Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2507/18 (I. S., F. S. i A. S.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2507/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2507/18, rješavajući apelaciju Ibrahima Sarajlića i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Sarajlić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047186 14 Gž od 19. augusta 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ibrahim Sarajlić i Fatima Sarajlić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047186 16 Rev od 16.

januar 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Sarajlić, Fatima Sarajlić i Almir Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović advokat iz Tuzle, podnijeli su 26. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047186 16 Rev od 16. januara 2018. godine, kojom je odbačena revizija trećeapelanta (Almira Sarajlića), dok je revizija apelanata (Ibrahima Sarajlića i Fatime Sarajlić) odbijena. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047186 14 Gž od 19. augusta 2016. godine, protiv koje su apelanti izjavili reviziju, uvažena je žalba tužene (Republika Srpska) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica (kćerke, odnosno sestre) isplati određene novčane iznose.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet postupka zahtjev apelanata, kao članova uže porodice ubijene J.S., da im tužena naknadi nematerijalnu pravičnu naknadu (za duševnu bol zbog smrti člana porodice). Dalje, tokom postupka pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je kćerka, odnosno sestra apelanata nastradala 25. maja 1995. godine od artiljerijskog projektila ispaljenog sa položaja Vojske Republike Srpske, taktička grupa Ozren, kojom je komandovao general Novak Đukić. Dalje je navedeno da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 9. decembra 2010. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastarjelosti iz odredaba člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se privilegovani rok zastare potraživanja iz odredaba člana 377. ZOO može primijeniti samo na neposrednog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Imajući u vidu da je šteta po apelante nastala u toku rata u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je ukazao da se rok zastare ima računati od 23. decembra 1996. godine (najpovoljnija varijanta za apelante), kada je Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da je tužba podnesena 9. decembra 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da je u smislu odredaba člana 376. ZOO predmetno potraživanje zastarjelo, protekom subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek izčlana 13. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja prema njihovoj ocjeni nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Također, apelanti su tražili „dosuđenje adekvatne naknade po osnovu dužine trajanja postupka od sedam godina“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao rok za podnošenje (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) u odnosu na apelanta Almira Sarajlića - protek roka

5. Prilikom ispitivanja apelacije koja se odnosi na apelanta, čija revizija je odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

6. U konkretnom slučaju apelantova revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047186 16 Rev od 16. januar 2018. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na apelanta Almira Sarajlića je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 047186 14 Gž od 19. augusta 2016. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene odluke budući da je reviziona odluka Vrhovnog suda donesena 16. januara 2018. godine, pa se podrazumijeva da je apelant drugostepenu odluku primio prije navedenog datuma. Apelant je 26. aprila 2018. godine preporučenom poštom podnio apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da je apelant podnio apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelant neblagovremeno podnio apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primio konačnu odluku.

b) u odnosu na apelante (Ibrahima Sarajlića i Fatimu Sarajlić)- očigledno (prima facie) neosnovano

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

9. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su tražili „dosuđenje adekvatne naknade po osnovu dužine trajanja postupka od sedam godina“, nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2507/18 (I. S., F. S. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio