Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-735/16 (S. Š.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-735/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 735/16, rješavajući apelaciju Senada Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Šabića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008645 14 KŽK od 6. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senad Šabić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 735/16 od 19. februara 2016. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelantov advokat je 3. marta 2016. godine Ustavnom sudu dostavio punomoć za zastupanje apelanta koju je potpisala apelantova supruga.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 008645 12 K od 18. decembra 2013. godine kojom je R. B., apelanta i S. K. proglasio krivima da su radnjama detaljno opisanim (u odnosu na apelanta tačke 1, 2, 3. i 4. presude) počinili krivična djela, i to apelant krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 54. KZ u vezi s krivičnim djelom davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 2. KZFBiH, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, uz oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i predmeta upotrijebljenih za izvršenje krivičnog djela.

8. Po žalbi apelanta i ostalih optuženih, kao i Tužilaštva, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 008645 14 Kž 3 od 9. jula 2014. godine odbilo kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i R. B. izjavljene u odnosu na tačku 5. osuđujućeg dijela presude (koja se odnosi na R. B.), dok je uvažavanjem žalbi apelanta i ostalih optuženih u tačkama 1, 2, 3, 4. i 6. izreke presude ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

9. Sud BiH, u Vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine, kojom su optuženi R. B., apelant i S. K. proglašeni krivim da su na način detaljno naveden u presudi (u odnosu na apelanta tačke 1, 2, 3. i 4. presude) počinili – apelant krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ u vezi sa krivičnim djelima davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 2. KZFBiH (tačka 1. izreke presude) u vezi s krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i u vezi sa članom 54. KZ (u odnosu na tačke 2, 3. i 4. izreke presude), pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Apelantu je, u skladu sa zakonskim odredbama, oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela i oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, ukidanje prvostepene presude u odnosu na tačke 1, 2, 3, 4. i 6. prvostepene presude i donošenje odluke o održavanju pretresa pred drugostepenim vijećem, te je drugostepeno vijeće provelo pretres koji je okončan 26. februara 2015. godine, a objavljivanje presude je bilo zakazano za 12. mart 2015. godine. U međuvremenu, prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH donijela je odluku kojom se predsjednica vijeća A. M., koja je obnašala funkciju predsjednika apelacionog vijeća u ovom krivičnom predmetu, privremeno udaljava od vršenja dužnosti sudije, te je ovaj predmet raspoređen u rad apelacionom vijeću u novom sazivu (sazivu koji je donio konkretnu odluku). Odbrane optuženih su se tome protivile, sugerišući samo promjenu predsjednika vijeća (jer je pretres okončan i zakazano objavljivanje odluke), ali je Sud BiH primjenom odredbe člana 317. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa čl. 286. stav 1, 251. stav 3, te 297. stav 1. ZKP našao nužnim donijeti takvu odluku. Sud BiH je citirao navedene odredbe, te je ukazao da ZKP ne propisuje situaciju pred kakvom se našlo vijeće u konkretnom predmetu. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 297. stav 1. tačka a) ZKP, Sud BiH navodi da je jasno da u donošenju ove odluke ne bi mogao učestvovati sudija koji nije učestvovao na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja, jer bi time bila počinjena povreda člana 297. ZKP, niti je, kako Sud BiH navodi, odredba člana 286. ZKP dopuštala neizvjesnost u pogledu objavljivanja i izricanja presude u ovom predmetu, nastalu odlukom da se udalji A. M., predsjednica ranije postupajućeg vijeća. Stoga je postalo neophodno da pretres mora početi iznova. Sud BiH navodi „kako je iz naprijed navedenih razloga došlo do promjene predsjednika vijeća, te kako su rasporedom predmeta u rad promijenjeni i članovi apelacionog vijeća, te je na osnovu člana 251. stav 3. ZKPBiH moralo biti odlučeno da pretres počinje iznova, s tim da je ovo vijeće o potrebi ponovnog izvođenja ranije izvedenih dokaza odlučivalo tokom postupka uz prethodno pribavljenu saglasnost stranaka i branilaca [...]. Tako Sud BiH navodi da su pred vijećem Apelacionog odjeljenja prihvaćeni svi dokazi izvedeni u toku prvostepenog postupka kako subjektivni tako i materijalni, izuzev dokaza Tužilaštva T-106 i T-140-nalazi i mišljenje FMUP od 10. decembra 2008. godine i od 30. jula 2010. godine, izrađeni po vještacima a koji se odnose na hemijsko vještačenje tragova biljne materije, jer ovi vještaci nisu saslušani na pretresu pred prvostepenim sudom.“ Sud BiH je prihvatio prijedlog Tužilaštva da se u dokaznu građu uvrste presude protiv A. M., E. O. i N. K., kao i prijedlog apelantove odbrane da se sasluša kao svjedok.

11. Nadalje, Sud BiH od tačke 23. navodi da je vijeće izvršilo određene izmjene u činjeničnom dijelu optužnice, kao i završne riječi tužioca i odbrana optuženih. Imajući u vidu odredbe člana 3. ZKP, čl. 14. i 15. i člana 281. st. 1. i 2. ZKP, Sud BiH je dao svoj osvrt na ocjenu dokaza navodeći da, iako je ocijenilo sve dokaze, osvrt će dati samo na dokaze koji su od značaja za presudu. Sud BiH navodi da dokaznu građu u konkretnom predmetu čine u velikom dijelu iskazi svjedoka, te je ocjena njihovih iskaza i procjena za vijeće bila veliki izazov, posebno zbog činjenice da su ključni svjedoci u ovom predmetu lica koja su i sama na određeni način bila involvirana u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni krivični postupak, i to svjedok Z. K., kao lice koje je dobilo imunitet od krivičnog gonjenja, N. K., koji je kroz činjenični opis optužnice određen kao jedan od izvršilaca, ali je pored datih upozorenja odlučio i pristao svjedočiti u predmetu, te E. O., koji je svjedočio nakon što je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivnje za radnje opisane u tački 2. izreke presude, a čiji kredibilitet je odbrana optuženih osporavala tokom cijelog postupka. Sud BiH je citirao praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, te je našao da ne postoje smetnje da se navedeni iskazi koriste, ali da i ovi dokazi moraju biti podvrgnuti podrobnoj i svestranoj ocjeni kako zasebno tako u skladu sa drugim dokazima, te polazeći od principa slobodne ocjene dokaza dovedeni u uzajamnu logičnu vezu kako bi mogli biti temelj osuđujuće presude. Rukovođeno upravo navedenim principima, vijeće je našlo da su iskazi navedenih svjedoka logični, uvjerljivi, međusobno saglasni u odlučnim činjenicama, a pri tome potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, te im se može pokloniti vjera.

12. Imajući u vidu djela koja su optuženima stavljena na teret, koja je Sud BiH naveo, Sud BiH je zaključio da su R. B. i apelant organizovali grupu ljudi, djelujući kao čelni ljudi svaki sa svojom ulogom, organizovali neovlaštenu proizvodnju Cannabis sative, a u koje aktivnosti je bio uključen S. K. kao član grupe i veći broj drugih lica koji su takođe bili članovi grupe. Sud BiH navodi da su odbrane optuženih osporavale počinjenje krivičnih djela, te su gradile tezu da se optuženi nisu međusobno poznavali i nisu bili u kontaktu. Sud BiH je odgovorio na ove navode ističući da za krivično djelo organizovani kriminal, odnosno postojanje grupe za organizovani kriminal kao njegovo bitno obilježje, nije ni nužno da se svi članovi grupe međusobno poznaju ili da poznaju organizatora. Takođe nije nužno da svi budu u međusobnom kontaktu ili da između njih postoji eksplicitni dogovor o vršenju jednog ili više krivičnih djela. Nasuprot tome, za postojanje ovog krivičnog djela nužno je utvrditi postojanje većeg broja članova (tri ili više), njihovu povezanost na način da lica u kriminalnom lancu poznaju i kontaktiraju lice koje se nalazi do njih, ali ne nužno i ostale članove grupe, kao i da svaki od tih članova posjeduje svijest da se zajednička djelatnost s istim ciljem odvija zahvaljujući njihovom pojedinačnom djelovanju, a što je u konkretnom slučaju ocjenom izvedenih dokaza vijeće našlo dokazanim na nesumnjiv način. Tako su, prema ocjeni Suda BiH, a što proizlazi iz izvedenih dokaza, organizovanu mrežu lica pored optuženih R. B. i apelanta, koji su bili na čelu, činili N. K., koji je imao ulogu posrednika između R. B. i apelanta, Z. M., koji je imao ulogu u proizvodnji opojne droge Cannabis sativa, tačnije u presađivanju klonova biljaka prenesenih iz Hrvatske i drugim aktivnostima u vezi s proizvodnjom i pripremom za promet proizvedene droge, E. O., koji je najprije iznajmio halu za proizvodnju opojne droge Cannabis sativa, a potom se i sam aktivno uključio u proizvodnju droge, S. K., koji je bio zadužen za prebacivanje biljaka i opreme iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, pripremanje hala za proizvodnju opojne droge, aktivnosti u samoj proizvodnji opojne droge u smislu sađenja biljaka, a kasnije i njihove pripreme za trgovinu, te u konačnici prenošenje opojne droge u Republiku Hrvatsku, P. K., koji je bio angažovan na instaliranju opreme prenesene iz Republike Hrvatske u hale za proizvodnju opojne droge u Bosni i Hercegovini, te izvjesni M. i B. J. iz Republike Slovenije kao kupci opojne droge. Sud BiH od tačke 82. do 94. navodi iskaze svjedoka, i to N. K., Z. M., E. O., A. T., A. Lj., koji su opisivali kako svoju tako i ulogu B. R. i apelanta, a na osnovu čega je Sud BiH donio svoj zaključak o postojanju grupe za organizovani kriminal u kojoj su apelant i R. B. bili organizatori. Takođe, Sud BiH je naveo da je radnje opisane u tačkama od 1 do 4 izreke presude posmatrao kao jednu cjelinu. Radnje opisane u tački 1. izreke, koje je kasnije sud obrazložio, predstavljale su preduslov za otpočinjanje posla nedopuštene proizvodnje i prometa opojnom drogom, koju su organizovali optuženi R. B. i apelant, a koje aktivnosti su dalje vršene na način opisan u tačkama 2, 3. i 4. izreke presude. Nadalje, Sud BiH navodi da se i radnje izvršenja opisane u tačkama 2, 3. i 4. izreke moraju posmatrati cjelovito, te imati u vidu da je premještanje proizvodnje iz jedne u drugu halu vršeno upravo s ciljem da policija ne otkrije takvu proizvodnju, a u čemu je odlučujuća bila uloga komesara policije optuženog R. B., koji je pravovremeno obavještavao apelanta ili posredstvom svjedoka N. K. ostale članove grupe o nužnosti prebacivanja proizvodnje sa jedne lokacije na drugu, opstruišući na određeno vrijeme i rad policijskih snaga kako bi ostalo dovoljno vremena za ubiranje biljaka i prenošenje preostalih sadnica i opreme na drugu u međuvremenu pronađenu lokaciju.

13. U odnosu na tačku 1. izreke presude, Sud BiH je naveo da je na nesumnjiv način, ocjenjujući sve izvedene dokaze, utvrdio da su optuženi R. B. i apelant preduzeli radnje opisane u tački 1. izreke presude, kao i da navedene radnje ulaze u okvir djelovanja organizovane grupe, te da je R. B. u okviru svojih službenih ovlaštenja preduzeo radnju (suspenzija policajaca) za koju je primio novac od apelanta, a apelant je učinio dar R. B. da u okviru svojih ovlaštenja suspenduje policijske službenike, zbog čega je Sud BiH zaključio da su ispunjeni elementi krivičnog djela iz člana 381. stav 2 (u odnosu na apelanta). Prema ocjeni Suda BiH, izvedeni dokazi potvrđuju da je suspenzija policajaca bila preduslov za otpočinjanje posla neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama.

14. Nadalje, Sud BiH navodi da su u tačkama 2, 3. i 4. izreke presude optuženi R. B. i apelant kao organizatori i S. K. kao pripadnik grupe za organizovani kriminal proglašeni krivim za radnje neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, počinjene u okviru navedene organizovane grupe. Apelaciono vijeće navodi da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza u spisu, posebno fotodokumentacije sačinjene prilikom vršenja uviđaja u halama u mjestima Založje, Donja Slapnica i Mala Peć/Gata našlo na nesumnjiv način dokazanim da je u tim halama uzgajana Cannabis sativa L, indijska konoplja, kao biljka iz koje je moguće dobiti opojnu drogu, upravo s ciljem dobijanja te droge, a potom vršeno prebacivanje dobijene droge preko državne granice radi njenog neovlaštenog međunarodnog prometa. Prije nego što je dalo razloge za činjenična utvrđenja sadržana u ovim tačkama izreke presude vijeće je našlo za potrebno osvrnuti se na prigovore odbrana optuženih, koji su isticali da nema načina da se dokaže postojanje predmetnih krivičnih djela, a posljedično niti krivice optuženih, jer su nalazi vještaka hemijske struke izuzeti iz spisa predmeta.

15. Odbrana je polazila od teze da bez utvrđenja o postojanju droge nema ni krivičnog djela, jer korištenje blanketnog propisa predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, kao i da se do tog utvrđenja može doći samo na osnovu izvršenog vještačenja i utvrđivanja količine THC-a u biljnoj materiji za koju se sumnja da je opojna droga. Prema mišljenju Suda BiH, time odbrane pokušavaju nametnuti određena dokazna pravila, pri tome zanemarujući princip slobodne ocjene dokaza. Upravo suprotno, Sud BiH je našao da ostali provedeni dokazi na nesumnjiv način potvrđuju da su aktivnosti optuženih bile usmjerene upravo na proizvodnju Cannabis sative L, a čija proizvodnja i promet su zabranjeni. Sud BiH je ukazao da krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ, kao i neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH jesu djela blanketnog karaktera, a blanketni propisi vezani za ova krivična djela sadržani su u Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga i podzakonskim aktima donesenim na temelju tog zakona. Sud BiH nadalje citira odredbe Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te navodi da je u popisu opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora sadržan popis biljaka iz kojih se može dobiti droga, te je navedena konoplja (biljka latinskog naziva Cannabis sativa L), te postoji opšta zabrana uzgoja te biljke, osim u uslovima (opet pripisanim zakonom) kada se može uzgajati u industrijske svrhe i kada sadržaj tertrahidokanabinola (THC) u suhoj tvari ne premašuje 0,2%. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi, kako navodi Sud BiH, proizlazi da je konoplju Cannabis sativa L, kao biljku iz koje se može dobiti opojna droga, dopušteno uzgajati fizičkim i pravnim licima koja se tim uzgojem bave sa dozvolom Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, i to samo u industrijske svrhe, a radi proizvodnje vlakana, sjemena za preradu životinja, odnosno daljnjeg razmnožavanja i prerade sjemena, uz uslov da sadržaj THC-a u suhoj tvari biljke ne prelazi 0,2%. Kako u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su optuženi u ovom predmetu proizvodili konoplju Cannabis sativa L s ciljem dobijanja opojne droge i međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, to i nije bilo nužno vještačenjem utvrđivati količinu THC-a u biljkama koje su uzgajane u halama i čiji su ostaci pronađeni prilikom uviđaja. Da je pak vršen uzgoj konoplje Cannabis sativa L, biljke iz koje se može dobiti opojna droga, koja se u žargonskom rječniku naziva ,,trava“ ili „marihuana“, vijeće je utvrdilo na nesumnjiv način, na temelju kako subjektivnih tako i materijalnih dokaza uloženih u predmetni spis, te suprotno tezi odbrane, za zaključak o navedenoj odlučnoj činjenici, vještačenje ostataka pronađene biljne materije nije bilo nužno.

16. Nadalje, u odnosu na tačku 2. optužnice, Sud BiH, podsjećajući na već analizirano postojanje grupe za organizovani kriminal, navodi da nakon što je 2007. godine postignut dogovor između R. B. i apelanta, a posredstvom N. K. i uz učešće Z. M., o zajedničkom poslu neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, započelo se sa prebacivanjem opreme za proizvodnju opojne droge iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. U ovom dijelu sud navodi izjave svjedoka N. K. koji je opisao proces prebacivanja opreme za proizvodnju opojne droge iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, da je prvobitno sve prebačeno u njegovu kuću, iznajmljivanje sale od E. O., ulogu apelanta i ostalih, način pregrađivanja hale, podjelu dobiti i drugo. Sud BiH navodi da je navode svjedoka N. K. potvrdio svjedok Z. M. o uzgoju droge u hali E. O. U tački 127. Sud BiH pojašnjava određene razlike u iskazima svjedoka na koje je odbrana ukazivala, međutim, sud ih je ocijenio takvima da ne dovode u pitanje kredibilitet iskaza ovih svjedoka, koji su potvrđeni i iskazom G. K. i samog optuženog R. B. Sud BiH navodi da je i ovaj svjedok opisao proces prebacivanja i pripreme hale, da je apelant davao upute kako raditi, uključujući i upute S. K. oko „klonova“, kao i da je on bio lično uključen u sađenje biljaka s apelantom, te je taj postupak detaljno opisao, kao i da je apelant određene potrebne supstance nabavljao iz Holandije. Svjedok je naveo da je u ovim aktivnostima učestvovao pet mjeseci, te koliko je bilo ciklusa, odnosno „robe“, kome se prodala i kako. Sud BiH navodi da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni iskazom E. O., čiji je iskaz bio identičan iskazima prethodnih svjedoka o iznajmljivanju hale, preuređenju u jednom dijelu da on na početku nije znao šta se dešava kada je saznao N. K. mu je rekao da ne brine da iza svega stoji „R. B. i SIPA koji su uvezani“. Sud BiH u tački 135. presude navodi da je svjedok E. O. na glavnom pretresu odstupio od iskaza iz istrage, ističući da „Senči“, kojeg je u istrazi često spominjao kao lice koje je sivim golfom dolazilo do hale, koje je platilo dugovanje za struju, te kasnije došlo u problem sa N. K., nije apelant. Takođe, svjedok je u iskazu iz istrage rekao da mu je Senči rekao da komesar R. sve obezbjeđuje, a za šta mu on plaća 20.000 eura, što je saglasno iskazima svjedoka N. K. i Z. M., ali je na pretresu tvrdio da Senči nije apelant. Međutim, dovođenjem u vezu njegovog iskaza sa iskazima svjedoka N. K. i Z. M., te posebno imajući u vidu prijetnje o kojima je svjedok E. O. govorio na glavnom pretresu, i to da su mu Senči i S. K. prijetili automatskom puškom „da drži jezik za zubima“, kako ne bi radili „puška/pištolj“, vijeće je našlo da je očigledno svjedok, iz straha, zbog pretrpljenih uticaja i pritisaka, pokušao ekskulpirati apelanta, ali u tom dijelu vijeće njegovom iskazu nije moglo pokloniti vjeru, s obzirom na to da je takav njegov iskaz neuvjerljiv i suprotan drugim izvedenim dokazima. Sud BiH navodi da niti jedan drugi svjedok nije pominjao da postoji bilo koji drugi Senči, koji je bio uključen u poslove neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, a osim toga, svjedok E. O., kada govori o radnjama koje je preduzelo to lice sa nadimkom Senči potvrđuje iskaze svjedoka N. K. i Z. M. koji su sve to isto opisali, „samo identifikujući lice koje te radnje preduzima upravo kao optuženog [apelanta]“, što dakle ukazuje na očiglednu kontradiktornost njegovog iskaza sa glavnog pretresa sa ostalim izvedenim dokazima. Zbog navedenog je Sud BiH zaključio da svjedok iz straha negira da je lice po nadimku Senči upravo apelant. Sud BiH je naveo i iskaze svjedoka koji su stanovali blizu hale E. O. koji su naveli da se u hali nešto nedozvoljeno dešavalo i da niko nije imao pristup, te da su se čule priče da se u hali uzgaja droga, kao i iskaz svjedoka A. D. koji je sa N. K. jedne prilike dolazio u halu (koji je takođe u jednom dijelu promijenio iskaz iz istrage, tačke 136. I 137. presude). Konačno, da su u hali E. O. uzgajali opojnu drogu pripadnici grupe koju su organizirali R. B. i apelant, a čiji je član postao S. K., na način kako je to prethodno opisano kroz analizu i dovođenje u vezu iskaza saslušanih svjedoka, prema zaključku Suda BiH, potvrđuju na nesumnjiv način i provedeni materijalni dokazi (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od E. O., zapisnik o uviđaju i fotodokumentacija hale, kao i službena zabilješka o preliminarnom vještačenju biljne materije MUPUSK), koje sud dalje navodi a koji potvrđuju iskaze svjedoka. Dakle, Sud BiH zaključuje da iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je hala E. O. korištena za uzgoj Cannabisa, kao biljke iz koje se može dobiti opojna droga i čija proizvodnja i promet su zabranjeni, a navedene aktivnosti su preduzimane u organizaciji R. B., apelanta i S. K., te je našao dokazanim radnje optuženih opisane pod ovom tačkom presude.

17. U odnosu na tačku 3. izreke presude o premještanju proizvodnje u halu M. K., opet je svjedočio svjedok N. K. koji je tada bio već istisnut iz „posla“, jer su apelant i R. B. počeli direktno kontaktirati (što je potvrdio i svjedok Z. M.). Svjedok N. K. je naveo da mu je poznato da su tokom jedne noći apelant i S. K. te E. O., koji mu je to ispričao, otišli i posjekli stabljike te izvršili premještanje u drugu halu, koji je pronašao apelant. Dalje, E. O. mu je ispričao da su odnijeli opremu koja je u toj hali bila instalirana, osim nekih letvi, što je sud doveo u vezu sa zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom. Takođe, Sud BiH navodi da je svjedok N. K., iako tada već istisnut iz „posla“ izričit da je oprema pronađena u hali M. K. djelo istih ljudi i potiče iz hale E. O. Svjedok je naveo da je apelant bio stručnjak i da je on najbolje znao da posao oko proizvodnje ne zna svako raditi, da je to velika procedura i da su to znali i mogli samo apelant i S. K. Takođe, svjedok je istakao da je Z. M. u hali vidio da su radili optuženi S. K. i njegov brat. Takođe, povodom te druge hale kod njega je dolazio P. K., ali su njega tada svi izbjegavali.

18. Sud BiH je zaključio da je iskaz svjedoka N. K., iako on nema direktna saznanja o uzgoju Cannabisa u hali u Donjoj Slapnici, pouzdan i vjerodostojan, ocjenom njegovog iskaza i dovođenjem u vezu s drugim izvedenim dokazima, tačnije s iskazima drugih svjedoka koji su svjedočili na iste okolnosti, te s izvedenim materijalnim dokazima. Tako od str. 47. do 50. Sud BiH navodi iskaze svjedoka-policajaca koji su radili na otkrivanju hale u Donjoj Slapnici, njihova lična saznanja šta su vidjeli i šta su znali o toj hali, kao i šta se dešavalo prilikom dolaska policije na lice mjesta. Sud navodi da iskazi navedenih policajaca, a koji su svi policajci sa iskustvom, te inspektori (namjenski poslani na teren na lice mjesta da utvrde da li su tačne sumnje da je hala namijenjena i korištena u proizvodnji opojne droge) potvrđuju, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju, da je hala u vlasništvu M. K., a koju je policija pronašla i otkrila u avgustu 2008. godine, korištena za proizvodnju Cannabis sative, te povezanost optuženih, uključujući apelanta sa proizvodnjom („vlasnik laboratorije“, organizator proizvodnje). Na takav zaključak, kako Sud BiH navodi, upućuje sam izgled hale, a u kojoj su otvori bili zazidani, kako je to posvjedočio i radnik koji je zazidao navedene otvore, M. M., a kojem je, kako je istakao, M. K. (vlasnik hale) rekao da će se hala koristiti za uzgoj pečurki. Međutim, prema ocjeni Suda BiH, sam način na koji je zatvaranje prozora svjedok M. M. obavio (a što je opisano u presudi) upućuje da je namjena hale bila nešto drugo, što se kasnije i pokazalo tačnim, a što su u iskazima naveli i policajci koji su bili na licu mjesta. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su se optuženi potrudili da dobro zaštite halu, kao i da skriju njenu stvarnu namjenu, u prilog čemu govori iskaz svjedoka N. R., koji je bio angažovan da napravi željezna vrata za halu, a za šta mu je, kako je u iskazu iz istrage rekao, momak za kojeg je saznao da se zove Senči, odmah isplatio 250 eura. Sud BiH navodi da je svjedok na glavnom pretresu davao konfuzne odgovore, u pokušaju da izbjegne da potvrdi da je apelant lice koje mu je platilo izradu vrata za halu M. K., a što je prema mišljenju Suda BiH činio u nastojanju da umanji apelantovu krivičnu odgovornost. Međutim, u konačnici, kada je upitan da identifikuje lice koje mu je dalo novac u navedenom iznosu za vrata koja je pristao napraviti, osim što ga identifikuje po nadimku Senči, ističe i da bi to moga biti upravo apelant na kojeg je i pokazao u sudnici. Navedena vrata, kako proizlazi iz iskaza svjedoka policajaca, znatno su otežala ulazak policije u halu, te omogućila licu koje se u vrijeme dolaska policije nalazilo unutar hale A. K. da preko krovnog otvora uspije pobjeći. Takođe, Sud BiH navodi iskaz A. K. koji je dao u istrazi, koji je bio u hali po pozivu optuženog S. K., koji opisuje šta je tamo zatekao (opremu i biljke za koje „misli da se radilo o marihuani, što je zaključio po jakom mirisu koji je osjećao“), te Sud BiH navodi da je svjedok na glavnom pretresu negirao iskaz iz istrage navodeći da su ga tukli u policiji i da je bio primoran da tako govori, ali je ovaj dio iskaza Sud BiH ocijenio neuvjerljivim, što je i pojasnio u presudi (tačke 159. i 160), nasuprot iskazu iz istrage koji je saglasan ostalim izvedenim dokazima, koji je Sud BiH ocijenio pouzdanim i poklonio mu vjeru.

19. Dakle, na temelju navedenih iskaza saslušanih svjedoka vijeće je na nesumnjiv način utvrdilo da je hala u vlasništvu M. K. u Donjoj Slapnici korištena za uzgoj Cannabis sative, a što u konačnici potvrđuje i fotodokumentacija hale pronađene u Donjoj Slapnici, te službena zabilješka o preliminarnom vještačenju pronađene biljne materije u navedenoj hali, a u kojoj je konstatovano da je u više materijala utvrđeno prisustvo psihoaktivne komponente, tačnije da je dobijeno obojenje (crveno) karakteristično za psihoaktivnu komponentu THC, pa se na osnovu rezultata preliminarnog vještačenja može reći da navedena biljna materija predstavlja Cannabis. Pored toga, iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je ta proizvodnja s ciljem njenog daljnjeg prometa, koji su kao takvi nedozvoljeni, vršena u okviru grupe za organizovani kriminal R. B. i apelanta, a čiji član je bio i S. K. Konačno, i svjedok odbrane I. B., koji je kao tužilac bio zadužen predmetom Donja Slapnica, u svom je iskazu potvrdio da je po izlasku na lice mjesta zatečeno stanje ukazivalo na proizvodnju Cannabisa, te opisuje šta je tamo nađeno. Nadalje u tački 163. Sud BiH zaključuje da je R. B. pružao apelantu i ostalim članovima grupe policijsku zaštitu kako bi neometano od policije vršili proizvodnju opojne droge, uz novčanu naknadu, a na šta upućuju provedeni dokazi, naročito iskazi policajaca koje Sud BiH navodi. Nadalje, u tačkama 164. i 165. Sud BiH ukazuje na vezu R. B. i apelanta, te u tački 165. zaključuje da su optuženi imali veze sa halom M. K. koja je korištena za proizvodnju droge, pri čemu je apelant iznajmio halu i imao ključ od hale, na koje su upućivala operativna saznanja do kojih je dolazila policija, a koji su prema iskazu svjedoka N. K. jedini bili sposobni i mogli preduzeti takve radnje i imali opremu koja je premještena iz hale E. O., zbog čega je vijeće na nesumnjiv način našlo dokazanim da su radnje opisane u ovoj tački preduzeli optuženi u okviru grupe za organizovani kriminal.

20. U odnosu na tačku 4. izreke presude Sud BiH navodi da je vrijeme koje je prošlo od saznanja policije za šta se hala u Donjoj Slapinici koristi do ulaska policije u tu halu omogućilo da se dio proizvedene droge kao i opreme izmjesti. Mjesto na koje je proizvodnja izmještena, a što proizlazi iz provedenih dokaza u blizini je državne granice u mjestu Mala peć, Brezove poljane. Svjedok N. K. je iskazao da je imao saznanja da su izmještanje izvršili apelant i S. K., da to nije mogao uraditi niko drugi, a da je R. B. i dalje bio uključen, kao i da mu je jedne prilike R. B. rekao da bi najbolje bilo pronaći halu blizu granice zbog prebacivanja droge. Nadalje, od str. 54. do 58 (analizirajući iskaze svjedoka optužbe i odbrane, policajaca – inspektora ali i šefova odnosno ljudi na rukovodećim mjestima) Sud BiH navodi iskaze svjedoka koji opisuju kako se došlo do saznanja da postoji hala za proizvodnju opojnih droga, te da su obavijestili pretpostavljene, uključujući komesara R. B., ali kada su ušli u halu nikoga nisu zatekli, te je stanje ukazivalo da su stabljike svježe posječene, da se radilo na brzinu i opisivali zatečeno stanje odnosno saksije, cijevi i ostalo što je pronađeno.

21. Dakle, imajući u vidu da je proizvodnja u hali u Velikoj Gati pokrenuta nakon što je policija otkrila halu M. K., te da je iz navedene hale došlo do djelimičnog izmještanja opreme koja je pripadala apelantu, kako je Sud BiH prethodno utvrdio, koja je potom instalirana na istovjetan način u halu O. V., a što je sud zaključio između ostalih i iz iskaza svjedoka E. K. (i F. K), koji je govorio o radniku po imenu Edi, za kojeg je rekao da je na pumpi „uzimao bez novca crni najlon, stiropor, eksere…“, a što je sve – kako se može zaključiti iz iskaza svjedoka policajaca koji govore o stanju zatečenom u hali nakon njenog pretresa, fotodokumentacije i zapisnika o uviđaju, kao i iskaza svjedoka Z. M. i N. K., koji su i sami bili jedno vrijeme kao članovi grupe uključeni u nedozvoljene aktivnosti – materijal neophodan i korišten u proizvodnji opojne droge. S. K. je priznao da je to nadimak koji je koristio, a i svjedok odbrane H. K. potvrđuje da su postojala određena saznanja da se apelant i S. K. dovode u vezu sa proizvodnjom opojne droge na lokacijama gdje su i pronađene hale. Konačno, vijeće je našlo da iskazi navedenih svjedoka, dovedeni u vezu sa zapisnikom o uviđaju u objektu O. V., fotodokumentacijom sačinjenom prilikom vršenja navedenog uviđaja, te u konačnici službenom zabilješkom o preliminarnom vještačenju biljne materije pronađene u hali O. V., na nesumnjiv način potvrđuju da je hala u vlasništvu O. V., a koja je bila iznajmljena na ime D. T., korištena za proizvodnju Cannabisa, a koju proizvodnju su na istovjetan način kao i u ranijim halama organizovali optuženi R. B. i apelant, koji je jedini bio u stanju organizovati takvu proizvodnju i imao opremu za proizvodnju opojne droge, prebačenu iz Republike Hrvatske, te S. K. sa svojim ulogom u svemu navedenom. U tačkama 182. i 183. presude Sud BiH navodi zašto nije prihvatio tezu apelantove odbrane da se radi o montiranom procesu i da lice sa nadimkom Senči nije apelant. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prije svega navodi da je vijeće formirano suprotno odredbama ZKP, te da je sud pogrešno ukazao da situacija u kojoj se našlo vijeće nije predviđena u ZKP. U suštini ovih navoda apelant ukazuje da sumnja u pristrasnost vijeća koje je formirano upravo da bi donijelo ovakvu (osuđujuću) odluku, te da je trebalo (kada je izuzeta iz predmeta A. M.) samo da se zamijeni predsjednik vijeća. Nadalje, apelant u najvećem dijelu apelacije ukazuje da nije izvršeno vještačenja THC-a, pri čemu ukazuje na zakonske propise i da je dozvoljeno uzgajati konoplju u industrijske svrhe ako THC nije veći od 0,2% čime sud, a ne odbrana, kako sud navodi, uvodi nove standarde u suđenju, te uspostavlja novu praksu. Apelant se poziva na kršenje zakonskih normi u vezi s navedenim, ukazujući da „sud proizvoljnom primjenom i tumačenjem bitnog određenja kršenja blanketnog propisa u neophodnosti utvrđivanja sadržine THC-a...“ pristrasno naznačava da nije neophodno vještačiti THC, već je dovoljna samo namjera međunarodnog prometa suhe tvari. Apelant navodi da je ovaj predmet od značaja za buduću praksu, a ne samo na apelantov slučaj jer bi se mogla uspostaviti praksa da nije potrebno uopšte vještačiti sadržaj THC-a, a što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno zakonu i praksi Ustavnog suda ustanovljenoj u predmetu AP 460/12. Apelant navodi da se stiče utisak da je vijeće postavljeno „administrativnim postavljanjem mimo zakona“ ovo uradilo ne samo stavljajući se na stranu tužilaštva i pokušavajući da ispravi greške tužilaštva već i da bi pošto-poto donijelo osuđujuću presudu. Apelant tvrdi da postupak nije bio fer i pravičan. Apelant ukazuje na ocjenu dokaza, pogotovo iskaza svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, kao i na praksu Ustavnog suda (Odluka broj AP 1185/11), te ukazuje da osim lica za koja je apelantova odbrana naznačila da su lica koja su bili ubijeđena da ih je apelant „istisnuo iz posla“, pa su se „okomili na njega“, a što su i sami svjedočili – nema drugih dokaza koji apelanta dovode u vezu s počinjenjem ovog djela. Apelant ukazuje da od njega nije oduzeta droga, nisu oduzeti telefoni koji bi potvrdili komunikaciju i koji bi ukazivali na osnovanu sumnju da je nelegalno proizvodio drogu, niti postoji ijedan materijalni dokaz iako su mjesecima prisluškivani.

II.Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, odnosno detaljno obrazlaže kako je došlo do promjene vijeća, ali ističe da apelant nije ukazao na koji način je promjena u sastavu vijeća uticala na pravično suđenje u odnosu na prigovore koji se tiču utvrđivanja koncentracije THC-a. Sud BiH je ukazao na razloge date u presudi, te zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je najprije postavilo pitanje da li je apelaciju podnijelo ovlašteno lice (advokat Vlado Adamović) jer uz apelaciju nije dostavljena punomoć apelanta koji je od dana izricanje presude nedostupan organima gonjenja. Tužilaštvo je od Ustavnog suda najprije zatražilo da mu se dostavi punomoć. U nastavku Tužilaštvo u odnosu na navode „navodnog apelanta“ ističe odgovore, i to veoma detaljne. Tako Tužilaštvo objašnjava nastalu situaciju nakon što je iz predmeta izuzeta predsjednica vijeća A. M. da je Sud BiH donio „administrativnu odluku“ o izmjeni cijelog vijeća, navodi da su dva člana iz ranijeg vijeća tražila svoje izuzeće, te ukazuje da ulaženje u zaključke suda u vezi sa navedenom povredom, odnosno činjenični zaključci o tome da li su dokazane količine THC-a za donošenje pravilnih zaključaka ili nisu ne predstavljaju pitanja kojima se može baviti Ustavni sud. Nadalje, Tužilaštvo je ukazalo da advokat namjerno prikazuje situaciju kao da su svjedoci dobili imunitet ili zaključili sporazume o krivnji, a pri tome ne precizira o kakvoj se situaciji radi, te Tužilaštvo ukazuje da je „ključni svjedok“ N. K. svjedočio kao svjedok, kao jako bitan svjedok nije uopšte svjedočio pod imunitetom, niti je zaključio sporazum o priznanju krivnje, odnosno bio je „običan svjedok“. Tužilaštvo ukazuje da je svjedok Z. M. svjedok koji je dobio imunitet i njegova izjava je potkrijepljena kako subjektivnim tako i materijalnim dokazima. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija, ukoliko se ne odbaci, odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 251. stav 3.

Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (3) Ako se glavni pretres drži pred drugim sudijom, odnosno predsjednikom vijeća, glavni pretres mora ponovo početi i svi dokazi moraju se ponovo izvesti. Izuzetno, ako se pretres drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz saglasnost stranaka i branioca, vijeće može odlučiti da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi.

Član 285. stav 1.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene,

c) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od kazne,

d) odluku o uvjetnoj osudi,

e) odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 74.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držatelju,

f) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,

g) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravomoćna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informiranja.

Član 290. st. 2, 4. i 7.

(2) Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime Bosne i Hercegovine, naziv Suda, ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu, dan glavnog pretresa i da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužitelja, branitelja, zakonskog zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.

(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 297. stav 1. tačka a) Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,

26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 195. stav 1.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 250. stav 3.

Organizirani kriminal (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi "grupom za organizirani kriminal" koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

27. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u dijelu koji se primjenjivao u relevantnom vremenu u konkretnom predmetu glasi:

Član 238. stav 1.

Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

28. Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(Značenje izraza) Pojedini izrazi, u smislu ovog zakona, imaju sljedeće značenje:

1. Opojna droga je svaka supstanca prirodnog ili vještačkog porijekla koja je uvrštena u listu opojnih droga u skladu sa međunarodnim konvencijama o kontroli opojnih droga ili na osnovu odluke nadležnog organa u Bosni i Hercegovini.

Izraz opojna droga, kako se koristi u ovom zakonu, uključuje i psihotropne supstance koje su uvrštene u listu psihotropnih supstanci, ako psihotropne supstance nisu posebno pomenute.

Član 24. stav 1.

(Dozvoljen uzgoj biljaka ili njihovo uništavanje) Od biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga, dozvoljeno je uzgajati mak i konoplju, u svrhe i pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Član 25.

(Dozvoljeni uzgoj konoplje) (1) Konoplju (Canabis sativa L) dozvoljeno je uzgajati samo radi proizvodnje vlakana, proizvodnje sjemena za prehranu životinja, daljnjeg razmnožavanja i prerade sjemena.

(2) Uzgoj konoplje dozvoljen je samo pravnim i fizičkim licima koja imaju dozvolu Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa.

29. Lista opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora („Službene novine Bosne i Hercegovine“ broj 8/06 – dopunjena listom objavljenom u „Službenom glasniku BiH “broj 51/11):

3. LISTA BILJAKA IZ KOJIH SE MOŽE DOBITI OPOJNA DROGA

1 Kaktus Lophokora Liamsi L

2. Kata Catha Edulis; Celastracae

3. Koka Er\throxyIum Coca; Ervtroxvlacae 4 Konoplja Cannabis Sativa L; Cannabacae 5 Mak Papaivr Somniferum L: Papa\vracae

4. BILJKE IZ KOJIH SE MOŽE DOBITI OPOJNA DROGA, ČIJI JE UZGOJ

I PROMET DOZVOLJEN U INDUSTRIJSKE SVRHE

Internacionalni nezaštićeni naziv (INN) Sadržaj Konoplja (Cannabis sativa L) Konoplju je dozvoljeno uzgajati i stavljati u promet ako sadržaj tetrahidrokanabinola u suhoj tvari biljke ne prelazi 0.2 %.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Da li je apelaciju podnijelo ovlašteno lice?

32. Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo dovelo u pitanje da li je apelaciju podnijelo ovlašteno lice – advokat Adamovića, jer uz apelaciju nije dostavljena punomoć apelanta (ne sadrži apelantov potpis) koji je nedostupan organima gonjenja od dana izricanja presude. Advokat je 3. marta 2016. godine dostavio punomoć Mirele Šabić, apelantove supruge, kojim je ovlastila advokata Adamovića „za sastav apelacije na presudu [broj presude] i zastupanje mog supruga Senada Šabića u Ustavnom sudu“.

33. Član 18. stav (3) tačka d. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

34. Član 21. stav (2) tačka f. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:

Član 21 (Sadržina zahtjeva/apelacije) Apelacija iz člana VI/3 b) Ustava treba da sadrži:

f) posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika.

35. Ustavni sud, dakle, primjećuje da je u konkretnom predmetu lice koje osporava pravičnost postupka, a koje je osuđeno pravosnažnom presudom Senad Šabić, dakle on je apelant. Nadalje, apelaciju je u apelantovo ime podnio advokat Vlado Adamović, ali punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom dala je apelantova supruga Mirela Šabić, a ne apelant lično.

36. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, postavlja se pitanje da li je punomoć koja je dostavljena uz apelaciju za advokata Adamovića „punomoć podnosioca apelacije“.

37. Ustavni sud najprije primjećuje da je apelacijom osporen krivični postupak. Takođe, Ustavni sud primjećuje da u krivičnom postupku odredba člana 39. stav 3. ZKP (konkretno ZKP Bosne i Hercegovine koji se primjenjivao u konkretnom slučaju) predviđa mogućnost da „ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, osumnjičenom, odnosno optuženom, osim ako se tome izričito ne protivi, mogu branitelja uzeti njegov zakonski zastupnik, bračni drug odnosno vanbračni drug, krvni srodnik u prvoj liniji do bilo kog stepena, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra ili hranitelj“. Dakle, pravila krivičnog postupka ovakvu mogućnost predviđaju i dozvoljavaju.

38. Dalje, Ustavni sud ima u vidu svoju ulogu, a to je zaštita ljudskih prava. Ta zaštita, kako je Ustavni sud naveo u velikom broju svojih odluka, mora biti suštinska, a ne formalna - kako pred redovnim sudovima tako i pred Ustavnim sudom. Ustavni sud ima svoja pravila kojima je uredio postupak, te je obavezan da poštuje donijeta pravila. Kada dođe do situacije, kao što je u konkretnom slučaju, da treba odgovoriti da li se određena odredba pravila primjenjuju na konkretni slučaj, odnosno kada je potrebno tumačenje određenog pravila Ustavnog suda, onda je za navedeno nadležan isključivo Ustavni sud. Ustavni sud podsjeća da je u svojim odlukama već ukazao da Ustavni sud poštuje prava zagarantovana Evropskom konvencijom, i to je minimum prava, ali Ustavni sud može dati više prava od onih koje pruža Evropska konvencija. S obzirom na to da je u redovnom postupku pred Sudom BiH ovakva situaciju dozvoljena, odnosno da supruga ima pravo „uzeti branitelja“ kada on to sam ne učini, Ustavni sud ne nalazi razlog da i u postupku pred Ustavnim sudom s ciljem zaštite apelantovih osnovnih ljudskih prava ne prihvati punomoć koju je dala njegova supruga.

39. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ispunjeni uslovi iz člana 21. stav (2) tačka f), odnosno da je Ustavnom sudu dostavljena posebna punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom, jer je punomoć dala apelantova supruga, radi zaštite njegovih prava.

40. Nadalje, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i ostale uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant pobija navedene presude Suda BiH tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

45. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je apelant proglašen krivim, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

46. U suštini, apelant ukazuje na tri stvari: izražava sumnju u pristrasnost vijeća zbog „administrativne odluke“ o izmjeni cijelog vijeća (umjesto samo predsjednice), te ukazuje da je presuda rezultat proizvoljnosti u odlučivanju s obzirom na to da sud nije vještačio sadržaj THC-a, te nije ni dokazao da je u pitanju krivično djelo, te problematizira ocjenu dokaza, pogotovo iskaza svjedoka koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje.

47. U odnosu na pristrasnost vijeća za koje apelant sumnja da je upravo postavljeno kako bi donijelo osuđujuću presudu, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao na navedeno, niti to proizlazi iz osporene presude. Apelant sumnja u pristrasnost vijeća zbog nepostupanja Suda BiH u skladu s odredbom ZKP (član 251. stav 3) i „[p]ristanka članova vijeća da učestvuju u ovakvom postupku, znajući da su njihove kolege (većina), dakle sa procesnom dozvoljenošću da donesu odluku u cijelosti, već ranije donosili odluke i bili spremni na izricanje presude, ali su administrativno, a ne zakonski uklonjeni zapravo pokazali otvorenu pristrasnost i svoju objektivnost doveli u pitanje do te mjere da po objektivnim kriterijima to vijeće spremno da učestvuje u proizvoljnoj i arbitražnoj primjeni zakona, sebe zapravo čini objektivno pristrasnim“. Ustavni sud primjećuje da apelant jeste bio nezadovoljan izmjenom cijelog vijeća, što je konstatovano i u osporenoj odluci, te je Sud BiH odlučio o protivljenju branilaca (tačke 9-13. osporene presude) i sugerisanju odbrane da se zamijeni samo predsjednik vijeća, te se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe ZKP, uključujući i član 251. stav 3. ZKP. Međutim, suprotno apelantovom stavu, Ustavni sud u obrazloženju presude u ovom dijelu ne može da pronađe bilo kakvu nezakonitost ili proizvoljnost, niti može da pronađe u osporenoj presudi bilo kakve okolnosti koje bi ukazivale na pristrasnost vijeća, osim apelantovog nezadovoljstva osuđujućom presudom. Osim toga, sam apelant, kao i Tužilaštvo navode da su dva člana (ranije sudećeg vijeća) sama tražila svoje izuzeće. Ustavni sud iz osporene presude kao i iz navoda apelacije ne može zaključiti da je apelant tražio izuzeće bilo kog sudije (iz vijeća koje je donijelo odluku) iz bilo kog razloga, a što je u skladu sa odredbama ZKP mogao, te samim tim ne može ni pred Ustavnim sudom tražiti svoju zaštitu, a da prethodno nije iskoristio mogućnosti u skladu sa domaćim pravom. Stoga apelantovu sumnju u pristrasnost vijeća, koju izražava pred Ustavnim sudom, i to na ovakav način, Ustavni sud ne može pripisati ničemu drugom osim apelantovom nezadovoljstvu ishodom osporene presude. U odnosu na „zakonitost“ sastava vijeća, odnosno činjenicu koju apelant navodi da Sud BiH nije postupio u skladu sa članom 251. stav 3. ZKP, Ustavni sud ukazuje da je sam apelant naveo da je vijeće koje je donijelo odluku mjesno i stvarno nadležno u procesnopravnom smislu, odnosno da su odluku donijele nadležne sudije nadležnog suda, te Ustavni sud ne nalazi potrebnim elaborirati ovaj dio navoda. Ključno, Ustavni sud primjećuje da apelant postavlja hipotetičko pitanje kakva bi odluka bila (da li bi bila povoljnija za apelanta) da su sudije (dvojica sudija iz prethodnog saziva) koje su „nezakonito“ izuzete učestvovale u donošenju odluke, a to sasvim sigurno nije pitanje koje pokreće garancije prava na pravično suđenje u vezi sa garancijom nepristrasnog suda.

48. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a zbog činjenice da je sud bez vještačenja sadržaja THC-a donio osuđujuću presudu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

49. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

50. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

51. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne odluke koja je posljedica prihvatanja činjenice da se radi o opojnoj drogi iako to nije dokazano jer nije provedeno vještačenje te nije utvrđeno kolika je količina THC-a u uzgajanoj konoplji. Ustavni sud primjećuje da je identičan prigovor istican i tokom postupka, te se drugostepeni sud očitovao na ovo pitanje, odnosno naveo da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, kao i na temelju materijalnih dokaza nesporno utvrdio da je u halama koje se u presudi pominju uzgajana Cannabis sativa L, indijska konoplja, biljka iz koje je moguće dobiti opojnu drogu, i to upravo s ciljem dobijanja te droge, a zatim je vršeno prebacivanje droge preko međunarodne granice radi njenog neovlaštenog prometa. Prema mišljenju Suda BiH, na ovaj način odbrane su pokušale uvesti određena dokazna pravila. Međutim, pozivajući se na princip slobodne ocjene dokaza, Sud BiH, citira odredbe zakona i propise koji regulišu ovu materiju, odnosno blanketne propise koji su u vezi sa krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama i neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga, i, navodi da je Cannabis sativa L biljka iz koje se može dobiti opojna droga i za čiji uzgoj postoji opšta zabrana, odnosno da su propisani izuzeci kada je dozvoljeno uzgajati. Nadalje, Sud BiH je naveo da je u industrijske svrhe dozvoljeno uzgajati navedenu biljku uz dozvolu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, uz uslov da THC u biljkama ne prelazi 0,2%. Kako je u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza Sud BiH zaključio da su proizvodnju Cannabis sative L optuženi (uključujući apelanta) vršili s ciljem dobijanja opojne droge radi međunarodnog prometa, a ne u industrijske svrhe, to prema ocjeni Suda BiH nije bilo nužno provesti vještačenje, odnosno utvrđivati količinu THC-a u biljkama koje su uzgajane i čiji su ostaci pronađeni. Ustavni sud, takođe, primjećuje da osim obrazloženja datog u tačkama 109-120. presude, Sud BiH i kroz zaključke svoje odluke vezano za tačke 2, 3. i 4. izreke presude navodi na osnovu kojih dokaza je zaključio da se radi o opojnoj drogi pa se poziva na iskaze svjedoka (koji su i sami bili uključeni u nedozvoljene radnje), ali i iskaze policajaca-inspektora, kao i druge svjedoke, te druge materijalne dokaze. Stoga, Ustavni sud u datom obrazloženju ne može da utvrdi proizvoljnost na kakvu želi da ukaže apelant, odnosno da sud nije utvrdio činjenice, odnosno da se zaključci suda čine proizvoljnim i suprotnim zakonu. Princip slobodne ocjene dokaza koji je primijenjen u konkretnom slučaju i način koji je primijenjen, prema mišljenju Ustavnog suda, ničim nije prekršio apelantova prava na pravičnost postupka. Naime, u vezi s apelantovim stavom da se jedino vještačenjem moglo utvrditi da li se radi o opojnoj drogi čija je proizvodnja nedozvoljena, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH suprotstavio svoj zaključak da postoje i drugi dokazi koji upravo ukazuju da se radilo o opojnoj drogu koja je proizvedena radi prodaje, te ovakav zaključak, potkrijepljen navedenim dokazima, nije proizvoljan, niti je suprotan procesnom ili materijalnom pravu, niti ima elementa koji ukazuju na povredu principa in dubio pro reo.

52. U vezi sa „nezakonitostima“ suda koji je „bio pristrasan“, a posljedica čega je osuđujuća presuda, apelant problematizira i način na koji je Sud BiH ocijenio iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o krivnji. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo (tačka 61) da je svjedok Z. M. dobio imunitet od krivičnog gonjenja, a da je svjedok N. K., koji je kroz činjenični opis optužnice određen kao jedan od saizvršilaca, i pored datih upozorenja odlučio svjedočiti, dok je svjedok E. O., koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje (za radnje iz tačke 2. izreke presude), svjedočio nakon potpisanog sporazuma. Takođe, Sud BiH navodi da je posebno oprezan bio kod ocjene iskaza datih svjedoka, upravo zbog njihove pozicije, ali i zbog činjenice da su odbrane u toku postupka osporavale kredibilitet ovih svjedoka. Međutim, pozivajući se na praksu Ustavnog suda BiH, kao i praksu Evropskog suda, Sud BiH je zaključio da ne postoje smetnje za korištenje iskaza ovih svjedoka, te je našao da su iskazi ovih svjedoka saglasni u odlučnim činjenicama, logični i uvjerljivi, kao i potkrijepljeni drugim dokazima. Osim navedenog, dakle osim detaljne analize Suda BiH kojoj su ovi iskazi bili podvrgnuti, Ustavni sud još primjećuje da su navedeni svjedoci saslušani na glavnom pretresu, dakle, apelantu je data mogućnost da ispita ove svjedoke i da ospori njihov iskaz, kao i kredibilitet ovih svjedoka. Činjenica da apelant nije uspio dovesti u sumnju iskaze navedenih svjedoka i njihov kredibilitet, kao ni ubijediti sud u drugačiju odluku, ne pokreće pitanja poštovanja pravičnosti postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz drugostepene presude (gore citiranog navoda sadržanog u tački 61. osporene presude), iz sadržaja odgovora Tužilaštva na apelaciju, kao i iz prvostepene presude, u čiji je sadržaj Ustavni sud imao uvid, proizlazi da je N. K. u trenutku kada je svjedočio na glavnom pretresu bio „obični“ svjedok. Osim toga, iskazi navedenih svjedoka nisu jedini i isključivi dokazi, kako to apelant želi da predstavi, već su oni dovedeni u vezu sa iskazima ostalih svjedoka, kao i sa materijalnim dokazima, što je sud detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima u osporenoj presudi ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak.

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetom presudom koju je osporio apelacijom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe krivičnih i drugih zakona, odredbe procesnog prava, te na osnovu provedenih dokaza izveo svoj zaključak u pogledu počinjenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen i njegove krivične odgovornosti. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud, kao nadležan sud, ustanovljen zakonom, a čija pristrasnost članova vijeća nije dovedena u pitanje konkretnim dokazima, kao i ni dokazom da je apelant tražio izuzeće sudija pred redovnim sudom, dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje), proizvoljno ili pogrešno primijenjenog materijalnog ili procesnog prava ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi krivičnog zakona i procesnog prava i drugih navedenih zakona i propisa izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

54. U okolnostima konkretnog slučaja apelantovo pozivanje na raniju praksu Ustavnog suda nije osnovano i ne može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer je osporena presuda donijeta u postupku po žalbi, nakon održanog pretresa pred drugostepenim sudom, koji je i ocijenio dokaze, o čemu je Sud BiH dao jasno i detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava te druge relevantne zakone i propise, uz apelantovo potpuno učešće u postupku, kojem su data sva prava da ospori sve dokaze, te osim apelantovog nezadovoljstva u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje, da je odluku donio pristrasan ili nezakonit sud, ili da je apelantu povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-735/16 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio