Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-922/16 (S. P., Z. P., J. P. i I. P.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-922/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 922/16, rješavajući apelaciju Slavice Perković i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Slavice Perković, Zdenka Perkovića, Josipa Perkovića i Ivana Perkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 030747 12 Gž od 22. studenog 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 030747 11 P od 17. travnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavica Perković, Zdenko Perković, Josip Perković i Ivan Perković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnijeli su 25. veljače 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak kojim su dostavili Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 030747 14 Rev od 12. studenog 2015. godine i obavijestili Ustavni sud da je tom odlukom Vrhovnog suda odbačena revizija koju su podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 030747 12 Gž od 22. studenog 2013. godine. Predmet je evidentiran pod brojem AP 922/16.

2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom broj AP 4546/12 od 12. ožujka 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata evidentiranu kao AP 515/14, podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po reviziji apelanata. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su, u smislu članka 19. stavak (3) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), dužni na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Javnog pravobraniteljstva Općine Bugojno kao zakonskog zastupnika Općine Bugojno (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni i Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 27. veljače do 9. ožujka 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 030747 11 P od 17. travnja 2012. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje da su u određenom suvlasničkom dijelu dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretninama preciznije označenim u izreci presude i da se naloži tuženoj apelantima izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva apelanata na predmetnim nekretninama, koju će u protivnom zamijeniti ta presuda, te da joj se naloži apelantima naknaditi troškove postupka (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke apelanti su obvezani tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom ukinuto je Rješenje tog suda broj 46 0 P 030747 11 P od 18. siječnja 2012. godine kojim je određena mjera osiguranja, te je odbijen kao neutemeljen prijedlog apelanata kojim se tuženoj, te I. V. i M. P. zabranjuje otuđenje i opterećenje nekretnine označene kao k.č. br. 22/10 k.o. Bugojno u dijelu nekretnine na kojoj je upravljeno potraživanje apelanata u toj pravnoj stvari.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je cijenio izvedene dokaze slobodnom procjenom u skladu sa čl. 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je rješenjem Odjeljenja za financije Narodnog odbora Općine Bugojno izvršena nacionalizacija predmetnih nekretnina i utvrđena uknjižba državnog vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Dalje je utvrđeno da je Rješenjem Skupštine općine Bugojno od 27. studenog 1980. godine izvršeno izuzimanje neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je predmet konkretnog spora i upisano pravo korištenja u korist Općine Bugojno s dijelom 1/1. Utvrđeno je da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno pitanje jesu li apelanti savjesni i zakoniti posjednici na predmetnim nekretninama, odnosno jesu li na temelju dosjelosti stekli pravo vlasništva na njima. Odlučujući o navedenim spornim činjenicama, Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da su apelanti u trenutku isplate naknade za izuzeto gradsko građevinsko zemljište prestali biti njegovi zakoniti i savjesni posjednici. Uvidom u rješenje Općine Bugojno od 27. studenog 1980. godine utvrđeno je da je iz posjeda apelanata izuzeto ranije nacionalizirano neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, a uvidom u zapisnik za sporazumno određivanje naknade za izuzeto zemljište od 30. rujna 1981. godine utvrđeno je da je proveden postupak isplate naknade. Općinski sud je utvrdio da je apelantima isplaćena odgovarajuća novčana naknada za izuzeto zemljište, i to saslušanjem apelanta Zdenka Perkovića koji je u svom iskazu pred sudom potvrdio kako je za izuzeto zemljište njemu i ostalim apelantima kao suvlasnicima isplaćena odgovarajuća novčana naknada. Dakle, apelanti su, kako je zaključio Općinski sud, prestali biti savjesni posjednici predmetnih nekretnina jer su znali da nekretnine koje drže u posjedu isplatom novčane naknade nisu njihove. Prema ocjeni Općinskog suda, apelanti su isplatom naknade prestali biti savjesni posjednici. Pored navedenog, Općinski sud je istaknuo da da bi apelanti bili zakoniti posjednici njihov posjed se mora temeljiti na valjanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, a koja je isplatom naknade otpala. Tužena je, kako je utvrđeno, isplatom iznosa za izuzeto zemljište, te podnošenjem prijave o promjeni na zemljištu postala zakoniti posjednik predmetnih nekretnina. Prema članku 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda (članak 32. stavak 1. Zakona), odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda (članak 32. stavak 2.). Shodno navedenom, proizlazi da apelanti nisu ni zakoniti niti savjesni posjednici predmetnih nekretnina, pa ne mogu dosjelošću steći pravo vlasništva na njima. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da kod apelanata nedostaju oba konstitutivna elementa koja se traže za utvrđivanje prava vlasništva na temelju dosjelosti jer apelanti, prema stajalištu tog suda, nisu bili ni savjesni niti zakoniti posjednici od trenutka kada im je za predmetno zemljište isplaćena cjelokupna naknada.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 030747 12 Gž od 22. studenog 2013. godine žalbu apelanata protiv navedene presude Općinskog suda odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Kantonalni sud se pozvao na članak 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da su sudovi u osporenim odlukama izveli pogrešne zaključke kada su odbili njihov tužbeni zahtjev budući da su apelanti zadnji mirni i faktički posjednici predmetnih nekretnina i njihovi stvarni vlasnici. Također smatraju da su sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze da je apelantima isplaćena odgovarajuća naknada za izuzeto zemljište.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima danim u presudi tog suda. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

11. Općinski sud je istaknuo da odluka tog suda sadrži jasno i pravno obrazloženo stajalište, uz navođenje svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti kojima se sud rukovodio u donošenju odluke, kao i odredbe relevantnog materijalnog prava koje je primijenjeno na sporni odnos stranaka. Također je ukazano da su apelanti navodne povrede njihovih prava već isticali u pravnim lijekovima koje su koristili i koje su sudovi imali u vidu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Istaknuto je da obrazloženje prvostupanjske presude opovrgava navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što se u podnesenoj apelaciji interpretira kao povreda na zaštićeno pravo na pravično saslušanje u građanskim postupcima. Naime, izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka su predložili apelanti, pa prigovore u tom smislu apelanti su imali pravo isticati u postupku pred sudom prvog stupnja. Osim navedenog, tužena je ukazala i na netočnu interpretaciju navoda koje su apelanti iznijeli u svezi s njihovim izjavama konstatiranim na zapisniku sa održanih ročišta u redovnom postupku. Ukazano je na činjenicu da su apelanti u svojim izjavama potvrdili da je njihova pravna prednica primila naknadu za izuzete nekretnine, pa su stoga navodi apelacije u tom smislu nedopustivi. Konačno, zapisnici o sporazumnom određivanju predmetnih naknada, materijalni dokazi u parničnom postupku pred prvostupanjskim sudom, nesporno potvrđuju da je na pravilan i zakonit način proveden upravni postupak pred tada nadležnim organom uprave, točnije definirane nacionalizirane predmetne nekretnine koje su bile predmet izuzimanja. Istaknuto je da je po službenoj dužnosti proveden poseban postupak za određivanje naknade za izuzete nekretnine u kojem je izvršena procjena njihove vrijednosti, te postignut sporazum stranaka u upravnom postupku o visini predmetne naknade i ista izmirena ranijim vlasnicima, odnosno korisnicima. Shodno navedenom, izvršeni su upisi u javnim evidencijama nekretnina tako što je tadašnja Skupština općine Bugojno upisana kao isključivi posjednik, dok je u zemljišnoknjižnoj evidenciji ona upisana kao nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama u društvenom vlasništvu, odnosno državnom vlasništvu. Imajući u vidu da su apelantima bile poznate ove činjenice, sasvim je logičan konačan ishod parničnog postupka u povodu tužbenog zahtjeva za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

16. Ustavni sud zapaža da je prvobitna apelacija broj AP 515/14, koja je bila podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 46 0 P 030747 12 Gž od 22. studenog 2013. godine, odbačena zato što je preuranjena budući da su navedenu apelaciju apelanti podnijeli nakon što su izjavili reviziju, a prije odluke Vrhovnog suda o reviziji.

17. Predmetnom apelacijom apelanti su obavijestili Ustavni sud da je Odlukom Vrhovnog suda broj 46 0 P 030747 14 Rev od 12. studenog 2015. godine njihova revizija odbačena. Predmetno rješenje apelanti su primili 29. prosinca 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. veljače 2016. godine, dakle u roku od 60 dana iz članka 18. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stajališta, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata. Stoga će Ustavni sud u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) dopustivost apelacije ispitati u odnosu na tu presudu.

18. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 030747 12 Gž od 22. studenog 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 3. prosinca 2013. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 515/14 su podnijeli 29. siječnja 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz članka 6. stavak 1. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti tražili utvrđenje da su stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su osporene odluke donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza, te pogrešne primjene materijalnog prava.

24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sudi, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, aplikacija broj 20524/92, točka 78.).

26. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoja stajališta (prema kojem je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata) jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tokom prvostupanjskog postupka i u žalbi protiv prvostupanjske presude, a o kojima je odlučio Kantonalni sud, donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da su apelanti i u apelaciji istaknuli da su oni mirni i faktički posjednici predmetnih nekretnina i vlasnici, a što su imali u vidu i redovni sudovi koji su donijeli osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dali jasne i argumentirane razloge zašto su zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli potrebni zakonski elementi iz članka 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji se traže za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti. Obrazloženja koja su dana u osporenim odlukama redovnih sudova, te relevantne odredbe zakonskih propisa na koje su se pozvali Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao neutemeljenim žalbu apelanata, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti u navodima apelacije nisu ponudili nove razloge u odnosu na one koje su isticali u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Kantonalni sud dao za svoja stajališta dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava u biti vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju također neutemeljeni.

VIII.Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje glede utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđenim činjenicama i primjeni materijalnog prava.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-922/16 (S. P., Z. P., J. P. i I. P.) | Sudska praksa | Aktio