Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2589/18 (S. Đ. iz Živinica)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2589/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2589/18, rješavajući apelaciju Senaida Đulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senaida Đulovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. januara 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. marta 2013. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Senaid Đulović iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. januara 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. marta 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 023385 10 Rs od 20. marta 2013. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena Općina Živinice obaveže da mu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. januara 2008. godine zaključno sa plaćom za mjesec avgust 2010. godine isplati iznos od 7.856,35 KM. Istovremeno se tuženoj nalaže da kod Federalnog zavoda za PIO/MIO izvrši uplatu iznosa od 2.618,76 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa. Isto tako se obavezuje na manje iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa kao i naknade za topli obrok. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena u stavu I alineja treća i četvrta koje se tiču pomenute isplate regresa od 399,14 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu u iznosu od 1.315,62 KM. U odnosu na preostali odbijajući dio za potraživanja za razliku plaća i potraživane doprinose za PIO/MIO, sadržane u stavu I alineja prva i druga izreke, prvostepena presuda se potvrđuje. Rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta se odbacuje kao nedopuštena, dok se revizija tužene usvaja i drugostepena presuda preinačava. Prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH broj 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena u sporovima ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U predmetnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude, po reviziji tužitelja, u pravomoćno dosuđenom dijelu iznosi 7.856,35 KM, što ukazuje da imovinski cenzus, kao kriterij dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren, a po ocjeni ovoga suda nisu ispinjene ni zakonske pretpostavke iz stava 3. istog člana jer izuzetno odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
3. Apelant u apelaciji ukazuje da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na zabranu diskriminacije i zloupotrebe prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. iste.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
5. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz navoda apelacije proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine, izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 023385 15 Rev od 18. januara 2018. godine, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga. Korištenjem revizije koja je odbačena, apelant je propustio podnijeti apelaciju u roku koji je predviđen članom 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine donesena povodom žalbe apelanta protiv prvostepene presude.
6. S obzirom na to da je apelantu 3. avgusta 2015. godine uručena presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. maja 2018. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 023385 13 Rsž od 24. jula 2015. godine.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević