Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2291/16 (F. P.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2291/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2291/16, rješavajući apelaciju Fikreta Planinčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Planinčića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007511 15 Kžk od 4. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fikret Planinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Zenice, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 007511 15 Kžk od 4. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 23. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007511 11 Krl od 13. januara 2014. godine apelant, R.L., S.M., i M.V. proglašeni su krivim zato što su:
„…dana 17.09.1992. godine u ranim jutarnjim satima oko 05,30 sati u grupi od najmanje 20 pripadnika TO Kotor Varoš, dok se najveći dio civila, (…), nalazio na spavanju, odjeveni u uniforme, a neki u civilnu odjeću, naoružani puškama, izvršili prethodno planiran pješadijski napad, dejstvujući iz vatrenog oružja iz više pravaca najprije prema civilima koji su se zatekli izvan kuća, a nakon toga i prema obiteljskim kućama i civilima koji su u njima boravili, koristeći pored vatrenog oružja i eksplozivna sredstva, kojima se djelovalo kroz ulazna vrata i prozorske otvore, a nakon nasilnog ulaska i po unutrašnjosti kuća, iako su bili svjesni da se radi o civilnim osobama i da od ispaljenih metaka i gelera aktiviranih eksplozivnih sredstava mogu nastupiti smrtonosne povrede i teška ranjavanja civila, pa je taj napad imao za posljedicu lišavanje života 16 civilnih osoba, oba pola, starosne dobi od 4 do 60 godina i to: (…) dok su uslijed dejstva ispaljenih zrna i gelera teške tjelesne povrede zadobile M.B. i R.S.1. u to vrijeme u petom mjesecu trudnoće, a S.S. opekotine u predjelu ruku i lica, ali se i pored intenziteta tog napada jedan broj civila, pretežito žena i djece, uspio spasiti skrivajući se u pojedinim prostorijama obiteljskih kuća i bjekstvom iz sela, pri čemu je tijekom napada izvršeno uništavanje imovine, paljenjem kuća, (…) , u kojima su izgorjela tijela S.S.2, njegove supruge S.T. i S.S.3., zatim paljenjem privrednih i pomoćnih objekata u kojima je izgorjela zatvorena stoka…“
6. Sud BiH je utvrdio da je apelant navedenim radnjama počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 22. KZSFRJ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina i šest mjeseci.
7. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih saoptuženika izjavljenim protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) Rješenjem broj S1 1 K 007511 14 Krž 12 od 18. decembra 2014. godine uvažilo je žalbe, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) jer je prvostepena presuda nerazumljiva, kontradiktorna i bez razloga o odlučnim činjenicama.
8. Apelacijsko vijeće, nakon održanog pretresa, donijelo je drugostepenu Presudu broj S1 1 K 007511 15 Kžk od 4. februara 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim zato što je: „…17. rujna 1992. godine, u ranim jutarnjim satima, oko 06,00 sati, u vrijeme dok se najveći dio civila (…), nalazio na spavanju, (…), zajedno sa B.Č., koji je u međuvremenu preminuo, M.S. i N.S., koji su za sada nedostupni, naoružani puškama i eksplozivnim sredstvima, tijekom prethodno planiranog napada na selo Serdari, došli pred kuću J.S.1. i bez bilo kakvog upozorenja, prethodno znajući da se radi o civilnom objektu, sve vrijeme svjesni svog zajedničkog djelovanja i prihvaćajući međusobno radnje pojedinačno svakog od njih kao svoje, u namjeri da liše života civile, najprije ubacili eksplozivnu napravu u kuću, gdje su se u toj prilici u prizemlju kuće ispod stepeništa nalazili skriveni civili (…), da bi nakon toga pucanjem u zaključana ulazna vrata ista otvorili i ušli u kuću, te iz vatrenog oružja, u namjeri da iste ubiju, pucali po njima, što je sve za posljedicu imalo smrt S.B.1., S.B.2., B.S.1., B.S.2., R.S.2., J.S., Lj.T., S.T.1. i S.T.2. i nanošenje teških tjelesnih povreda M.B. i R.S.1., koja je bila u petom mjesecu trudnoće…“.
9. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant opisanim radnjama kao supočinilac počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Apelacijsko vijeće je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.
10. U pogledu izmjene optužnice Apelacijsko vijeće je istaklo da je Tužiteljstvo BiH na pretresu od 12. novembra 2015. godine u spis uložilo izmijenjenu optužnicu, nakon čega je apelantovoj odbrani ostavljeno dodatno vrijeme za izjašnjenje. Nakon izjašnjenja tokom dokaznog postupka i u završnim riječima, Apelacijsko vijeće je uporedilo i analiziralo sadržaje ranije uređene optužnice i izmijenjene optužnice, nakon čega je zaključilo da navedene izmjene nisu učinjene na štetu apelanta. Naime, polazište Tužiteljstva BiH za izmjenu optužnice je stav Apelacijskog vijeća u obrazloženju rješenja od 18. decembra 2014. godina u kojem je ukazano da radnja izvršenja, kao jedan od elemenata općeg pojma krivičnog djela, izrekom osuđujuće presude, mora biti konkretno opisana, iznošenjem činjenica i okolnosti kojima se ukazuje na neku konkretnu aktivnost optuženika. U izmijenjenoj optužnici, u odnosu na potvrđenu optužnicu, činjenične intervencije su izvršene u skladu sa rezultatima izvedenih dokaza, odnosno samo je jasnije opisana dinamika događaja koji se sastoji u dolasku apelanta i drugih suizvršilaca pred kuću J.S.1., zatim bacanju eksplozivne naprave kroz stubišni otvor, nakon prethodnog pucanja u zaključana ulazna vrata, ulaska u kuću i, na kraju, pucanje iz vatrenog oružja prema civilima kojom prilikom je života lišeno devet i pokušano lišavanje života dva civila. Dakle, izmjena optužnice izvršena je u skladu sa članom 275. ZKPBiH, njome se ne izlazi van okvira činjeničnog opisa tog događaja kako ga je postavila prvobitna optužnica, apelantu je ostavljeno dovoljno vremena za pripremu i izjašnjenje, a u izmijenjenoj optužnici nisu navedeni bilo kakvi otežavajući elementi kojim bi apelant bio doveden u teži položaj. Osim ovoga, izmijenjenom optužnicom nastojale su se precizirati radnje apelanta i suoptuženika S.M. i M.V. u odnosu na preostale događaje u selu Serdari, koji se odnose na ubistvo preostalih sedam civila uključujući i paljenje objekata što je razmotreno u oslobađajućem dijelu drugostepene presude.
11. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da je u konkretnom slučaju provedena akcija u selu Serdari predstavljala legitiman vojni cilj, a ne napad na civilno stanovništvo i da je postojala određena odbrana sela Serdari, Apelacijsko vijeće je istaklo da je na temelju iskaza svjedoka-mještana sela Serdari zaključilo da to selo, zajedno sa okolnim zaseocima, nije bilo u zoni ratnih djejstava. Mještani ovog sela bili su starije, maloljetne i vojno nesposobne osobe, koje su noću povremeno držale seoske straže, ali to samo po sebi ne mijenja karakter nebranjenosti tog mjesta, niti dovodi u sumnju zaključak da se nije radilo o legitimnom vojnom cilju. U prilog navedenom ide činjenica da u ovom selu nije postojala stalna linija borbenih djelovanja među stranama u sukobu, niti su vojne jedinice (minobacački vod na koji je apelantova odbrana ukazivala) boravile u selu, a općepoznato je da je držanje seoskih straža bilo uobičajeno za sva naseljena mjesta koja su gravitirala uz područja gdje su bili oružani sukobi, bez obzira o kojoj se zaraćenoj strani u Bosni i Hercegovini radilo. Nadalje, Apelacijsko vijeće je istaklo da prisustvo jednog ili dvojice vojnika, koji su u vrijeme napada bili na dopustu i spavali u porodičnim kućama, ne oduzima status civila ostatku mještana Serdara i ne čini ih legitimnom metom. Prilikom razmatranja statusa mještana sela Serdari (tj. da li je to selo bilo legitiman vojni cilj ili ne) vijeće je imalo u vidu i nalaze i mišljenja vještaka vojne struke D.K. (vještak Tužiteljstva) i S.K. (vještak odbrane), koji su se više koncentrirali na okolnosti početka sukoba na području općine Kotor Varoš, kao i stanje vojnih snaga na tom području. Oba vještaka su prilikom izrade nalaza i mišljenja koristila u pretežnom dijelu dokaze koji su uloženi u spis, s tim što se vještak Tužiteljstva BiH više fokusirao na dokaze Tužiteljstva, dok je vještak odbrane na dokaze odbrane. Međutim, za sagledavanje stvarnog stanja u selu Serdari bilo je neophodno razmotriti dokaze koji su vezani isključivo za to selo, kao mikroprostor u odnosu na općinu Kotor Varoš, a ne to pitanje posmatrati u svjetlu događaja koji su se zbivali na drugim područjima ove općine. Zbog toga niti jedan od nalaza i mišljenja vještaka, sam za sebe, nije bio dovoljan za izvođenje zaključka niti da je to selo bilo, niti da nije bilo izvan područja sukoba, pa je za izvođenje zaključaka o području sukoba bilo neophodno ocijeniti i druge dokaze koji nesumnjivo upućuju da se ono nalazilo izvan zone sukoba.
12. Nadalje, u pogledu događaja u kući J.S.1. u kojoj je ubijeno devet i ranjena dva civila, Apelacijsko vijeće je istaklo da je svjedok G.S. prepoznala osobe koje su bile prisutne kritične prilike u selu Serdari. Ona je apelanta identificirala na temelju fotodokumentacije koju je prezentirao tužitelj tokom saslušanja. O prisustvu apelanta u selu Serdari svjedočio je i J.S.2 koji je apelanta identificirao prema krupnijem glasu, opisujući da je pucano u smjeru odakle je dolazio taj glas. Svjedok R.S.1. bila je prisutna u kući J.S.1. kao neposredni svjedok, detaljno je opisala događaje za vrijeme napada, navodeći ko je sve boravio u kući u trenutku napada, eksploziju ubačene eksplozivne naprave u kuću, a zatim i ulazak četverice vojnika u kuću na način da su prethodno pucali u ulazna vrata koja su bila zaključana. Svjedok je opisala da su vojnici prvo pucali u R.S.2., da bi potom pucali i po ostalim civilima koji su se zatekli ispod stepenica, nakon toga su otišli na sprat kuće a poslije toga napustili kuću. Navedena dešavanja je preživjela jer se pretvarala da je mrtva, pri čemu je uspjela prepoznati glasove B.Č., M.S., N.S. i apelanta za kojeg je rekla da je imao krupan glas. Sve prisutne osobe je prepoznala navodeći da ih je poznavala, uključujući i apelantovu porodicu s obzirom na to da su joj bile poznate i njegove porodične okolnosti (navela je imena apelantovih roditelja, zatim da je imao tri brata i sestru, kao i da je razveden, te da ima jedno dijete). Također, ovaj svjedok je istakao da je najvjerovatnije o identitetu napadača govorila tokom vožnje prema sanitetu. Slijed dešavanja potvrđen je i iskazom svjedoka M.B., koja je također bila prisutna u kući J.S.1. i koja je bila ranjena, ali se ona nije mogla izjasniti u pogledu identiteta osoba koje su ušle u kuću i pucale po civilima. Navod svjedoka R.S.1. da je vjerovatno govorila o imenima vojnika u kući prilikom vožnje u sanitetu potkrijepljen je i iskazom svjedoka N.S., koji je opisao kako je ranjenu R.S.1. vozio u sanitet i pri tome je zapričavao da bi ostala budna pri čemu je na njegovo pitanje odgovorila da su to učinile „naše komšije“, navodeći da je prepoznala „Besima, Fikreta i Mire“. S obzirom na navedeno, Apelacijsko vijeće je istaklo da upravo prepoznavanje apelanta po glasu upućuje na zaključak da su ga svjedoci dobro poznavali s obzirom na to da je u kritično vrijeme imao specifičan glas po kojem su ga prepoznavali. Radi se o osobama koje su poznavale ne samo apelanta lično nego i njegovu porodicu, kao i njegove porodične okolnosti iz čega se može nedvojbeno zaključiti ne samo da je apelant kritične prilike bio u selu Serdari već da je bio kao učesnik prisutan i u kući J.S.1. prilikom ubistava i ranjavanja civila. Upravo se ovakav specifičan krupan (grub) glas urezao u sjećanje ovih svjedoka, a posebno svjedoka R.S.1., a što je i sasvim logično ukoliko se nečiji glas znatno razlikuje od glasa drugih osoba. Potrebno je napomenuti da se ovaj svjedok u vrijeme inkriminiranog događaja nalazio u takvom stanju da nije mogao vidjeti sam čin ovog događaja, ali je praveći se da je mrtav osluškivao razgovore između prisutnih osoba kojom prilikom je došlo do izražaja njegovo čulo sluha uslijed čega je identificirao ne samo apelanta nego i druge prisutne vojnike koji su ušli u kuću. Upravo zbog traumatičnih egzistencijalnih okolnosti koje su bile prijeteće za život i kojima je ovaj svjedok bio izložen tokom samog događaja, njegova auditivna percepcija je bila ne samo očuvana već i posebno izoštrena. Također, Apelacijsko vijeće je, u pogledu neslaganja iskaza svjedoka R.S.1.i M.B. u pogledu određenih detalja kao što je to odbrana navela, istaklo da su ti iskazi saglasni u pogledu odlučnih činjenica da je došlo do ubistva civila u kući J.S.1., a manja odstupanja (npr. da li je bilo pucanja neposredno pri ulasku u kuću, da li su bacane saksije i vaze i sl.) su sasvim logična ako se uzme u obzir protek vremena od učinjenja krivičnog djela pa do trenutka svjedočenja, zatim, traumatizacija svjedoka samim događajem, okolnostima događaja, kao i ličnim svojstvima svjedoka u smislu percipiranja događaja iz stvarnosti i mogućnosti zapažanja pojedinih detalja, kao i traumatizacije viđenog događaja.
13. Apelacijsko vijeće je dalje istaklo da je apelantova odbrana nastojala dokazati da apelant nije bio prisutan u selu Serdari u inkriminirano vrijeme, već da je on po zadatku koji mu je dao B.Č. bio na drugoj lokaciji. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je istaklo da nije našlo da je dokazana ovakva tvrdnja odbrane s obzirom da je to suprotno iskazima svjedoka G.S., R.S.1. i J.S.2., koji su jasno i nedvosmisleno identificirali apelanta u selu Serdari. Ovakvi navodi odbrane očito su usmjereni ka umanjenju uloge apelanta u događajima u selu Serdari sa ciljem izbjegavanja odgovornosti, uslijed čega sud i nije našao da je dokazana ovakva tvrdnja, niti je poklonio vjeru apelantu kada je saslušavan kao svjedok u dijelu u kojem je govorio o svojoj ulozi u inkriminirano vrijeme. U tom kontekstu ni svjedoci na koje se odbrana pozivala nisu bili dovoljno precizni u pogledu apelantove uloge da bi sud, pored jasnih i uvjerljivih iskaza svjedoka – oštećenih, mogao nesumnjivo utvrditi da apelant nije bio prisutan kritične prilike u selu Serdari. Osim toga, bitno je napomenuti da je i svjedok Tužilaštva P.Č. vidio apelanta u selu Tešići, gdje su se okupili učesnici napada.
14. U odnosu na navode apelantove odbrane kojima je osporavano prepoznavanje apelanta na fotografiji od svjedoka G.S., Apelacijsko vijeće je istaklo da je tom svjedoku prvo data mogućnost da se lično izjasni o osobama koje je vidio a da mu nije predočavana dokumentacija, a nakon toga je rekao i da je vidio osobe kojima nije znao imena da bi tek uvidom u fotodokumentaciju zaključio da je jedna od tih osoba i apelant. Dakle, u konkretnom slučaju svjedok je prvo upitan koga je vidio za vrijeme kritičnog događaja, nakon čega je te osobe prepoznao u fotodokumentaciji, a za apelanta je rekao da ga je vidio, ali da mu se nije mogao sjetiti imena, zbog čega se ne može govoriti o nezakonitosti ovog dokaza. Bitno je napomenuti da se fotoalbum sastoji od fotografija različitih osoba koje nisu poznate svjedoku, a ne samo od učesnika ovog događaja, na koji način je i postupljeno u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. Također, uopće nije bitno iz kojeg perioda datira apelantova fotografija s obzirom na to da je bila dovoljna da se izvrši njegova identifikacija u smislu prisustva u selu Serdari. Naprotiv, da svjedok kojim slučajem nije prepoznao apelanta za vrijeme kritičnog događaja, za njega uopće ne bi bila relevantna bilo kakva fotografija koja se nalazi u fotodokumentaciji.
15. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je istaklo da je izvan razumne sumnje utvrdilo da je apelant kao saizvršitelj sudjelovao u izvršenju predmetnog zločina, te da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da između ranije i izmijenjene optužnice ne postoji istovjetnost u osnovnim elementima, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženika. S tim u vezi, apelant smatra da je Tužiteljstvo u izmijenjenoj optužnici izostavilo konkretizaciju i individualizaciju radnji izvršenja za apelanta, jer nisu navedene činjenice i okolnosti na temelju kojih bi bilo vidljivo koje su to radnje koje je konkretno preduzeo apelant u izvršenju krivičnog djela. Dalje, apelant smatra da je napad na kuću J.S.1. bio opravdan i da se kuća treba smatrati legitimnim vojnim ciljem s obzirom na to da je selo Serdari bilo branjeno mjesto zbog čega je nositelj odgovornosti trebalo da izmjesti civile iz zone borbenih djelovanja umjesto da ih naoružava i dovodi u poziciju da pružaju oružani otpor, što se u konkretnom slučaju desilo. Apelant tvrdi da se prepoznavanje njega kao počinitelja svelo na prepoznavanje po glasu, a takva identifikacija je nesigurna osnova kao dokaz u sudskim odlukama, posebno zato što su prilikom prepoznavanja apelanta svjedoci pokazali visok stepen nedosljednosti i netačnosti. U vezi sa prepoznavanjem svjedoka G.S., apelant je istakao da ta radnja nije izvršena u skladu sa odredbama ZKPBiH, jer je prvo trebalo opisati osobu a potom se izjašnjavati o prepoznavanju, kao i da mu je prilikom prepoznavanja predočena fotografija koja je starija od 10 godina. Nasuprot tome, apelant smatra da je njegova odbrana dokazala da je u trenucima dešavanja spornog događaja po usmenoj naredbi B.Č. bio na drugoj lokaciji sa potpuno drugim zadatkom prema kojem je na prve zvuke trebalo ispaliti okvir sa svijetlećim mecima, te da nije bio upoznat sa akcijom ni sa ciljem sporne akcije. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.
II.Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da izmijenjena optužnica ne izlazi izvan okvira činjeničnog opisa tog događaja, te da ne zadire u samu suštinu činjeničnog opisa bar ne na način koji bi zahtijevao posebnu pripremu odbrane (iako je tim povodom poštovano pravo na odbranu jer je Apelacijsko vijeće dostavilo dovoljno vremena za pripremu i izjašnjenje odbrane apelanta između dva ročišta za pretres) a tome u prilog govori i činjenica da u izmijenjenoj optužnici nisu navedeni bilo kakvi otežavajući elementi kojim bi apelant bio doveden u teži položaj. U vezi sa preostalim apelantovim tvrdnjama, Sud BiH je istakao da je bezrazložno ponovo obrazlaganje činjenica koje su već izložene u pravomoćnoj presudi. Slijedom navedenog, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužiteljstvo BiH je istaklo da, kada se pažljivo analiziraju prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, proizlazi da niti jedno apelantovo pravo nije povrijeđeno, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Krivičnom zakonu Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Saučesništvo u krivičnom djelu Supočiniteljstvo Član 22.
Ako više osoba, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
20. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. S osobama koje direktno ne učestvuju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su van bojnog ustroja (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja zasnovanog na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:
a) nasilje protiv života i tijela, naročito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja. (…)
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85.
Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se ispituju zasebno i bez prisutnosti drugih svjedoka.
(2) Tokom postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenikom, odnosno optuženikom.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje osoba nije moguće u skladu sa sa stavom 3. ovoga člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija te osobe ili predmeta postavljenim među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Apelacijskog vijeća broj S1 1 K 007511 15 Kžk od 4. februara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 31. marta 2016. godine, a da je podnio apelaciju 30. maja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2 ,što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupcima.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.[…]
29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da između ranije i izmijenjene optužnice ne postoji istovjetnost u osnovnim elementima, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženog. Također, apelant tvrdi da je napad na kuću J.S. predstavljao legitiman vojni cilj, da je prepoznavanje apelanta prema glasu nesigurna osnova kao dokaz u sudskim odlukama posebno zato što su svjedoci prilikom prepoznavanja apelanta pokazali visok stepen nedosljednosti i netačnosti, kao i da radnja prepoznavanja apelanta od svjedoka G.S. nije izvršena u skladu sa odredbama ZKPBiH. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.
31. U vezi sa ovim apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer radnja prepoznavanja od svjedoka G.S. nije izvršena u skladu sa odredbama ZKPBiH, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembra 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februara 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
32. Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće, odlučujući o apelantovom prigovoru da je radnja prepoznavanja provedena protivno odredbama ZKPBiH, istaklo da je svjedoku prvo dana mogućnost da se lično izjasni o osobama koje je vidio a da mu nije predočavana dokumentacija, a nakon toga je rekao i da je vidio osobe kojima nije znao imena da bi tek uvidom u fotodokumentaciju zaključio da je jedna od tih osoba i apelant, odnosno svjedok je prvo upitan koga je vidio za vrijeme kritičnog događaja, nakon čega je te osobe prepoznao u fotodokumentaciji, a za apelanta je rekao da ga je vidio, ali da mu se nije mogao sjetiti imena, zbog čega se ne može govoriti o nezakonitosti ovog dokaza. Osim toga, fotoalbum se sastoji od fotografija različitih osoba koje nisu poznate svjedoku, a ne samo od učesnika ovog događaja, na koji način je i postupljeno u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. Također, Apelacijsko vijeće je, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se radilo o starijoj fotografiji, ukazalo da uopće nije bitno iz kojeg perioda datira apelantova fotografija s obzirom na to da je bila dovoljna da se izvrši njegova identifikacija a da svjedok kojim slučajem nije prepoznao apelanta za vrijeme kritičnog događaja, za njega uopće ne bi bila relevantna bilo kakva fotografija koja se nalazi u fotodokumentaciji. Dovodeći navedeno utvrđenje Apelacijskog vijeća u vezu sa odredbom člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH kojima je propisano da, ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje osobu ili predmet, od njega će se prvo tražiti da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati osobe, odnosno fotografije te osobe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da svjedoku S.G. prije prepoznavanja nije pružena mogućnost da se izjasni o osobama koje je vidio u selu Serdari i koji je izjavio da je vidio osobe kojima nije znao imena, odnosno da je starost fotografije bila odlučujuća za prepoznavanje apelanta kao jedne od prisutnih osoba, iz čega proizlazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je prilikom vršenja radnje prepoznavanja postupljeno suprotno procesnim odredbama kojima je regulirano vršenje te radnje. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje jamstava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer između ranije i izmijenjene optužnice ne postoji istovjetnost u osnovnim elementima, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženog, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog zakona. U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju osobe koja je u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 275. ZKPBiH propisano ovlaštenje tužitelja da, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu iz čega, dakle, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena tokom trajanja krivičnog postupka. Također, u tom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Međutim, ukoliko intervencije u optužnici rezultiraju njenom izmjenom, optuženom se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna sa izmijenjenom optužnicom, a što znači da se glavni pretres u tom slučaju mora prekinuti bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 63, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Apelacijsko vijeće ispitalo sve apelantove tvrdnje koje se odnose na izmjenu optužnice, te da je dalo razumno, argumentirano i detaljno obrazloženje (str. 19-22. presude) da se ranija i izmijenjena optužnica odnose na iste radnje i krivično djelo, da su u novoj optužnici činjenične intervencije izvršene u skladu sa rezultatima izvedenih dokaza pri čemu apelant nije doveden u teži položaj, kao i da je apelantovoj odbrani ostavljeno dovoljno vremena za pripremu i izjašnjenje o izmijenjenoj optužnici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica došlo do proizvoljne primjene odredaba ZKPBiH, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom ponovljenog postupka o kojima se Apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnilo. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u svojoj presudi opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U tom pogledu Apelacijsko vijeće je detaljno analiziralo sadržaj iskaza svjedoka G.S. i J.S.2. koji su svjedočili o prisustvu apelanta u selu Serdari, te iskazu neposrednog svjedoka R.S.1. koji je apelanta prepoznao po glasu, pri čemu je istaklo da je njegov iskaz o slijedu događaja potvrđen iskazom svjedoka M.B. koji je, također, bio prisutan u kući J.S.1., te svjedoka N.S. kojemu je prilikom vožnje u sanitetu naveo osobe koje su počinile predmetno krivično djelo među kojima je bio apelant. Pri tome je Apelacijsko vijeće naročitu pažnju posvetilo ispitivanju navoda svjedoka apelantove odbrane da se apelant u trenutku napada nalazio na drugoj lokaciji sa potpuno drugim zadatkom, kao i vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka koji su prepoznali apelanta kao učinitelja djela, te njihovim eventualnim razlikama. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće detaljno razmotrilo i apelantove tvrdnje da se napad na kuću J.S.1. trebalo smatrati legitimnim vojnim ciljem, dajući jasan i logičan zaključak da seoske straže, niti pojedinačni otpor koji je pružan od pojedinih mještana Serdara prilikom napada ne mijenjaju status ovog sela u smislu postanka legitimnog vojnog cilja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju osporene presude dalo jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je za svaki dokaz koji je prihvatilo, kao i onaj koji nije prihvatilo dalo logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Apelacijsko vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacijski navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević