Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1725/18 (Radmila Čalmić vl. cafe bar "Mango" Vlasenica)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1725/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1725/18, rješavajući apelaciju Radmile Čalmić vl. cafe bar "Mango" Vlasenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radmila Čalmić vl. cafe bar "Mango" Vlasenica protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 009840 17 Pž od 15.
februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Čalmić vl. cafe bar "Mango" Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nada Todorović advokat iz Vlasenice, podnijela je 15. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 009840 17 Pž od 15. februara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba tužitelja (ZEDP Elektrobijeljina a.d. Bijeljina, RJ Elektrodistribucija Vlasenica), te je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 009840 16 Ps od 5. jula 2017. godine, kojom je apelantica obavezana da tužitelju na ime duga za utrošenu električnu energiju plati iznos od 2.265,90 KM sa kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Osim toga, odluka o troškovima postupka sadržana u navedenoj prvostepenoj presudi, kojom je tužitelj obavezan da apelantici plati troškove postupka u iznosu od 805,25 KM, preinačena je na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Okružni privredni sud je u obrazloženju prvostepene presude, u dijelu koji odnosi na troškove postupka, naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu odredaba člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da „ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova“. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici sa dijelom od 22,74% (što istovremeno znači da nije uspio sa dijelom od 77,26%) on ima pravo na naknadu srazmjernog dijela parničnih troškova, a kako proizilazi da je apelantica djelimično uspjela u parnici (77,26%), to je ovaj sud primjenom odredaba navedenog člana 386. stav 2. ZPP-a obavezao tužitelja da joj naknadi na ime troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke, koju apelantica osporava predmetnom apelacijom u dijelu koji odnosi na troškove postupka, Viši privredni sud je naveo da je apelantica neizvršenjem obaveza prouzrokovala spor i pokretanje sudskog postupka. Nadalje, Viši privredi sud je istakao da je u predmetnom sudskom postupku tužitelj dokazao da je njegov zahtjev osnovan, te da apelantica kao ugovorna strana nije izvršavala svoje obaveze i da je svojim radnjama prouzrokovala i troškove pokretanja sudskog postupka. Po ocjeni Višeg privrednog suda, djelimičan uspjeh apelantice u postupku, ne daje osnova za naknadu troškova, a s obzirom da je ona obavezna tužitelju isplatiti dug za isporučenu struju, to po ocjeni ovoga suda, a saglasno uspjehu u postupku, svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka saglasno odredbi člana 386. i 387. ZPP-a, iz kog razloga je u ovom dijelu prvostepena presuda preinačena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužitelj svojom krivicom dozvolio da izgubi dio potraživanog iznosa, odnosno da dio apelantičinog duga zastari, te da je stoga djelimično uspio u parnici. Apelantica smatra da, budući da je ona imala troškove za zastupanje u predmetnom postupku, ima i pravo na naknadu srazmjernog dijela tih troškova, te da su od strane drugostepenog suda pogrešno primijenjene odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke o pogledu troškova postupka, dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je zaključio da, saglasno uspjehu u postupku, svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u ovakvom zaključku Višeg privrednog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević