Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/18 (M. Č. i E. D.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1442/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1442/18, rješavajući apelacije Mehe Čauševića i Emsuda Draganovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Meho Čaušević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 059363 16 Gž od 5. decembra 2017. godine i Emsud Draganović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 038285 17 Gž od 24. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1442/18

1. Meho Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Vojislav Pušac advokat iz Bihaća, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 059363 16 Gž od 5. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (DOO „Nuca-Merc“ Cazin) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 7.459,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant od tuženog kupio 1 litar herbicida marke Herkul Super za uništavanje korova u zobi, da je imao posijanu zob na 20.000,00 m2, da jedna litra herbicida može tretirati 3.000,00 m2, te da je na cijeloj površini od 20.000,00 m2 nakon prskanja, koje je apelant vršio 7. maja 2014. godine (prije dozrijevanja zobi), uništena zob o čemu je obavijestio tuženog i nadležnu inspekciju koja je izvršila uviđaj i zapisnički konstatirala zatečeno stanje. Dalje, da iz nalaza vještaka poljoprivredne struke proizilazi da se herbicid Herkules koristi samo u fazi pred žetvu kod strnih žita (pšenica, zob, raž i ječam) i to 7 do najviše 15 dana prije žetve jer tada žitarici ne može naškoditi s obzirom da je završen vegetacijski period, te da je za jednu njivu od 20 dunuma potrebno oko 4 1itra herbicida, međutim, da doza neće poštedjeti biljku jer je takvo djelovanje herbicida takvo da totalno uništava biljku i u najmanjoj količinom ukoliko padne na zemlju. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant – tužitelj znao kada i kako se herbicid upotrebljava, odnosno da li je od prodavca – tuženog upoznat o tome u momentu kada je kupovao herbicid. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je zaključio da je tuženi prodao apelantu opasnu stvar i da nije dokazao da je lice (svjedok A.M.) koje je prodalo herbicid apelantu bilo uposleno kod tuženog. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svjedoka (A.M.) proizilazi da je isti bio zaposlen kod tuženog, da je on prodao herbicid apelantu, te da je magistar poljoprivrede i da je tužitelju – apelantu objasnio kako se i kada upotrebljava herbicid, kao i da na ambalaži ima upozorenje da se pročita uputstvo za upotrebu. Ovakav iskaz apelant (punomoćnik apelanta) nije osporio već je samo svjedoka pitao da li kao stručno lice smije prodavati takav herbicid u vrijeme kada nije dopuštena upotreba na što je svjedok odgovorio da smije. S obzirom da prvostepeni sud iskaz svjedoka (A.M.) nije cijenio kao netačan to je apelant morao dokazati da svjedok nije stručno lice koje može prodati hemikaliju i da ga nije uputio kako se ista upotrebljava i kada. Dakle, tuženi nije morao dokazivati činjenice koje nisu osporene (to su one koje je iskazao svjedok A.M.) već je naprotiv apelant morao dokazati da ovaj svjedok nije bio zaposlen kod tuženog ukoliko je smatrao da isti ne govori istinu. Naime, čak i prvostepeni sud nije ocijenio njegov iskaz kao neistinit nego kaže da je tuženi morao njegov iskaz potvrditi materijalnim dokazom - dokumentom o zasnivanju radnog odnosa (teret dokazivanja na tuženom). Kada se dovede u vezu iskaz svjedoka A.M. i iskaz apelanta koji je izjavio da nije čitao uputstvo uz herbicid, proizilazi da je tuženi dokazao da je za štetu odgovoran tužitelj – apelant jer je propustio dužnu pažnju kod upotrebe herbicida jer je isti upotrijebio za prskanje zobi u vrijeme njene vegetacije kada to nije dopušteno i na taj način sam prouzrokovao štetu.

AP-1772/18

3. Emsud Draganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Senad Rizvan advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 038285 17 Gž od 24. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi (Đ.K., R.P. i JZU Dom zdravlja „Dr Jovan Rašković“ Mrkonjić Grad) da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 12.949,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant sa drugotuženim (R. P.) 14. jula 2014. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u kojem je uskladištio svoj pelet u količini od 126 tona (od proizvođača „FAŠ“ Šipovo). Dalje, da je od uskladištene količine peleta apelant je 50,40 tona prodao V. M., 25 tona S.S., dok je drugotuženi prodao 35 tona apelantovog peleta prvotuženom (Đ. K.) za iznos od 13.000,00 KM koji je 29. oktobra 2014. godine predao tužitelju – apelantu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da drugotuženi nije neovlašteno prodao apelantov pelet, budući da se apelant, prijemom kupoprodajne cijene i potvrđivanjem da je istu primio, saglasio o toj prodaji. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvotuženi sa trećetuženim zaključio ugovor o nabavci 100 tona peleta, nakon čega je prvotuženi u dva navrata (15. jula i 15. oktobra 2014. godine) isporučio trećetuženom pelet (40,95 tona i 33 tone) koji potiče od proizvođača „Lazić Promet“ i „FAŠ“ Šipovo. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz navedenog slijedi da prvotuženi isporučio trećetuženom samo 33 tone apelantovog peleta, koji je kupio od drugotuženog. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvotuženi isporučio trećetuženom samo apelantov pelet, a koji je prethodno prisvojio drugotuženi i bez apelantove saglasnosti prodao prvotuženom. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom elana 123. stav 1. istog Zakona propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je tužitelj dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova, pa ako to tužitelj ne učini, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane. S tim u vezi Okružni sud je zaključio da je apelant bio dužan dokazati činjenice na kojim je temeljio svoj tužbeni zahtjev a to je da su tuženi (Đ.K. i R.P.) u dogovoru otuđili 75,6 tona njegovog peleta, bez znanja apelanta, te da je otuđeni pelet prodat trećetuženom, što apelant u konkretnom slučaju nije dokazao.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1442/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da su u odlukama koje su osporili pogrešno cijenjeni izvedeni dokazi, te u vezi s tim pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/18 (M. Č. i E. D.) | Sudska praksa | Aktio