izvršio apelant koji je tuženim dostavio fakturu na ime izvedenih radova, a da tuženi nisu platili troškove na ime izvršenih radova. Prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi tokom postupka nisu dokazali osnovanim osporavanje izvedenih radova ni u pogledu količine, niti vrijednosti izvedenih radova. U vezi sa spornim pitanjem da li je za sporne radove na ime adaptacije bila obavezna pismena forma ugovora, kako to predviđa član 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je naveo da se u okolnostima konkretnog slučaja, ipak, radi o ugovoru o djelu iz člana 600 ZOO jer se uglavnom radi o zanatskim radovima na adaptaciji, a ne izgradnji, pa je stoga ugovor mogao biti zaključen i putem usmenog dogovora. Osnovni sud je naveo da na takav zaključak upućuje i mišljenje vještaka koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da većina radova iz predračuna ne spada u „sivu fazu“, već u „završnu zanatsku obradu“. U vezi sa prigovorima tuženih da sa apelantom nisu zaključili nikakav ugovor o izvođenju radova na adaptaciji, pozivajući sa na to da su od apelanta kupili sporne poslovne prostore po principu „ključ u ruke“, što je u svom iskazu potvrdio jedan od ispitanih svjedoka, Osnovni sud takav prigovor nije našao opravdanim, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka proizašlo da je vještak uvidom u dva kupoprodajna ugovora o kupovini spornih poslovnih prostora od 7. oktobra 2013. godine utvrdio da se sporni poslovni prostori prodaju u „sivoj fazi“, a da su oni na dan izrade nalaza i mišljenja bili kompletno uređeni, što je potvrdio i zakonski zastupnik apelanta u svojstvu parnične stranke.

8. Osnovni sud je naveo da iz raspoloživih dokumenata proizilazi da su tuženi u svom iskazu naveli da su sporne poslovne prostore kupili od apelanta po cijeni od 1.000,00 KM po m2, te da su o tome kod notara sačinili i ovjerili kupoprodajne ugovore 7. oktobra 2013. godine, nakon čega su apelantu isplatili kupoprodajnu cijenu, te od apelanta preuzeli ključeve od spornih poslovnih prostora koji su u momentu preuzimanja bili kompletno izgrađeni i useljivi, kako je to bilo dogovoreno.

9. U vezi s tim, Osnovni sud je imao u vidu da je jedan od ispitanih svjedoka naveo da su tuženi sporne poslovne prostore preuzeli u septembru 2013. godine, pa da stoga taj sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su tuženi zaista preuzeli sporne poslovne prostore, odnosno da li su ih preuzeli prije zaključenja ugovora ili nakon njihovog zaključenja.

10. U vezi s tom dilemom, Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru ni iskazu svjedoka (koji je tvrdio da su apelanti preuzeli sporne poslovne prostore u septembru), niti iskazu tuženih koji su tvrdili da su to učinili u oktobru nakon zaključenja kupoprodajnih ugovora, jer su navedeni iskazi u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka u kojem je navedeno da su sporni poslovni prostori kupljeni u tzv. sivoj fazi, pri čemu je sud nalazu i mišljenju vještaka poklonio vjeru, jer je on, prema mišljenju tog suda, urađen prema pravilima struke.

11. U vezi s prigovorima tuženih da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja prekoračio svoja ovlašćenja i zadatak vještačenja iz rješenja o vještačenju, Osnovni sud je naveo da je prigovor neutemeljen, jer je vještak svoj nalaz uradio u svemu prema zadatku tog suda koristeći dokumentaciju iz spisa suda, te dokumentaciju apelanta i tuženih. U vezi s tim je još navedeno da su se i sami tuženi u odgovoru na tužbu pozvali na ugovore o kupoprodaji nekretnina koje su zaključili sa apelantom, navodeći da su pojedini radovi iz predračuna već bili uključeni u ugovorima o kupoprodaji, pa je samim tim bilo i neophodno da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja izvrši uvid u navedene ugovore (koje parnične stranke nisu dostavile kao dokaz tokom postupka), a upravo je taj zadatak vještaku i naložen rješenjem suda o vještačenju.

12. Imajući u vidu sve sprovedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da je apelant tokom postupka dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je visina zahtjeva utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 600 ZOO iz koje jasno proizilazi obaveza tuženih da izmire utuženo potraživanje apelanta, jer je tokom postupka nesporno utvrđeno da su predmetni radovi na adaptaciji spornih poslovnih prostora u cijelosti izvršeni od apelanta, shodno opisu iz predmjera i predračuna radova. Odluku o kamatama Osnovni sud je utemeljio na odredbama člana 277 ZOO u vezi s članom 324 stav (1) ZOO, dok je odluka o troškovima postupka utemeljena na odredbama člana 386 stav 2 ZPP.

13. Odlučujući o žalbi tuženih izjavljenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je nakon rasprave održane 24. novembra 2015. godine donio Presudu broj 94 0 P 022123 15 Gž od 11. decembra 2015. godine kojom je žalbu uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio uz obavezivanje apelanta da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.

14. Nakon sprovedenog postupka Okružni sud je zaključio da je žalba osnovana. U vezi s takvim zaključkom Okružni sud je podsjetio da raspravno načelo, koje reguliše član 7 stav 1 ZPP, obavezuje stranke da prikupe činjeničnu građu za donošenje odluke suda o postavljenim zahtjevima. U tom pravcu Okružni sud je podsjetio da ispitanim svjedocima (koji su kao majstori po apelantovom zahtjevu izvodili unutrašnje radove u spornim poslovnim prostorima) nije bilo poznato da li su parnične stranke zaključile ugovor o djelu i kakav je sadržaj ugovora, osim što svjedoče da su ti radovi izvedeni u proljeće 2013. godine, dakle, prije nego što su kupoprodajni ugovori zaključeni, što ne spore ni parnične stranke. Potom je Okružni sud naglasio da se o sadržaju kupoprodajnih ugovora na osnovu kojih su kupljeni sporni poslovni prostori izjasnio samo vještak građevinske struke koji je u svom iskazu naveo „da nije raspolagao određenim činjenicama radi pogađanja šta su tuženi kupili i koji su radovi uračunati u kupoprodajnu cijenu“, tako da je od tuženih pribavio kupoprodajne ugovore i iz sadržaja ugovora utvrdio da su sporni poslovni prostori kupljeni u gruboj fazi.

15. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da tuženi žalbom osnovano ukazuju da se vještak građevinske struke prilikom izrade nalaza, a potom i davanja mišljenja, koristio dokumentacijom – ugovorima o kupoprodaji od 7. oktobra 2013. godine koji nisu predloženi kao dokazi na pripremnom ročištu, ni na glavnoj raspravi, a niti se nalaze u spisu predmeta.

16. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 158 ZPP koja ne predviđa mogućnost izvođenja novih dokaza da bi se utvrdile okolnosti koje su od važnosti za stvaranje mišljenja vještaka. U vezi s tim je još navedeno da, ukoliko bi vještak u svom nalazu i mišljenju ukazao da ne raspolaže određenim činjenicama koje su mu neophodne, moglo bi se eventualno dopustiti strankama da, u skladu sa odredbom člana 102 ZPP, naknadno predlože izvođenje novih dokaza radi utvrđenja tih činjenica, ali ih sam sud ne bi mogao odrediti, a ni vještak takav dokaz koristiti kao osnovu za izradu nalaza i mišljenja.

17. Dakle, kako je Okružni sud naveo, u konkretnom slučaju navedeni ugovori o kupoprodaji spornih poslovnih prostora nisu predloženi kao dokazi, a niti je apelant u toku dokaznog postupka zatražio od suda da mu naknadno dozvoli da ih izvede kao nove dokaze i tako stvori činjeničnu podlogu vještaku za izradu nalaza i mišljenja. Prema ocjeni Okružnog suda, propuštanjem apelanta da predloži određeni materijalni dokaz, pa vještaku ne dostavi dokumentaciju (kupoprodajne ugovore od 7. oktobra 2013. godine), apelant na taj način nije omogućio sudu da o spornim činjenicama obrazuje svoje uvjerenje, u smislu člana 8 ZPP. U tom slučaju apelant snosi rizik nedokazanosti, pa gubi parnicu zato što sud nije došao do određenog zaključka o postojanju spornih odlučnih činjenica.

18. Prema ocjeni Okružnog suda, bez obzira što je vještak građevinske struke imao u posjedu kupoprodajne ugovore, što ne spore ni tuženi, iskaz vještaka „da u pometnutim notarski obrađenim ugovorima u članu 1 stoji da je predmet prodaje poslovni prostor u sivoj fazi…. i da siva faza, uglavnom, isključuje zanatske (unutrašnje) radove….i da je tužilac u svojoj specifikaciji većinom obuhvatio samo unutrašnje radove…..čija je vrijednost iskazana u iznosu od 23.804,50 KM“ ne može služiti kao iskaz svjedoka u pravcu dokazivanja činjenice da li su sporni poslovni prostori prodati u tzv. sivoj fazi, pa je apelant, kako tvrdi, u dogovoru sa tuženim izveo unutrašnje radove.

19. Imajući u vidu da je apelant tokom postupka propustio da dostavi ugovore o kupoprodaji kao dokaz, a iz sprovedenih dokaza se ne može izvesti zaključak o sadržaju tih ugovora, prema ocjeni Okružnog suda, ne može se prihvatiti apelantov iskaz da je sporne poslovne prostore prodao u tzv. sivoj fazi i da je u dogovoru sa tuženim izveo unutrašnje zanatske radove, koje su tuženi bili dužni da plate. Stoga je Okružni sud odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 229 tačka 3 ZPP.

20. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je utemeljio na odredbama čl. 397 stav 2 i 386 stav 1 ZPP (detaljnije o tome na strani 4. obrazloženja presude).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, kako tvrdi, osporena presuda Okružnog suda je utemeljena na proizvoljnoj primjeni ZPP. U navodima apelacije se ističe da je apelant podnio tužbu kojom je tražio da se tuženi obavežu na isplatu na ime izvedenih radova na adaptaciji spornih poslovnih prostora, te da je uz tužbu priložio odgovarajuće dokaze, i to fakturu od 3. oktobra 2013. godine na iznos od 26.590,92 KM, predmjer i predračun svih radova, zatim, opomenu pred tužbu uz prijedlog da se ispitaju imenovani svjedoci na okolnosti vrste i vrijednosti izvedenih radova. S druge strane, tuženi su u odgovoru na tužbu naveli da su „neki“ od radova koji su navedeni u fakturi bili uključeni u kupoprodajnu cijenu, ali su naknadno na glavnoj raspravi pred Osnovnim sudom i na ročištu koje je održano pred Okružnim sudom izjavili da su „svi“, a ne samo „neki“ radovi bili uključeni u kupoprodajnu cijenu, pa je navedena okolnost, prema apelantovoj ocjeni, nalagala tuženim da te tvrdnje dokazuju čitanjem kupoprodajnih ugovora radi poređenja stanja opremljenosti objekata prema kupoprodajnim ugovorima sa stanjem njihove opremljenosti u momentu vještačenja, kako to nalaže odredba člana 102 ZPP. Apelant je još naglasio da su tuženi tvrdnju da su svi radovi bili uključeni u kupoprodajnu cijenu istakli na glavnom, a ne na pripremnom ročištu, što je suprotno članu 102 stav 2 u vezi sa članom 77 ZPP. Apelant, takođe, problematizuje stav Okružnog suda da je vještak prilikom vještačenja prekoračio predmet i obim vještačenja ukazujući da je takav stav Okružnog suda proizvoljan i suprotan članu 158 ZPP. U tom se pravcu nadalje naglašava da je apelant odredio predmet i obim vještačenja, ali je ostala obaveza na vještaku da vještačenje sprovede u skladu sa pravilima struke koristeći odgovarajuće metode, sredstva i radnje, a sve radi razjašnjenja spornih činjenica. Jer, kako tvrdi apelant, kada bi stranka znala u koja dokumenta treba izvršiti uvid, koje radnje treba preduzeti, koje metode treba primijeniti, onda vještačenje ne bi bilo ni potrebno. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na pravilno suđenje, osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148. stav (1) (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje Član 150.

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:

1. ime, prezime i zanimanje vještaka;

2. predmet spora;

3. obim i predmet vještačenja;

4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja Član 158.

Sud će vještaku dozvoliti da razmatra spise, kao i da postavlja pitanja strankama i drugim vještacima u vezi predmeta vještačenja.

Član 217. st. (1) i (2) (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 229. stav (1) tačka 3) (1) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 022123 15 Gž od 11. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 4. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate novčane naknade na ime dodatnih ulaganja apelanta na spornim poslovnim prostorima, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. U kontekstu apelantovih prigovora koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava od Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.

33. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koristeći se ovlašćenjima datim u članu 229 stav (1) tačka 3) ZPP, nakon održane rasprave, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, što je bio razlog da taj sud usvoji žalbu i preinači prvostepenu presudu, pri čemu su u osporenoj presudi navedeni razlozi za takav stav. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ključni razlog koji je Okružni sud rukovodio da donese takvu odluku temelji na nalazu i mišljenju vještaka koji se, prema ocjeni tog suda, prilikom vještačenja koristio dokazima koji se ne nalaze u spisu predmeta jer ih parnične stranke nisu predložile kao dokaz. Naime, odredba člana 158 ZPP propisuje da će sud vještaku dopustiti da razmatra spis, kao i da postavlja pitanja strankama i drugim vještacima u vezi s predmetom vještačenja, a iz citirane odredbe ne proizilazi mogućnost izvođenja novih dokaza (osim onih u spisu) da bi se utvrdile okolnosti koje su vještaku sporne. Stoga, Ustavni sud ne može izvesti zaključak o proizvoljnosti Okružnog suda prilikom odlučenja i primjene citirane odredbu ZPP. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 7 stav 1 ZPP koja nameće obavezu strankama da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze na osnovu kojih se utvrđuju te činjenice. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud, upravo imajući u vidu citiranu odredbu, jasno ukazao da je apelant tokom postupka propustio da dostavi kupoprodajne ugovore budući da je upravo apelant predložio sprovođenje vještačenja, a shodno odredbi člana 148 stav (1) ZPP, stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja podsjetio apelanta na odredbu člana 102 stav (2) ZPP koja mu je omogućavala da na glavnoj raspravi predloži sprovođenje novih dokaza (kupoprodajni ugovori), ali iz raspoloživih dokumenata ne proizilazi da se apelant koristio tom zakonskom mogućnošću. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP i temeljna načela koja promoviše taj zakon, Ustavni sud apelacione prigovore o proizvoljnoj primjeni ZPP ne može prihvatiti opravdanim.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP na koje je apelant neutemeljeno ukazao, te stoga zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, koristeći se ovlašćenjima iz ZPP, nakon održane rasprave na temelju izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, te preinačio prvostepenu odluku uz jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, niti suprotnim relevantnim odredbama ZPP i načelima koje taj zakon promoviše.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1007/16 („Pavgord“ d.o.o. Foča) | Sudska praksa | Aktio