Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1038/16 (Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1038/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1038/16, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22.
decembra 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih Grada Mostara, Medžlisa Islamske zajednice, Mostar i Zavoda zdravstvenog osiguranja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju 5, 6 i 9. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbu u predmetnom postupku podnio 19. juna 2002. godine. Općinski sud je 9. decembra 2003. godine donio presudu koju je Kantonalni sud presudom broj Pž-3/04 od 5. jula 2004. godine potvrdio. Rješenjem Vrhovnog suda broj Ps 098268/11 od 26. juna 2012. godine ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Postupajući po uputama Vrhovnog suda drugostepeni sud je rješenjem broj Ps 098268/12 od 12. marta 2013. godine uvažio žalbu drugotuženog i prvostepenu presudu od 9. decembra 2003. godine u cijelosti ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom broj 58 0 Ps 098268 13 Ps 2 od 24. septembra 2013. godine utvrdio da je apelant vlasnik u poslovnoj zgradi koja se nalazi u ulici Biščevića bb u Mostaru i vlasnik zemljišta koje služi za redovnu upotrebu navedene zgrade (bliže određeno u izreci prvostepene presude), te da su prvotuženi i trećetuženi shodno prednjem utvrđenju dužni trpiti da se apelant uknjiži kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina uz istovremeno brisanje tuženih u zemljišnim knjigama (stav I izreke prvostepene presude). Tužbeni zahtjev apelanta iz stava I ove presude u odnosu na drugotuženog i na nekretnine bliže označene u izreci presude je odbijen kao neosnovan (stav II izreke prvostepene presude). Tužitelj je obavezan da isplati drugotuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.581,12 KM (stav III izreke prvostepene presude).
7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je utvrđeno da su parcele 31/1; 31/2, 31/3; 31/4; 31/15 i 31/16 spojene u jednu parcelu pod brojem 31/1, a parcele 31/5 i 31/17 spojene u jednu parcelu pod brojem 31/5, te da su to parcele na kojima je apelant dobio trajno pravo korištenja radi izgradnje poslovno-upravne zgrade, a da među navedenim parcelama nema nekretnine drugotuženog 31/18 čijim su cijepanjem nastale sporne parcele 31/79 i 31/18.
8. Istaknuto je da je na osnovu odluke organa uprave apelant dobio trajno pravo korištenja na nekretninama 31/1 i 31/5 i izgradio poslovnu zgradu na tim nekretninama, čime je postao savjestan i zakonit vlasnik izgrađenih nekretnina, po principu superficies solo cedit (ono stoji na zemljištu dijeli sudbinu zemljišta). Međutim, za gradnju na parceli drugotuženog 31/18 apelant nije imao nikakav pravni osnov i s obzirom na to da nikada nije dobio na korištenje ovu parcelu to je bio svjestan da svoju poslovnu zgradu dograđuje na tuđem zemljištu zbog čega njegov posjed u odnosu na ovu nekretninu nije ni savjestan niti zakonit. Ukazano je da odredbe člana 27. Zakona o vlasničkim odnosima regulišu sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Dalje je prvostepeni sud ukazao na čl. 29., 30. i 32. navedenog zakona.
9. S tim u vezi je navedeno da apelant nije mogao postati vlasnikom zemljišta na kojem je bespravno gradio pa time nije mogao postati ni vlasnikom ni izgrađenog objekta prema prednje citiranom principu rimskog prava superficies solo cedit. Dalje je navedeno da bi posjednik dosjelošću stekao pravo vlasništva na nepokretnoj tuđoj stvari uvijek je potreban savjestan posjed (da nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu) a predmetni graditelj-apelant bio je nesavjestan u odnosu na nekretnine drugotuženog označene kao k.č. 31/18, odnosno kasnije 31/79 i 31/80, jer je od početka znao da gradi na tuđem zemljištu, pa tako ni dosjelošću nije mogao steći pravo vlasništva.
10. Navedeno je da je uviđajem na licu mjesta (in facie loci) u prisustvu vještaka geodete, sud utvrdio da je na jednom dijelu nekretnine drugotuženog 31/18 i to na dijelu koji je cjepanjem dobio broj 31/80 dograđen objekat apelanta (arhiva) koja je vrlo malih dimenzija u odnosu na glavnu zgradu apelanta (minijaturna) i da je južnom stranom naslonjena na glavnu zgradu apelanta (novodograđeni krak na k.č. 31/5), da je pod pločom i da se u navedeni objekat ulazi iz glavne zgrade na kojoj su probijena ulazna vrata u arhivu i samo ta činjenica daje karakter jedinstvene i funkcionalne cjeline zgrade apelanta sa naknadno dograđenim dijelom na nekretninama drugotuženog. Istaknuto je da se dograđeni objekat izgrađen na k.č. 31/80 uvijek može izmjestiti i na više načina uz male troškove.
11. Dalje je utvrđeno da je druga čestica drugotuženog nastala cijepanjem k.č. 31/18. odnosno čestica broj 31/79 čista, odnosno da na njoj nema nikakvih objekata i nastavlja se na dvorište sa istočne strane zgrade apelanta označeno kao k.č. 31/5. Međutim sporna čestica 31/79 je cijelom svojom dužinom u višem nivou od čestice 31/5 i od nje je odijeljena podzidom koja se također proteže cijelom dužinom k.č. 31/79, na njenoj južnoj strani a sa zapadne strane neznatnom dužinom graniči sa k.č. 31/5 tako da u prirodi djeluje kao potpuno izdvojena i samostalna cjelina.
12. Navedeno je da je vještak geodetske struke svojim pismenim nalazom i njegovim usmenim pojašnjenjem zaključio da sve čestice na kojima je izgrađen objekat apelanta starih, odnosno gruntovnih oznaka k.č. 31/5, 31/78, 31/79 i 31/80, po novom premjeru zajedno čine k.č. 3211. Tako je navedeno da parcela 31/5 upisana u z.k. uložak br 504 naziva ‘’Brankovac” u naravi je zgrada i dvorište, površine 509 m2, te da zapravo predstavlja poslovnu zgradu apelanta i dvorište i sa istočne i sa zapadne strane zgrade. Dalje je navedeno da je parcela br. 31/78 upisana u z.k. ul. 9075, ‘’Brankovac” površine 184 m2, u naravi poslovni objekat apelanta i dvorište sa južne strane u kojem se nalaze stepenice i rampa za kolica za ulaz u objekat. Parcele br. 31/79 i 31/80 su upisane u z.k. uložak 9083 k.o. Mostar. Parcela k.č. 31/79 - Brankovac, dvorište 27 m2 u naravi dio dvorišta koji se nalazi sjeverno od stare k.č. 31/5 odvojena od ostalog dvorišta podzidom i k.č. 31/80 Brankovac - kućište 81 m2, je u naravi objekat izrađen sjeverno od stare k.č. 31/5. Općinski sud je naveo da prema navodima apelanta taj objekat predstavlja arhivu i naknadno je dograđen.
13. Dalje je navedeno da je na osnovu katastarskih planova i operata vještak zaključio da su svi objekti apelanta postojali u vrijeme aviosnimanja 1979. godine i da se nalaze na starim k.č. 31/5, 31/78 i 31/80. Vještak je konstatovao da je najstariji objekat apelanta izgrađen na k.č. 31/78 a da su objekti na k.č. 31/5 i 31/80 dograđeni kasnije. Ukazano je da je iz načina gradnje i izgleda dograđenih objekata, nesumnjivo proizlazi da je objekat na k.č. 31/80 izgrađen najkasnije. Navedeno je da su svi navedeni objekti u z.k. ulošcima u listu „B“ upisani s pravom vlasništva na apelanta.
14. Općinski sud je naveo da prema posjedovnom listu br. 764 k.o. Mostar I - Brankovac sve ove stare parcele čine jednu katastarsku parcelu po novom premjeru tj. k.č. 321 i što u naravi predstavlja kuću i zgradu površine 462 m2 i dvorište površine 339 m2 sa upisanim pravom posjeda na apelanta u dijelu 1/1. Ukazano je da je do istih zaključaka došao i prvostepeni sud uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu i neposredno stanje na terenu, a nalazu vještaka nisu prigovarale ni parnične stranke, pa ga je prvostepeni sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i stručan, sačinjen u skladu sa pravilima nauke i struke. Naglašeno je da je apelant imao primjedbi na pismeni nalaz vještaka, ali da je nakon ispitivanja vještaka i razjašnjenja primjedbi koje je imao, apelant izjavio da ne prigovara navedenom nalazu.
15. Istaknuto je da prema napomenama u listu „B“ ispod upisanog prava vlasništva na predmetnim nekretninama na apelanta u z.k. izvacima za z.k. ul. br. 9083; 504 i 9075 upis prava vlasništva na apelanta je izvršen je na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Mostaru od 9. decembra 2003. godine, koja je kasnije ukinuta po reviziji drugotuženog.
16. Općinski sud je naveo da je vezujući utvrđeno činjenično stanje s naprijed navedenim odredbama citiranog zakona udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta u odnosu na nekretnine označene kao k.č. 31/5 iz z.k. ul. 1226 k.o. Mostar i k.č. 31/78 upisane u z.k. ul. 1222 u k.o. Mostar.
17. Ukazano je da je prvostepeni sud u odnosu na nekretnine br. k.č. 31/79 i 31/80 upisane u z.k. ul. 1234 k.o. Mostar odbio tužbeni zahtjev apelanta budući da apelant nije dokazao ni jedan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na njima. Naglašeno je da ostale izvedene dokaze sud nije posebno cijenio jer ne utiču na drukčije presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
18. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelant i drugotuženi. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Ps 098268 13 Pž 2 od 6. maja 2014. godine odbio žalbu drugotuženog dok je žalba apelanta uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu II izreke na način što je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta i u odnosu na drugotuženog na način što je drugotuženi dužan trpiti da se apelant uknjiži kao isključivi vlasnik na nekretninama, bliže označenim u izreci presude, uz istovremeno njegovo brisanja na tim nekretninama, kao i u stavu III izreke na način što se odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
19. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je dogradnja i adaptacija cjelokupne zgrade koja se nalazi na nekretninama koje su predmet spora vršena u vremenu 1973. godine do 1975. godine i za cjelokupnu zgradu postoji legalna blagovremeno pribavljena investiciono-tehnička, projektna dokumentacija cjelokupnog dograđenog i adaptiranog objekta. Ukazano je da se prilikom pribavljanja dokumentacije za dogradnju i adaptaciju zgrade na nesporno gradskom građevinskom zemljištu apelant obraćao nadležnim općinskim organima i pri tome su u postupcima pred tim nadležnim organima riješena i imovinsko-pravna pitanja. Naglašeno je da izdavanjem dozvole za gradnju apelant više nema spornih pitanja sa ranijim vlasnicima jer se takva pitanja rješavaju prije izdavanja dozvola. Stoga po mišljenju drugostepenog suda ako drugotuženi tvrdi da su njegove nekretnine bez pravnog osnova prešle u imovinu apelanta, pasivno je legitimisana općina da mu eventualno da satisfakciju za oduzetu imovinu a nikako apelant.
20. Po mišljenju Kantonalnog suda ne radi se o zemljištu u vlasništvu drugotuženog samo zbog toga što to stoji u zemljišnoj knjizi, već se radi o gradskom građevinskom zemljištu ranije u društvenoj svojini na kojem je u skladu sa propisima koji su bili na snazi u vremenu 1973. do 1975. godine dograđena i adaptirana zgrada tužitelja. Stoga kako se radilo o gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini apelant se obratio nadležnom organu općine za odobrenje dogradnje i adaptacije zgrade na predmetnom zemljištu i dobio sva potrebna odobrenja, a po završetku dogradnje i adaptacije uredno je dobio upotrebnu dozvolu za građevinu. Po mišljenju drugostepenog suda neutemeljen je stav prvostepenog suda da je apelant izgradio sporni objekat bespravno na tuđem zemljištu, te da je shodno tome samim tim nesavjesni posjednik prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima.
21. Istaknuto je da je apelant provođenjem materijalnih dokaza jasno dokazao da je tražio i dobio potrebnu saglasnosti za gradnju, da je nadležna općinska služba uvela u posjed apelanta, izvršila tzv. iskolčavanje i odredila tačnu lokaciju gradnje, da je dogradnja i adaptacija izvršena u skladu sa građevinskom dozvolom na odobrenoj lokaciji, da je gradnja time izvršena zakonito na dodijeljenom građevinskom zemljištu. Drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, te naveo da u ovoj pravnoj stvari ne bi smjelo biti ništa sporno u pogledu nekretnina koje se nalaze ispod izgrađenog objekta a zemljište označeno kao k.č. 31/79 u površini od 27 m2 na kojem nema izgrađenih objekata očigledno čini cjelinu sa ostalim kompleksom i služi za redovnu upotrebu izgrađenog objekta. Naglašeno je da se i golim okom vidi, a posebno na licu mjesta, da se radi o enklavi male površine, koja samo predstavlja dio jedinstvenog građevinskog kompleksa. Ukazano je da je sve navedeno konstatovao vještak građevinske struke u pismenom nalazu, navodeći da su svi objekti postojali prilikom aviosnimanja 1979. godine i da se nalaze na starim k.č 31/5, 31/78 i 31/80 te da prema katastru predstavljaju jedinstvenu katastarsku parcelu po novom premjeru k.č 3211 upisane u posjedovni list broj 764 K.O Mostar i Brankovac-kuća i zgrada 462 m2 i dvorište 339 m2 ili ukupno 801 m2 koliko iznosi i ukupna površina zemljišta za koje se traži utvrđenje prava vlasništva.
22. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 27. Zakona o građevinskom zemljištu SRBiH i član 26. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. S tim u vezi je navedeno da sve i da je apelant bez pravog osnova zidao i arhivu, a nije, jer je ona građena kao i osnovni objekt sa potrebnom dokumentacijom, drugotuženi je po osnovu citiranih odredbi izgubio pravo i na vraćanje posjeda i na isplatu naknade.
23. Nadalje po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud se u ponovnom postupku nije držao uputa drugostepenog i revizionog suda u presudama koje su donesene u ranijem postupku. S tim u vezi je navedeno da je Vrhovni sud u svojoj odluci od 26. juna 2012. godine naveo da se imaju primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini SRBiH, Zakon o prostornom uređenju SRBiH i Zakon o građevinskom zemljištu FBiH. Međutim, prvostepeni sud je primijenio odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima i pored izričitog stava Vrhovnog suda da se navedeni zakon ne može primijeniti.
24. Dalje je navedeno da drugotuženi nije legitimisan da sporne nekretnine osporava apelantu po osnovu odredbe čl. 1. stav 2. i člana 8. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.
25. Protiv drugostepene presude drugotuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim se uvažavanjem žalbe apelanta prvostepena presuda preinačava u stavu II izreke, na način što se udovoljava tužbenom zahtjevu i u odnosu na drugotuženog što je drugotuženi dužan trpiti da se apelant uknjiži kao isključivi vlasnik na nekretninama bliže označenim u izreci presude uz istovremeno njegovo brisanje na istim nekretninama, tako da se žalba apelanta u navedenom dijelu odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Apelant je obavezan drugotuženom na ime cjelokupnih troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 3.869,72 KM.
26. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da se u pogledu nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva radi o gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Dakle, zemljištu na kojem, prema pravilima materijalnog prava niko ne može građenjem, pa ni kao savjestan graditelj, steći pravo trajnog korištenja, jer takva mogućnost nije predviđena propisima, a ne mogu se analogno primijeniti ni pravila o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, s obzirom na načelo da se prava na stvarima u društvenoj svojini nisu mogla sticati mimo zakonskih pretpostavki i na temelju analogije sa odredbama koje važe za vlasničko-pravni sistem.
27. Ukazano je da je pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini apelant u ovoj pravnoj stvari, slijedom njegovih tvrdnji, s obzirom na nastanak spornog odnosa, mogao steći samo na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini SR BiH i Zakona o prostornom uređenju SR BiH. Istaknuto je da je pri navedenom isključena mogućnost sticanja ovoga prava dosjelošću. Naglašeno je da je navedeno pravo, nakon nacionalizacije, svedeno na privremeno pravo korištenja bivšeg vlasnika podruštvljenog građevinskog zemljišta. Stoga sve i da je dodijeljeno apelantu moglo je prestati njegovim brisanjem samo na osnovu valjane isprave.
28. Ukazano je da je rješenjem Zavoda za urbanizam i komunalnu djelatnosti Skupštine opštine Mostar od 8. oktobra 1975. godine odobreno Zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar upotreba dograđenog i adaptiranog poslovnog objekta Zajednice PIO Mostar, prema usvojenom projektu i izdatom odobrenju za građenje od 5. jula 1973. godine i prepisu posjedovnog lista 764 KO Mostar I. Iz navedenog posjedovnog lista proizlazi da je na katastarskoj parceli broj 3211, zvanoj „Brankovac“, kuća i zgrada, u površini od 462 m2 i „Brankovac“, dvorište, u površini od 339 m2, ukupno 801 m2, upisana navedena Zajednica kao posjednik. Navedeno po mišljenju Vrhovnog suda ne utiče na status navedenog zemljišta kao nacionalizovanog gradskog građevinskog zemljišta već samo ukazuje na eventualno stečena prava na ovom zemljištu, a iz navedenog Rješenja i ne proizilazi da se odobrenjem izvršene dogradnje i adaptacije poslovnog objekta obuhvata i predmetno zemljište, odnosno da je ovaj objekat izgrađen na njemu, niti je to vidljivo iz navedenog prepisa posjedovnog lista na koji se nižestepeni sudovi pozivaju, pa ni njegovim sagledavanjem u odnosu na kopiju katastarskog plana broj 45 KO Mostar 1 od 10. maja 2001. godine prije izvršenog cijepanja (u prilogu tužbe), niti iz rezultata ocjene provedenih dokaza.
29. Istaknuto je da na navedeni zaključak ne utiče činjenica da se rješenjem Narodnog odbora Opštine Mostar, Srez Mostar od 11. decembra 1957. godine Sreskom zavodu za socijalno osiguranje Mostar ustupa na trajno korištenje uz odgovarajuću naknadu zemljište pobliže označeno u njegovom dispozitivu. Dalje zaključkom Sreskog suda u Mostaru od 17. decembra 1957. godine određena je uknjižba vlasništva na navedenom zemljištu, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a što upućuje na sticanje valjanog pravnog osnova za sticanje ovoga prava u korist prednika apelanta a da ovim nije obuhvaćena nekretnina označena kao k.č. broj: 31/18. iz zk. ul. 1234 KO Mostar, čijim cijepanjem su nastale nekretnine koje su dio predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Stoga je navedeno građevinsko zemljište (u neizgrađenom i izgrađenom dijelu) obuhvaćeno nacionalizacijom, sa pripadajućim pravima dotadašnjeg vlasnika, dakle, Vakufa Karadžozbegove džamije u Mostaru sa 1/1 dijela vlasništva.
30. Iz navedenog po mišljenju Vrhovnog suda proizlazi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da pravilnom primjenom materijalnog prava u pogledu građevinskog zemljišta proizilazi da apelant nije stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva predmetnih nekretnina, čime se njegov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu pokazuje neosnovanim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se revizioni sud nije bavio postojanjem uslova za primjenu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu što je traženo tužbenim zahtjevom već nečim drugim nastojeći u svakom slučaju dati prava drugotuženom koja mu ne pripadaju ni po jednom propisu. Apelant ukazuje i na povredu dužine trajanja predmetnog postupka ukazujući da je predmetni postupak trajao u periodu dužem od 13 godina, te da apelant nije doprinio dužini postupka. S tim u vezi postavlja zahtjev za kompenzaciju. Smatra da se apelantu bez zakonskog osnova i bez njegove krivice oduzima pravo na imovinu koju je on zakonito stekao i koju je neometano koristio preko 40 godina. U dopuni apelacije apelant je pojasnio organizacionu strukturu apelanta, te naveo da samo Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje ima svojstvo pravne osobe koja može stupati u pravni promet i biti stranka u parničnom postupku, te da je predmetna apelacija zajednički čin Federalnog zavoda za PIO/MIO i Kantonalne službe Mostar kao unutrašnjeg organizacionog dijela Federalnog zavoda.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da osporenom revizionom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
33. Općinski sud je ukazao na hronologiju predmeta te naveo da se u konkretnom slučaju radi o pravno i činjenično vrlo kompleksnom privrednom sporu čije je rješavanje opravdalo vrijeme koje je u njega uloženo. U pogledu objektivnih okolnosti ukazano je na reorganizaciju sudova u 2004. godini kada je došlo do osnivanja Općinskog suda sjedinjenjem Općinskih sudova I, II, Centralne zone Mostar i Općinskog suda u Čitluku što je operativno-tehnički usporilo rad suda. Također je ukazano da je u vrijeme rješavanja predmeta sud prešao sa manuelnog upravljanja predmetima na upravljanje putem CMS-a što je u početnom razdoblju operativno-tehnički usporilo rad suda a riječ je o objektivnim okolnostima. Zatim je navedeno da je u toku rješavanja predmeta sud dva puta mijenjao svoju zgradu-sjedište prilikom sjedinjavanja 2004. godine i kasnije početkom 2015. godine što je također operativno usporilo rad suda. Pored navedenog po mišljenju Općinskog suda u postupku pred prvostepenim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
34. Drugotuženi je naveo da sporne parcele nikada nisu izuzete od drugotuženog pa da stoga apelant na njima nije stekao bilo kakvo pravo. Prema tome po mišljenju drugotuženog sporna k.č. 31/18 je nacionalizovana u smislu građevinskog zemljišta pod zgradom ali sama zgrada nikada nije nacionalizovana niti je u tom smislu ikada doneseno posebno rješenje. Ukazano je da nacionalizacija nije provedena jer nije razdvojena zgrada od zemljišta. Od matične parcele k.č. 31/18 drugotuženi je odvojio parcele 31/79 i 31/80 nakon podnošenja tužbe prijavnim listom od 3. marta 2003. godine. Ukazano je da se do tog momenta radilo o jedinstvenoj parceli k.č. 31/18 zgrada sa nacionalizovanim zemljištem.
V. Relevantni propisi
35. U Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni glasnik SR BiH“, br. 34/86, 1/90 i 29/90) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Na neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina u smislu ovog zakona, pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju ima samo opštinska skupština.
Pravo iz prethodnog stava opštinska skupština ima i na svim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojima po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58) kao i Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, br. 5/68 i 20/69).
Opštinska skupština ima pravo raspolaganja, u svrhu dodjeljivanja za izgradnju, i na svim ostalim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina po bilo kojem pravnom osnovu, a nalaze se unutar granica zemljišta koja su postala društvena svojina po osnovima iz prethodnih stavova ili unutar granica kompleksa zemljišta eksproprisanog za potrebe stambene i komunalne izgradnje.
36. U Zakonu o prostornom uređenju-prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“, broj 9/87), relevantna odredba glasi:
Član 170.
Građenje građevina i građevinskih cjelina vrši se po dobivenom odobrenju za građenje.
37. U Zakonu o građevinskom zemljištu SRBiH („Službeni glasnik SR BiH“, br. 34/86, 1/90 i 29/90) relevantne odredbe glase:
Član 27.
Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društvenog pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese zahtjev, odnosno tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korišćenja zemljišta bez naknade.
Gubitak privremenog prava korišćenja iz razloga predviđenih u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem opštinski organ uprave za imovinsko-pravne poslove.
Pravo iz stava 1. ovog člana ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društvenog pravnog lica izvršenjem krivičnog djela ili privrednog prestupa.
38. U Zakonu o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 67/05) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.
Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.
Pravo iz prethodnog stava ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica izvršenjem krivičnog djela ili privrednog prestupa.
Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
39. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantna odredba glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
45. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja vlasništva na nekretninama, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A) U odnosu na osporene presude
48. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
49. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, točka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).
50. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
51. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o vrlo složenom predmetu kako sa činjeničnog aspekta tako i sa aspekta primjene materijalnog prava. Ustavni sud uočava da su u konkretnom slučaju redovni sudovi zauzimali suprotna stajališta, te da je u konačnici usvojen tužbeni zahtjeva apelanta u odnosu na prvotuženog i trećetuženog u odnosu na nekretnine označene kao k.č. 31/5 i k.č. 31/78 dok je odbijen u odnosu na drugotuženog u odnosu na nekretnine označene kao k.č. 31/79 i k.č. 31/80. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj odluci veoma jasno i argumentovano obrazložio zbog čega apelant u predmetnom postupku nije dokazao bilo kakav pravni osnov na osnovu kojeg je stekao pravo vlasništva na nekretninama k.č. 31/79 i 31/80. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na relevantne zakonske propise na osnovu kojih je apelant mogao steći pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, ali da apelant to nije dokazao u odnosu na sporne nekretnine. Prema tome, kako apelant nije dokazao pravni osnov za sticanje prava svojine na spornim nekretninama Vrhovni sud je ukazao da su navedene nekretnine obuhvaćene nacionalizacijom sa pravima dosadašnjih vlasnika (u konkretnom slučaju vakuf Karadžozbegove džamije u Mostaru). U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir cjelokupan postupak kao i sve relevantne činjenice koje su od značaja za rješavanje spornog pravnog pitanja. Na osnovu takve analize Vrhovni sud je došao do zaključka da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanja prava vlasništva na spornim nekretninama u odnosu na drugotuženog. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka imao mogućnost iznošenja svojih argumenata u cilju dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, te činjenica da nije uspio s tužbenim zahtjevom ni u kojem slučaju ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje na način kako to apelant smatra u apelaciji.
52. Prema tome, uzimajući u obzir sve specifične okolnosti predmetnog slučaja, kao i navode apelanta i dokumentaciju priloženu uz apelaciju Ustavni sud ne može utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene revizione presude kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda Vrhovni sud je u osporenoj presudi dao veoma jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženog i sporne nekretnine pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant ukazuje u apelaciji.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da mu je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
54. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.
55. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, između mnogih, Dorić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 14, Mikulić protiv Hrvatske presuda od 7. februara 2002. godine, stav 38, Frydlender protiv Frnacuske presuda od 27. juna 2000. godine, stav 43 i Ustavni sud, inter alia, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 19. juna 2002. godine a da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine. Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao u cijelosti u periodu od 13 godina i šest mjeseci.
57. Razmatrajući apelantove navode u pogledu razumnosti dužine trajanja predmetnog postupka u okolnostima konkretnog slučaja a vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (tačka 55) ovaj sud prije svega zapaža da je predmetni postupak bio veoma složene prirode uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima se u postupku raspravljalo. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem, iako je dopunjavao i precizirao tužbu, doprinio da predmetni postupak traje u periodu dužem od 13 godina. Navedeno posebno kada se uzme u obzir uloga redovnih suda u rukovođenju predmetnim postupkom u smislu člana 10. ZPP. S tim u vezi odgovarajući na pitanje ponašanja redovnih sudova Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo u dva navrata, te da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv presude Kantonalnog suda od 5. jula 2004. godine svoju odluku donio tek 26. juna 2012. godine. Dakle, proizlazi da je Vrhovni sud o reviziji odlučivao u periodu dužem od sedam godina što je u odlučujućoj mjeri uticalo na dužinu predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u pogledu navedenog nije dostavio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje. Dalje, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud svoje odluke u predmetom postupku donosili u relativno kratkim vremenskim periodima koji zadovoljavaju garancije suđenja u razumnom roku. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na objektivne okolnosti koje su imale uticaja na dužinu predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud i pored uvažavanja tih objektivnih okolnosti na koje je ukazao prvostepeni sud ipak ne može prihvatiti da su one bile takve prirode da postupak u predmetnoj pravnoj stvari i pored njegove složene prirode traje u periodu dužem od 13 godina.
58. Prema tome, imajući u vidu kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci (tačka 55), kao i činjenicu da je predmetni postupak trajao u periodu dužem od 13 godina, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina predmetnog postupka bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pitanje naknade nematerijalne štete
59. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
60. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Međutim, imajući u vidu odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, da se u konkretnom slučaju radi o organu javne vlasti kao i da je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je samo deklaratorno utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta u konkretnom slučaju (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1118/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 42). Pravo na imovinu
61. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu također dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je dužina parničnog postupka bila pretjerana za šta redovni sudovi nisu dali opravdanje koje bi bilo razumno i objektivno.
63. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge.
64. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje (u dijelu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava), a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević