Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-678/18 (N. V. i M. J.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-678/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-678/18, rješavajući apelacije Nenada Vasiljevića i Milana Jankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nenad Vasiljević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 040716 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine i Milan Janković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 046298 17 Gž od 16. novembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-678/18

1. Nenad Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 040716 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Općina Visoko) na ime duga isplati iznos od 5.054,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 720,00 KM.

2. Iz stanja spisa proizilazi da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora u Visokom, Matrakčijina broj 1 površine 30 m² (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), za period od 1. augusta 2012. godine do 30. aprila 2013. godine, isplati iznos od 5.054,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 31. oktobra 2006. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme (od 1. jula 2006. godine do 31. augusta 2007. godine, a koji ugovor je prećutno obnovljen). Dalje, presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. marta 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 19. marta 2013. godine, raskinut je ugovor o zakupu poslovnog prostora i naloženo je apelantu da isti isprazni i preda u posjed tužitelju, što je i učinjeno 14. jula 2015. godine (nakon provedenog izvršnog postupka). Kantonalni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je Ugovor o zakupu od 31. oktobra 2006. godine (zaključen između parničnih stranaka) prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbom člana 33. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH” br. 33/77, 2/87 i 30/90, te „Službeni list RBiH“ broj 3/93, u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), kojom je propisano da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koji je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. S tim u vezi neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je Zakon o zakupu prestao da važi donošenjem Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da niti jednom odredbom tog zakona nije određeno da stupanjem na snagu istog prestaje da važi Zakon o zakupu. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je presudom Općinskog suda od 25. maja 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 17. juna 2016. godine, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora (od 31. oktobra 2006. godine), neosnovan je prigovor apelanta da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, jer se u predmetnom slučaju ne radi o otuđenju, prijenosu niti zamjeni nekretnina koje su predmet restitucije nego samo o upravljanju istim. Kantonalni sud ističe da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 19. i 33. Zakona o zakupu i odredbu člana 277. ZOO, kada je obavezao apelanta da tužitelju na ime zakupnine u skladu sa ugovorom o zakupu za sporni period isplati iznos od 5.054,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

AP-814/18

3. Milan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak advokat iz Gradiške, podnio je 10. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 046298 17 Gž od 16. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (Gradska tržnica a.d. Gradiška) i preinačena je prvostepena odluka u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja na način što je obavezan apelant da tužitelju preda u posjed predmet zakupa (označeno prodajno mjesto), dok je djelimično uvažena žalba apelanta i preinačena je odluka o troškovima postupka na način što je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.200,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.510,00 KM. U preostalom dijelu, odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda kojom je raskinut ugovor o zakupu prodajnog mjesta zaključen između tužitelja i apelanta, uz obavezu apelanta da tužitelju isplati iznos od 10.238,48 KM na ime zakupa i korištenja prodajnog mjesta sa pripadajućim kamatama, te je obavezan apelant da tužitelju na ime sastava žalbe isplati iznos od 900,00 KM.

4. Predmet spora u konkretnoj parnici je zahtjev tužitelja da se raskine ugovor o zakupu prodajnog mjesta zaključen 6. novembra 2007. godine između tužitelja kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca, da se obaveže apelant da po osnovu zakupa isplati tužitelju na ime duga iznos od 10.238,48 KM sa pripadajućom kamatom, kao i da tužitelju preda u posjed predmet zakupa – označeno prodajno mjesto. U postupku je utvrđeno da su ugovori o zakupu prodajnog mjesta (prodajno mjesto na pijaci neprehrambene robe) od 29. septembra 2004. godine i 30. novembra 2005. godine zaključeni između parničnih stranaka na određeno vrijeme (period od godinu dana). Zatim, da je apelant tokom 2007. godine sa tužiteljem zaključio ugovor o zakupu prodajnog mjesta i po tom ugovoru plaćao zakupninu 365,00 KM mjesečno do aprila 2014. godine, te da se apelant i dalje nalazi u posjedu predmetnog prodajnog mjesta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 25. Zakona o zakupu propisano da po prestanku zakupa zakupac je dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem ju je primio, ako nije drukčije ugovorom ili ovim zakonom određeno. Okružni sud je ukazao da je tužitelj zakupodavac predmetnog prodajnog mjesta prema ugovoru o zakupu kojeg je zaključio sa apelantom 6. novembra 2007. godine i prema ugovoru o zakupu javne površine kojeg je zaključio sa Opštinom Gradiška dana 27. juna 2011. godine (kojim ugovorom je Opština Gradiška tužitelju dala u zakup javne površine u drugoj zoni gradskog-građevinskog zemljišta u svrhu korištenja radi izgradnje pijace neprehrambene robe ,,Buvljak“, do privođenja Regulacionog plana krajnjoj namjeni). Okružni sud je naveo da stoga tužitelju, kao zakupodavcu, pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed predmetnog prodajnog mjesta u smislu odredbe člana 25. Zakona o zakupu, tako da za predaju u posjed nije potrebno dokazivanje prava svojine na predmetu zakupa, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Dalje, Okružni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant, s obzirom da je i nakon isteka perioda od godinu dana na koji je bio zaključen ugovor o zakupu od 6. novembra 2007. godine nastavio da koristi predmetno prodajno mjesto i da plaća ugovorenu zakupninu, čemu se tužitelj nije protivio, u obavezi da sada po osnovu ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme plati tužitelju zakupninu za vrijeme korištenja predmetnog prodajnog mjesta, u smislu odredbe člana 19. stav 1. Zakona o zakupu. Konačno, Okužni sud je ukazao da je tužitelj zahtjev za raskid ugovora podnio u skladu sa odredbom člana 26. Zakona o zakupu, pa je sud isti usvojio iz razloga što su ispunjeni uslovi iz člana 26. stav 1. i člana 28. ovog zakona, te da je pravilno utvrđena obaveza apelanta u smislu odredbe člana 19. stav 1. Zakona o zakupu, koji je lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na odredbe ZOO na koje žalba ukazuje.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-678/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zakupu na predmetne situacije, a u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-678/18 (N. V. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio