Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/18 (M. P.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakup
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1784/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1784/18, rješavajući apelaciju Miloša Prole, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Prole protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 040925 16 Gž od 25. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Prole (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 20. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 040925 16 Gž od 25. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je apelant obavezan da tužitelju (Opština Mrkonjić Grad) na ime neisplaćene zakupnine za privremeno zauzimanje javne površine isplati iznos od 85,02 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 391,99 KM. Također, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je obavezan apelant da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 125,58 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 600,00 KM.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime neplaćene zakupnine za privremeno zauzimanje javne površine za period od 1. januara 2007. do 31. decembra 2015. godine isplati iznos od 406,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je apelant 17. februara 2006. godine podnio zahtjev tužitelju za privremeno zauzimanje javne površine (za postavljanje šupe za drva) nakon čega je tužitelj 20. februara 2006. godine apelantu izdao rješenje kojim mu je data urbanistička suglasnost za privremeno zauzimanje javne površine i određeno je da zakupnina počinje teći od 1. maja 2006. godine uz mjesečnu naknadu od 4,64 KM, te da se rješenje daje na rok od 5 godina računajući taj rok od dana pravosnažnosti rješenja. Prvostepeni sud je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant zauzeo javnu površinu tužitelja i da mu nije plaćao zakupninu u spornom periodu, pa je pozivom na odredbe članova 3., 4. i 7. Zakona o održavanju stambenih zgrada odlučio kao u izreci prvostepene presude, dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je naveo da tužitelj zahtjevom potražuje neplaćenu zakupninu za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2015. godine. S tim u vezi Okružni sud je istakao da kod činjenice da je predmetna tužba podnesena 26. januara 2016. godine, kao i činjenice da je apelant istakao prigovor zastarjelosti potraživanja (koji ponavlja u žalbi) o kojem prvostepeni sud nije odlučio, proizilazi da su potraživanja tužitelja do 26. januara 2013. godine zastarjela u skladu sa odredbom člana 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, kako je nesporno da je apelant nastavio koristiti javnu površinu bez pravnog osnova od 1. maja 2011. godine Okružni sud smatra da odnos između parničnih stranaka nakon tog perioda treba raspraviti po pravilima o neosnovanom bogaćenju. Ovo iz razloga, jer je apelant upotrebljavao tuđu stvar u svoju korist, pa je u smislu odredbe člana 219. ZOO dužan tužitelju naknaditi korist koju je imao zauzimanjem javne površine čija visina odgovara zakupnini koju je trebao plaćati. Dakle, tužitelju pripada ona naknada koju bi ostvario da mu je apelant plaćao zakupninu, pa kako je tužitelj dokazao da zakupnina za 2013., 2014. i 2015. godinu iznosi po 29,04 KM proizlazi da je apelant dužan tužitelju naknaditi iznos od 85,02 KM za navedeni period. S tim u vezi, neosnovani su navodi žalbe da tužitelju nakon isteka roka od 5 godina ne pripada više naknada, kao i navodi žalbe da apelant nije koristio javnu površinu s obzirom da je taj navod suprotan navedenom rješenju iz kojeg proizlazi da je apelantu data urbanistička saglasnost za privremeno zauzimanje javne površine za postavljanje šupe za drva. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužitelju pripadaju troškovi postupka u iznosu od 600,00 KM međutim, imajući u vidu njegov uspjeh u parnici (20,93%) od tako utvrđenih troškova pripada mu iznos od 125,58 KM.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju Okružni sud donio presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je u konkretnom slučaju Okružni sud trebao primijeniti odredbu člana 209. ZOO (kojom je propisano da poslije nastupanja zastarjelosti prava da zahtijeva naknadu štete oštećenik može zahtijevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju sticanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta), a ne odredbu člana 219. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/18 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio