Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1053/16 (I.P.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Zastara
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1053/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1053/16, rješavajući apelaciju I. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija I. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 002018 15 Kžk od 26. studenog 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 8. ožujka 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 002018 15 Kžk od 26. studenog 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio početak izdržavanja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1053/16 od 6. travnja 2016. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neutemeljen (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 21. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Svi pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

6. Presudom broj 10 0 K 002018 15 K 2 od 10. veljače 2015. godine Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) proglasio je apelanta krivim što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci predmetne presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, izvršio ubojstvo civila, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

7. Odlučujući o žalbama apelantovog branitelja i Kantonalnog tužiteljstva podnesenim protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 10 0 K 002018 15 Kž 3 od 1. listopada 2015. godine, kojim je žalbe djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom. Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud bio dužan iznijeti jasne razloge za svoj zaključak o postojanju svih bitnih obilježja kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, uključujući razloge koji se odnose na postojanje općih obilježja tog kaznenog djela. Osim toga, kako je Vrhovni sud utvrdio, prvostupanjski sud nije u cijelosti postupio po uputama Vrhovnog suda iz Rješenja broj 10 0 K 002018 15 Kž 2 od 4. prosinca 2014. godine, pa je ponovo propustio iznijeti potpune i valjane razloge o odlučnim činjenicama, kao i provesti valjanu ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi.

8. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj 10 0 K 002018 15 Kžk od 26. studenog 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci predmetne presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, povrijedio tjelesni integritet civila, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

9. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant noću 8./9. kolovoza 1992. godine u Livnu, za vrijeme rata u BiH, kao pripadnik vojne policije II. bojne HVO-a, suprotno članku 3. stavak 1. točka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV. ženevska konvencija), za vrijeme racije i privođenja osoba srpske nacionalnosti u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ u Livnu (u daljnjem tekstu: OŠ), zajedno sa pokojnim D. P. i Z. K., naoružan ušao u kuću Draginje Rosić, u kojoj su se pored Draginje Rosić i njene majke koja je bila na samrti, nalazili Borka Crnčević i njen suprug – oštećeni Milorad Crnčević (u daljnjem tekstu: oštećeni). Utvrđeno je da je, nakon naređenja, oštećeni izašao iz te kuće, da je apelant izašao za njim, da bi nakon toga apelant pucao iz automatske puške u donji dio tijela oštećenog, koji se tada nalazio ispred kuće na udaljenosti od 10 do 15 m, svjestan da mu na taj način može nanijeti povrede tjelesnog integriteta, na što je i pristao, ranio oštećenog u predjelu lijeve butine, pa je od posljedica ranjavanja kod oštećenog ubrzo nastupila smrt.

10. Vrhovni sud je naveo da je optužnicom Kantonalnog tužiteljstva broj T10 0 KTRZ 0001307 10 od 18. travnja 2013. godine, koju je potvrdio Kantonalni sud, apelantu stavljeno na teret da je učinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, ubojstvom civila – oštećenog, na način kako je to opisano u dispozitivu te optužnice. Ranijom presudom Kantonalnog suda broj 10 0 K 002018 15 K 2 od 10. veljače 2015. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo za koje je i optužen, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj 10 0 K 002018 15 Kž 3 od 1. listopada 2015. godine Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 K 002018 15 K 2 od 10. veljače 2015. godine je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je na pretresu održanom pred tim sudom, na temelju članka 332. stavak 2. ZKPFBiH, preuzeo dokaze izvedene tijekom prvostupanjskog postupka koji su pobrojani u presudi. Na istom pretresu Vrhovni sud je, u smislu članka 11. ZKPFBiH, konstatirao da se u spisu nalaze pobliže opisani dokazi optužbe koji su u određenim dijelovima nezakoniti, te da je stoga odlučio da sud te dokaze u spomenutim dijelovima neće koristiti, odnosno preuzeti i pročitati. Ti dokazi su, kako je dalje pojašnjeno, preuzeti i pročitani na temelju članka 332. stav 2. ZKPFBiH samo u onim dijelovima koji se ne odnose na apelantove izjave o učinjenju kaznenog djela. Također je na tom pretresu kao dokaz obrane pročitan apelantov iskaz koji je dao pred Kantonalnim sudom na glavnom pretresu 5. prosinca 2013. godine.

12. Istaknuto je da „stranke i branitelj nisu stavili prijedloge za izvođenje novih dokaza, ili neposredno izvođenje ranije izvedenih dokaza u tijeku pretresa“ pred Vrhovnim sudom.

13. Vrhovni sud je ocjenom preuzetih i pročitanih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio činjenično stanje navedeno u izreci presude. Najprije, Vrhovni sud je našao utvrđenim da je u inkriminiranom razdoblju postojalo ratno stanje na području Republike BiH (u daljnjem tekstu: RBiH), uključujući i općinu Livno. Istaknuto je da ova činjenica među strankama nije bila sporna, te je u svezi s tim Vrhovni sud ukazao da je Predsjedništvo RBiH proglasilo ratno stanje 20. lipnja 1992. godine, koje je trajalo sve do 22. prosinca 1995. godine kada je donesena odluka o njegovom ukidanju. Osim toga, istaknuto je da iz iskaza svjedoka Tomislava Garića, Zdenka Andabaka, Senada Durana, Ahmeta Muslija i Refke Velića proizlaze činjenice i okolnosti koje potvrđuju postojanje elemenata oružanog sukoba na području Livna. Vrhovni sud je naveo da iz tih iskaza proizlazi da je u kritično vrijeme Livno bilo pod kontrolom jedinica HVO-a, da se život građanstva odvijao u izvanrednim okolnostima, uključujući i zabranu kretanja tijekom policijskog sata, te da su provođene akcije privođenja i zatvaranja građana srpske nacionalnosti u OŠ. Stoga, Vrhovni sud nalazi da su apelantove radnje učinjene za vrijeme rata na području Livna između jedinica HVO-a i oružanih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

14. Također, tijekom postupka je utvrđeno da je apelant u inkriminiranom razdoblju bio pripadnik vojne policije II. bojne HVO-a, te da ni ta činjenica nije bila predmet spora među strankama. Apelantovo svojstvo, odnosno njegova pripadnost spomenutoj jedinici potvrđena je iskazom svjedoka Zdenka Andabaka, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik vojne policije II. bojne HVO-a, a to je potvrdio i sam apelant u svojim iskazima. Nadalje, među strankama nije bila sporna niti činjenica da je oštećeni u inkriminirano vrijeme imao svojstvo civila, s obzirom na to da prema izvedenim dokazima nije bio pripadnik jedne od strana u sukobu i u vrijeme predmetnog događaja nije bio uniformiran niti naoružan, što ne spori ni apelant u svojim iskazima, pa je prema tome oštećeni uživao zaštitu prema odredbama IV. ženevske konvencije. Pored navedenog, istaknuto je da nije sporno ni to da je apelant noću 8./9. kolovoza 1992. godine u Livnu iz automatske puške pucao u oštećenog jer je to sam priznao u svojim iskazima, niti je sporno da je oštećenog pogodio u predjelu lijeve butine, uslijed čega je došlo do prijeloma butne kosti te povrede velikih krvnih žila, pa je, uslijed iskrvavljenja, kod oštećenog ubrzo nastupila smrt i pored pokušaja da mu se pruži liječnička pomoć (iskazi svjedoka Branka Stanića i dr. Rusmira Vejzagića).

15. Činjenice koje su među strankama bile sporne i koje je Vrhovni sud utvrđivao na temelju savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi odnose se na suprotstavljene teze obrane i optužbe o okolnostima pod kojima se desio predmetni događaj. Prije svega, Vrhovni sud je istaknuo da je neprihvatljiva teza obrane da su apelantove radnje učinjene u okviru zakonitih ovlasti vojne policije u kontroli provedbe policijskog sata, te da apelant nije znao koje osobe se nalaze u kući Draginje Rosić pa da zbog toga njegovi postupci nemaju obilježja kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za koje je optužen. Naime, iz iskaza svjedoka Tomislava Garića, koji je također bio pripadnik vojne policije, proizlazi da je kritičnog dana izvršen pretres stana predsjednika Srpske demokratske stranke iz Livna, kojom prilikom je pronađen spisak ljudi srpske nacionalnosti koji su zaduženi oružjem i streljivom, te su ,,šefovi“ naredili da se izvrši racija i pretres stanova, koja je počela negdje iza 21.00 sat. U toj akciji je sudjelovala cijela jedinica vojne policije HVO-a Livno, kao i HOS-a Livno, te su vršeni pretresi srpskih stanova, s tim da su oni ljudi kod kojih nije pronađeno oružje kamionima odvoženi u OŠ gdje su zatvarani. Fiskulturna sala te škole je bila puna, moglo se raditi oko stotinu ljudi srpske nacionalnosti koji su tu zatvoreni. Nadalje, navedeno je da je svjedok Senad Duran, koji je u inkriminiranom razdoblju bio pripadnik rezervnog sastava policije, potvrdio je da je kritične večeri vidio kamion na kojem je bilo pet, šest naoružanih vojnika s dugim cijevima i „namazani bojama“, a dolazili su i neki s osobnim automobilima, pa su se „raspršili“ u više pravaca, te je bilo galame i vike, a vidio je kako su „kupili zarobljenike i tovarili na kamion“. Svjedok Ahmet Musli je također izjavio da mu je bilo poznato da će kritične noći biti racija (u iskazu iz istrage je naveo i to da je prema njegovim saznanjima privođenje građana srpske nacionalnosti vršila vojna policija), a naveo je i to da je preko puta njegove kuće jedna zgrada u koju je vojska ulazila i izlazila, s tim da nije vidio da je netko tu dovođen. Svjedok Refko Velić je potvrdio da mu je poznato da je te noći odvedena Draginja Rosić, s tim da je sutradan puštena, a u iskazu iz istrage je naveo i to da je vojna policija odvodila građane srpske nacionalnosti kamionom i autima, ali ne zna gdje su odvođeni, te je iste večeri vidio i dvojicu pripadnika HOS-a. Iz iskaza svjedokinje Borke Crnčević, supruge oštećenog, proizlazi da su kritične večeri ona i njezin suprug – oštećeni bili u kući Draginje Rosić jer je Draginjina majka bila na umoru, pa se u jednom momentu začula lupa na vratima i razbijanje stakla, kada su u kuću ušli trojica uniformiranih i naoružanih vojnika koji su im rekli: „Spremite se i izlazite”. Da se zaista čula lupa i galama iz pravca kuće Draginje Rosić potvrdio je i svjedok Refko Velić koji je stanovao u susjednoj kući. Svjedokinja Borka Crnčević je također potvrdila kako je naknadno saznala da je Draginja Rosić bila tu noć odvedena u OŠ.

16. Vrhovni sud je iskaze svjedoka Tomislava Garića, Senada Durana, Ahmeta Muslija, Refke Velića i Borke Crnčević u navedenim dijelovima ocijenio vjerodostojnim, s obzirom na to da su u bitnim dijelovima suglasni, a ne odstupaju ni od drugih izvedenih dokaza (osim u odnosu na apelantov iskaz), a također nitko od spomenutih svjedoka nije imao posebnog motiva da neutemeljeno tereti apelanta. U svezi s tim, ukazano je da je jedino iskaz supruge oštećenog mogao biti pod utjecajem emocija i subjektivnih doživljaja, ali da ni taj iskaz ne odstupa od iskaza ostalih svjedoka u dijelu da je zaista kritične večeri provođena akcija privođenja i zatvaranja građana srpske nacionalnosti, u kojoj je sudjelovala i vojna policija HVO-a Livno, čiji je pripadnik bio i apelant.

17. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da je imao u vidu i to da svjedoci Borka Crnčević i Tomislav Garić nisu neposredno svjedočili pred sudom, nego su njihovi iskazi pročitani. U svezi s tim je ukazano da iz dokaza u spisu (nalaz i mišljenje SCG Banja Luka od 27. lipnja 2012. godine i otpusno pismo KCU Banja Luka od 23. studenog 2009. godine) proizlazi da je svjedokinja Borka Crnčević starija osoba (rođena 1937. godine) i slabije pokretna, koja je tijekom prvostupanjskog kaznenog postupka boravila u Socijalno-gerijatrijskom centru u Banjoj Luci, tako da je i prema ocjeni Vrhovnog suda njezin dolazak pred sud bio znatno otežan, iz kojih razloga su bili ispunjeni uvjeti da se njezin iskaz pročita temeljem odredbe članka 288. stav 2. ZKPFBiH. Navedeno je da je na pretresu pred Vrhovnim sudom federalni tužitelj izjavio da je izvršio provjere prema kojima je utvrđeno da je ova svjedokinja u međuvremenu preminula.

18. Svjedok Tomislav Garić je saslušan putem međunarodne pravne pomoći Županijskog suda u Splitu, te je i njegov iskaz pročitan u smislu spomenute zakonske odredbe, iako se obrana tome protivila. Pojašnjeno je da iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud poduzeo mjere s ciljem pribavljanja podataka o mjestu boravka ovog svjedoka (službena zabilješka PU Livno broj 02-08/2- 1328/13 od 29. studenog 2013. godine) s ciljem njegovog saslušanja na glavnom pretresu, ali bez uspjeha, pa su i prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog nemogućnosti pronalaska svjedoka, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njegovog iskaza temeljem odredbe članka 288. stavak 2. ZKPFBiH tijekom prvostupanjskog kaznenog postupka, dok tijekom pretresa pred tim sudom, stranke i branitelj nisu predlagali da se ovaj svjedok neposredno sasluša. Dakle, s obzirom na to da spomenuti svjedoci nisu neposredno svjedočili pred sudom, odnosno nisu bili izravno i unakrsno ispitani, Vrhovni sud je njihove iskaze ocijenio s posebnom opreznošću, pa je, dovodeći sve navedene dokaze u vezu, našao utvrđenim da je u inkriminirano vrijeme u Livnu kritične večeri provođena akcija privođenja i zatvaranja građana srpske nacionalnosti u kojoj je sudjelovala i vojna policija HVO-a Livno, uključujući i apelanta. Takvo uvjerenje suda nije dovedeno u pitanje apelantovim iskazom u dijelu u kojem tvrdi da kritične večeri nije provođena racija, te da je on s dvojicom kolega samo vršio nadzor provedbe policijskog sata, pa da su po dojavi dežurnog otišli provjeriti kuću u kojoj se nalazio i oštećeni, te su po dolasku na vrata pokucali, ušli i tražili da se ugase svjetla ili da se navuče zavjesa.

19. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u noći 8./9. kolovoza 1992. godine u Livnu kao pripadnik vojne policije HVO-a sudjelovao u akciji privođenja i zatvaranja stanovnika srpske nacionalnosti u OŠ, te mu nije moglo ostati nepoznato da se i u kući Draginje Rosić nalaze civili srpske nacionalnosti, zbog čega njegove suprotne tvrdnje Vrhovni sud nije mogao prihvatiti. Dakle, radilo se o sudjelovanju u nezakonitoj radnji lišenja slobode civila koji se nalaze pod vlašću jedne od strana u sukobu, suprotno pravilima međunarodnog prava, u okviru kojeg postupka je došlo do povrede tjelesnog integriteta jednog od tih civila.

20. Sve navedene iskaze Vrhovni sud prihvaća vjerodostojnim, s obzirom na to da su u bitnim dijelovima suglasni, te se logično nadovezuju jedan na drugi u pogledu odlučnih činjenica, pri čemu manja odstupanja nisu od utjecaja na njihovu vjerodostojnost, nego se mogu pripisati proteku vremena i različitoj percepciji koja je podložna individualnim svojstvima i sposobnostima zapažanja svakog čovjeka ponaosob. U pogledu dijela iskaza svjedokinje Borke Crnčević, iz kojeg bi proizašlo da je oštećeni pogođen odmah ispred kuće Rosića (faktički već na stepenicama), što je suprotno iskazima ostalih svjedoka koji su potvrdili da je pao u blizini kuće Refke Velića, Vrhovni sud smatra da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza kao cjeline, nego se može pripisati njezinom subjektivnom doživljaju u situaciji straha i bespomoćnosti u kojoj se našla, pa je logično da su takve emocije mogle biti od snažnog utjecaja na njezinu percepciju događaja.

21. Navedeno je da ni apelant u svojim iskazima nije poricao da je pucao u oštećenog. On navodi da je oštećeni u jednom momentu izašao iz kuće Rosića, pa je krenuo za njim u namjeri da ga zaustavi, vidio je da odlazi niz stepenice i dalje makadamskim putem prema glavnoj cesti, te je više puta povikao za njim da stane i ispalio jedan metak u zrak, pa kako se ovaj nije zaustavljao, još jednom je pucao u zrak, a potom je spustio pušku i pucao u predjelu njegovih nogu. Pucao je sa podesta ispred ulaznih vrata u kući i vidio je da je oštećeni pao (na udaljenosti oko 15-ak metara) i sišao je do njega, te je tada primijetio da ga je ranio u predjelu prepona i da obilno krvari. Od osoba koje su došle na lice mjesta sjeća se Tomislava Garića i Drage Ćurde. Dosljedan je u tvrdnji da nije imao namjeru lišiti života oštećenog, te da mu je cijeli taj događaj jako teško pao, zbog čega je i odlučio da sve prizna organima gonjenja. Vrhovni sud nalazi da je apelantov iskaz u ovom dijelu vjerodostojan i uvjerljiv. U svezi s tim, Vrhovni sud je primijetio da su u navedenom dijelu svi apelantovi iskazi dosljedni, tako da su redoslijed dešavanja i bitne okolnosti na jednak način opisani u svim njegovim iskazima. Nadalje, u ovom dijelu su njegovi iskazi potvrđeni i iskazima saslušanih svjedoka o kojima je prethodno bilo riječi, a posebno iskazima Refke Velića i Ahmeta Muslija koji su iskazali da su zaista čuli upozorenja osobi da stane prije nego što su čuli pucnjeve, te su njihovim, a i iskazima drugih svjedoka potvrđeni ključni dijelovi apelantovih iskaza (mjesto gdje je oštećeni pao, pozivanje hitne pomoći, dolazak Tomislava Garića na lice mjesta i dr.).

22. S obzirom na to da je Vrhovni sud temeljem analize, ocjene i međusobnog dovođenja u vezu svih dokaza koji su prethodno spomenuti našao da je apelantov iskaz u ovom dijelu vjerodostojan i uvjerljiv, onda slijedom toga nije mogla biti prihvaćena tvrdnja iz optužnice da je apelant postupao u namjeri da oštećenog liši života jer takva tvrdnja nije potkrijepljena izvedenim dokazima. Naime, na temelju svega navedenog, Vrhovni sud je našao da je apelant pucajući iz automatske puške u oštećenog na način kako je to opisano u izreci ove presude i pod okolnostima koje proizlaze iz izvedenih dokaza bio svjestan da mu na taj način može nanijeti povrede tjelesnog integriteta, na što je i pristao, pa je tako ranio oštećenog u predjelu lijeve butine, čime je jasno da je njegov umišljaj bio usmjeren na povredu tjelesnog integriteta oštećenog, a ne na lišenje života. Daljnja posljedica, koja se ogleda u nastupanju smrti oštećenog uslijed iskrvavljenja, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može se pripisati apelantovom umišljaju. Stoga, Vrhovni sud nalazi da je radnjama opisanim u izreci presude apelant prekršio odredbu članka 3. stavak 1. točka a) IV. ženevske konvencije, koja između ostalog zabranjuje svako nasilje protiv života i tijela prema osobama koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima. O statusu civila oštećenog već je ranije bilo riječi, a apelant je kao pripadnik jedne od strana u sukobu i osoba kojoj su morala biti poznata svojstva oružja kojim je zadužen bio svjestan da će pucanjem iz vatrenog oružja velikog kalibra (automatske puške) u oštećenog, u donji dio njegovog tijela, povrijediti njegov tjelesni integritet, pa je ipak na to pristao, čime je takva njegova radnja umišljajnog karaktera i predstavlja povredu pravila međunarodnog prava.

23. S obzirom na to da je apelant za vrijeme rata u BiH kao pripadnik vojne policije II. bojne HVO-a, suprotno odredbi članka 3. stavak 1. točka a) IV. ženevske konvencije, za vrijeme racije i privođenje osoba srpske nacionalnosti u OŠ postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, tako što je povrijedio tjelesni integritet civila – oštećenog, na način opisan u izreci presude, on je tim svojim radnjama, za koje je proglašen krivim ovom presudom, učinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je izvršio dopuštenu modifikaciju činjeničnog opisa iz optužnice, krećući se u okviru istog kaznenog djela koje je predmet optužbe kako u njegovom činjeničnom supstratu tako i u pravnoj kvalifikaciji. Radi se dakle o izmjenama koje ne narušavaju načelo akuzatornosti, a ujedno su u apelantovu korist, s obzirom na to da je u pogledu poduzete radnje, kao i sadržaja apelantove svijesti u odnosu na tu radnju, Vrhovni sud toj njegovoj radnji i njegovoj svijesti pripisao lakši oblik u odnosu na onaj za koji je terećen optužnicom. Također nije dovedeno u pitanje niti apelantovo pravo na obranu jer je unesenim izmjenama upravo i prihvaćena teza njegove obrane da apelant nije postupao s namjerom da oštećenog liši života. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant tvrdi da mu je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo iz članka II/3.(f) i članka 8. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da Vrhovni sud, a prethodno i Kantonalni sud, u svojim odlukama nisu pravilno primijenili odredbe ZKPFBiH, KZFBiH i KZSFRJ. Nadalje, apelant smatra da je činjenično stanje ostalo nepravilno i nepotpuno utvrđeno, te da mu je uskraćen pristup sudu u pravcu dokazivanja svojih navoda. Naročito, apelant smatra da u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela ratni zločin, i to kako opća tako i u odnosu na konkretnu kaznenopravnu radnju, odnosno da su razlozi iz pobijane presude u svezi s tim proizvoljni, osim što se navodi da „povreda međunarodnog prava u opisu kaznenog djela predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti“. U tom kontekstu, apelant svoju tvrdnju o nepostojanju bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela argumentira i pozivanjem na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-KŽ-07-000168 od 24. travnja 2007. godine. Apelant pobija činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom, te tvrdi da nije dokazano da je počinio predmetno kazneno djelo. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud, a prethodno i Kantonalni sud, u obrazloženjima pobijanih odluka nije dao zakonita, valjana i logična obrazloženja za njihovo donošenje, a u čemu i se upravo ogleda proizvoljnost. Imajući u vidu izmijenjeni činjenični opis optuženice, potom provedene dokaze, kao i apelantov iskaz, apelant smatra da se u njegovim radnjama stječu elementi nekog drugog kaznenog djela, i to kaznenog djela teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom. U smislu tih navoda, apelant ujedno ističe i prigovor u pogledu zastare od kaznenog gonjenja, s obzirom na vrijeme izvršenja kaznenog djela i inicijalni akt za pokretanje postupka protiv apelanta, te upućuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3105/12 i stoga predlaže „da se optužba odbije zbog zastare“. Dalje, apelant iznosi tezu prema kojoj predmetno kazneno djelo može biti učinjeno samo s izravnim umišljajem. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na obranu jer je Vrhovni sud izvršio modifikaciju činjeničnog opisa optužnice zbog koje, prema apelantovom stajalištu, obrani nije dana mogućnost pripreme obrane i dokazivanja. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obranu i time što je iskaz svjedoka Tomislava Garića pročitan u smislu članka 288. stavak 2. ZKPFBiH, jer prema stajalištu apelacije za čitanje njegovog iskaza nisu bili ispunjeni uvjeti. Nadalje, apelant ističe da se povreda prava na djelotvoran pravni lijek ogleda u tome što drugostupanjski sud uopće nije ispitao prvostupanjsku odluku, ni u granicama razloga navedenih u žalbi, niti je pazio na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti. Također, apelant smatra da je u predmetnom slučaju sud trebao primijeniti i načelo in dubio pro reo.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da je konkretnom predmetu u dva navrata ukinuo prvostupanjsku presudu uvažavanjem žalbe apelantovog branitelja, što opovrgava tezu apelacije o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek. Vrhovni sud smatra da pobijana presuda sadrži sasvim jasne razloge o postojanju općih obilježja predmetnog kaznenog djela. Naglašeno je da „obrana uopće nije pobijala da je u inkriminiranom razdoblju postojalo ratno stanje na području RBiH i oružani sukob na području općine Livno, da je oštećeni imao svojstvo civila i da je apelant bio pripadnik jedne od zaraćenih strana u oružanom sukobu“. Pri tome, opis kaznenog djela iz izreke pobijane presude sadrži odgovarajuću blanketnu normu koja se odnosi na kršenje međunarodnog prava, kao i argumentaciju u vezi s tim. Nadalje, netočni su navodi apelacije da predmetno kazneno djelo može biti učinjeno samo s izravnim umišljajem. Iako se, s obzirom na prirodu inkriminiranih radnji, ovo kazneno djelo po pravilu izvršava s izravnim umišljajem, u nekim slučajevima bit će dovoljan i eventualni umišljaj (kod ubojstva ili povrede tjelesnog integriteta, odnosno zdravlja i dr.). Teorija, ali i praksa u primjeni međunarodnog humanitarnog prava ne samo da prihvaća da kazneno djelo ratni zločin može biti učinjeno i u onom stanju svijesti kod kojeg učinitelj predviđa da će njegova radnja vjerojatno proizvesti zabranjene posljedice, pa ipak preuzima rizik činjenja te radnje (eventualni umišljaj), nego ide i dalje od toga, uspostavljajući i standarde prema kojima ovo kazneno djelo može biti učinjeno i sa svjesnim nehatom. Istaknuto je da je neutemeljeno i pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-KŽ-07-000168 od 24. travnja 2007. godine jer se u toj presudi ne radi o bitno identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima pa da bi stavovi iz te odluke bili primjenjivi i u konkretnom slučaju. Istaknuto je da su navodi kojima se pobija činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom identični žalbenim navodima koji su bili istaknuti u žalbama protiv prvostupanjske presude koji se u svojoj suštini svode na to da nije dokazano da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, te da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi iznio kontraargumente na str. od 4. do 9. U pogledu navoda o povredi prava na obranu zbog okolnosti da je Vrhovni sud izvršio modifikaciju činjeničnog opisa optužnice, naglašeno je da, pored toga što je modifikacija činjeničnog supstrata optužnice izvršena u okviru genusno istog kaznenog djela i lakša je prema obliku vinosti učinitelja u odnosu na onu za koju se teretio optužnicom, ona je također slijedila liniju apelantove obrane koja se odnosila na to da se u konkretnom slučaju ne radi o njegovoj namjeri da oštećenog liši života, pa je onda apelacija sama sebi kontradiktorna, imajući u vidu da je obrana, iznoseći navedenu tezu, upravo i iznosila dokaze u pravcu njezinog potkrepljivanja. Neutemeljeni su i navodi apelacije prema kojima je pravo na obranu povrijeđeno time što je iskaz svjedoka Tomislava Garića pročitan u smislu članka 288. stavak 2. ZKPFBiH, jer prema stajalištu apelacije za čitanje njegovog iskaza nisu bili ispunjeni uvjeti, pa da je time obrana onemogućena da spomenutog svjedoka unakrsno ispita. U svezi s tim, Vrhovni sud je također naveo razloge na str. 6. pasus 2. pobijane presude, pri čemu je prihvatio da je prvostupanjski sud poduzeo sve potrebne mjere s ciljem pronalaska ovog svjedoka i njegovog neposrednog saslušanja na glavnom pretresu, koje su ostale bezuspješne, čime su se, i prema ocjeni Vrhovnog suda, stekli zakonski uvjeti za čitanje njegovog iskaza u smislu članka 288. stavak 2. ZKPFBiH. Pri tome, naglašeno je da obrana tijekom pretresa pred Vrhovnim sudom uopće nije stavila prijedlog za neposredno saslušanje svjedoka Tomislava Garića, iako su stranke i branitelj pozvani da iznesu svoje prijedloge za izvođenje dokaza, niti je obrana na pretresu pred Vrhovnim sudom stavila bilo kakvu primjedbu na dokaze koji su izvedeni temeljem odredbe članka 332. stavak 2. ZKPFBiH.

26. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da su svi apelantovi navodi neutemeljeni jer su presude, u prvom redu konačna presuda Vrhovnog suda, obrazložene u smislu članka 305. stavak 7. ZKPFBiH i u njoj su određeno i potpuno iznijeti svi razlozi o odlučnim činjenicama, što se vidi iz same odluke. Neutemeljeni i netočni su navodi u apelaciji da je „modifikacijom“ činjeničnog opisa u presudi Vrhovnog suda, u pogledu eventualnog umišljaja, apelantu onemogućeno pravo na obranu jer se iz presude jasno vidi da tijekom rasprave pred drugostupanjskim sudom stranke i branitelj nisu predlagali izvođenje novih dokaza ili neposredno izvođenje ranije izvedenih dokaza tijekom pretresa pred tim sudom. Isto tako, neutemeljeni i netočni su navodi iz apelacije u pogledu nepostojanja dokaza i u presudi obrazloženih razloga o povredi propisa i pravila međunarodnog prava jer je presudom nesporno utvrđeno da je apelant bio pripadnik vojne policije II. bojne HVO-a, da je oštećeni u inkriminirano vrijeme imao svojstvo civila, da je apelant pucao u oštećenog iz automatske puške, a da se sve to odvijalo u kritično vrijeme kada je provođena akcija privođenja i zatvaranja građana srpske nacionalnosti u kojoj je sudjelovala i vojna policija HVO-a u Livnu, uključujući i apelanta, te da je opisanim radnjama, kao u činjeničnom opisu presude i danim razlozima, nesporno da je apelant povrijedio odredbe međunarodnog prava tako što je, kako se navodi u presudi Vrhovnog suda, povrijedio tjelesni integritet civila – oštećenog, a time i odredbe međunarodnog prava kojim su zabranjena ovakva ponašanja.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

28. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih stranaka ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, [...] postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.

U tom cilju zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava [...];

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak 2.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dani u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom izravnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan uslijed važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 332. st. 1. i 2.

Rasprava pred drugostupanjskim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostupanjskom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred drugostupanjskim sudom.

(2) Ako drugostupanjski sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 276. stavak 2. točka e) ovog Zakona.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobio Presudu Vrhovnog suda broj 10 0 K 002018 15 Kžk od 26. studenog 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijanu presudu apelant primio 14. siječnja 2016. godine, a da je apelaciju podnio 8. ožujka 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo iz članka II/3.(f) i članka 8. Europske konvencije, pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji obrazložio samo navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, te da eventualnu povredu drugih, u apelaciji navedenih prava nije ni na koji način obrazložio, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati samo apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek.

Pravo na pravično suđenje

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

36. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].

2)Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3)Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

37. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa (KZFBiH, KZSFRJ, ZKPFBiH) i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja pobijanih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, te da mu je zbog toga prekršeno načelo in dubio pro reo.

39. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadaća redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

41. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je konačnom i pobijanom odlukom Vrhovni sud apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, te ga je uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona (članak 41., članak 42. stavak 1. točka 2. i članak 43.) osudio na kaznu zatvora. Dakle, materijalno pravo koje je primijenjeno u konkretnom slučaju jeste KZSFRJ pa su stoga apelantovi navodi o povredi KZFBiH u cijelosti neutemeljeni jer se taj zakon nije ni primijenio u konkretnom slučaju.

42. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant pobija kako postojanje općih elemenata kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva tako i da je on počinio kaznenopravne radnje koje čine elemente navedenog kaznenog djela. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane presude, te iz odgovora koji su Ustavnom sudu dostavili Vrhovni sud i Kantonalno tužiteljstvo proizlazi da apelant na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom uopće nije pobijao da je u inkriminiranom razdoblju postojalo ratno stanje na području RBiH i oružani sukob na području općine Livno, da je oštećeni imao svojstvo civila i da je apelant bio pripadnik jedne od zaraćenih strana u oružanom sukobu. Neovisno o tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriju BiH u inkriminirano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH. Nadalje, Vrhovni sud je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu tako i svojstvo oštećenog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je oštećeni u inkriminirano vrijeme bio civilna osoba, bio je srpske nacionalnosti i kao takav uživao je zaštitu prema pravilima međunarodnog prava. Dakle, Vrhovni sud je detaljno i jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ističe da se stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3105/12 ne mogu primijeniti na apelantov slučaj jer je u tom predmetu redovni sud utvrdio da je optuženi počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 36. stavak 1. KZSRBiH.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju pobijane odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, u odnosu na postojanje elemenata kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza saslušanih svjedoka, kao i da je poklonjena posebna pozornost prilikom ocjene iskaza svjedoka koji nisu saslušani na glavnom pretresu (iskazi sada preminule Borke Crnčević i Tomislava Garića). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da su iskazi svjedoka Tomislava Garića, Senada Durana, Ahmeta Muslija, Refke Velića i Borke Crnčević vjerodostojni, s obzirom na to da su u bitnim dijelovima suglasni, a ne odstupaju ni od drugih izvedenih dokaza (osim u odnosu na apelantov iskaz), a također, da je Vrhovni sud zaključio da nitko od spomenutih svjedoka nije imao poseban motiv da neutemeljeno tereti apelanta. U svezi s tim, ukazano je da je jedino iskaz Borke Crnčević mogao biti pod utjecajem emocija i subjektivnih doživljaja, ali da ni taj iskaz ne odstupa od iskaza ostalih svjedoka u dijelu da je zaista kritične večeri provođena akcija privođenja i zatvaranja građana srpske nacionalnosti, u kojoj je sudjelovala i vojna policija HVO-a Livno, čiji je pripadnik bio i apelant.

44. U svezi s apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na obranu zbog „izmjene optužnice“, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto je izvršio modifikaciju činjeničnog opisa iz optužnice, te da se pri tome kretao u okviru istog kaznenog djela koje je predmet optužbe kako u njegovom činjeničnom supstratu tako i u pravnoj kvalifikaciji, te da je zaključio da je apelant povrijedio tjelesni integritet civila – oštećenog na način opisan u izreci presude, kojim radnjama je učinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Vrhovni sud je, dakle, izvršio izmjene koje ne narušavaju načelo akuzatornosti, a ujedno su u apelantovu korist, s obzirom na to da je u pogledu poduzete radnje, kao i sadržaja apelantove svijesti u odnosu na tu radnju, Vrhovni sud toj njegovoj radnji i njegovoj svijesti pripisao lakši oblik u odnosu na onaj za koji je optužnicom terećen te je, kako proizlazi i iz odgovora Vrhovnog suda, ona također slijedila liniju apelantove obrane koja se odnosila na to da se u konkretnom slučaju ne radi o njegovoj namjeri da oštećenog liši života, pa je onda apelacija sama sebi kontradiktorna, imajući u vidu da je obrana, iznoseći navedenu tezu, upravo i iznosila dokaze u pravcu njezinog potkrepljivanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Dalje, što se tiče navoda da apelant nije imao mogućnost ispitati svjedoka Tomislav Garića jer je na pretresu pročitana njegova izjava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, „u načelu, sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Europski sud, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenog 1989. godine, serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Primarna zadaća domaćih vlasti je da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud, u načelu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.

46. Članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi Europski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, te da mu se omogući da ispita i pobije svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenog 2004. godine, st. 25.-27.).

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je taj svjedok saslušan u postupku međunarodne pravne pomoći Županijskog sud u Splitu, njegov iskaz je pročitani na glavnom pretresu, a potom i na pretresu, kao jedan od dokaza optužbe, budući da sud nije uspio, i pored poduzetih mjera, osigurati njegovo dovođenje na glavni pretres. O ovome je sud dao detaljno obrazloženje pozivajući se na odredbe članka 288. stavak 2. ZKPFBiH koji regulira kada je moguć i dopušten izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 288. stavak 2. ZKPFBiH propisano da se zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, psihički oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka. Ustavni sud primjećuje da iz pobijane presude proizlazi da je Vrhovni sud dao obrazloženje za čitanje ovog iskaza, u skladu s odredbama članka 288. stavak 2. ZKPFBiH, koje Ustavnom sud ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pojašnjeno je da iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud poduzeo mjere s ciljem pribavljanja podataka o mjestu boravka ovog svjedoka (službena zabilješka PU Livno broj 02-08/2-1328/13 od 29. studenog 2013. godine), s ciljem njegovog saslušanja na glavnom pretresu, ali bez uspjeha, pa su i prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog nemogućnosti pronalaska svjedoka, bili ispunjeni uvjeti za čitanje njegovog iskaza temeljem odredbe članka 288. stavak 2. ZKPFBiH tijekom prvostupanjskog kaznenog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, na iskazu ovog svjedoka nije u odlučujućoj mjeri utemeljena odluka Vrhovnog suda, te da u konačnici apelant niti njegova obrana nisu tijekom pretresa pred Vrhovnim sudom predlagali da se ovaj svjedok neposredno sasluša, niti su eventualno sudu dostavili pitanja koja bi postavili ovom svjedoku prilikom njegovog unakrsnog ispitivanja, koja bi sud ocijenio prilikom ocjene iskaza ovog svjedoka. Osim toga, sud je ovaj iskaz ocijenio i u svezi s drugim provedenim dokazima, naročito s izjavama drugih svjedoka, na temelju čega je utvrdio njegovu vjerodostojnost. Apelant, s druge strane, nije izveo bilo kakav drugi dokaz kojim bi pobio točnost iskaza ovih svjedoka. Također, apelant ni ne tvrdi da nije imao mogućnost ovom dokazu suprotstaviti svoje dokaze kojima bi uspješno pobio iskaz ovog svjedoka, već se ovaj njegov prigovor, u biti, odnosi na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da su o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za kazneno djelo za koja je proglašen krivim i osuđen dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku, u smislu članka 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije, neutemeljeni.

48. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Europskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava“ (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, točka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. siječnja 2016. godine, točke 102.-104.). Također, Ustavni sud je naglasio i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, točka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u svezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitetu tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je pobijanim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije neutemeljeni.

50. Što se tiče navodnog kršenja načela in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode temelji na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovo načelo, kao dio načela presumpcije nevinosti, prekršeno. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u pobijanim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen, pa su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih Zakonom u kaznenom postupku. Štoviše, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbama u dva navrata ukidao prvostupanjsku presudu i vraćao predmet na ponovni postupak Kantonalnom sudu te da je u konačnici usvajajući apelantovu žalbu održao pretres pred tim sudom na kojem je apelant aktivno sudjelovao. Činjenica da posljednji pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u kaznenom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom iz članka 6. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije jer je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, a iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je redovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom iz članka 6. Europske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u kaznenom postupku, pa činjenica da oni u konačnici nisu rezultirali apelantovim uspjehom u kaznenom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

54. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1053/16 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio