Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1106/16 (Đ. I. i R. I.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1106/16, rješavajući apelaciju Đevada Isića i Rašide Isić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đevada Isića i Rašide Isić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Đevad Isić i Rašida Isić (u daljnjem tekstu: apelanti, odnosno apelant i apelantica), koje zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fadila Durguta (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. marta 2018. godine, a tužilac 9. aprila 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 085432 03 P od 18. februara 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno kako slijedi: da je tužilac nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Igmanska broj 34/II (sada broj 122 - u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji se nalazi u Hadžićima, na osnovu zakonitog useljenja u stan (stav 1. izreke presude); poništen je Ugovor o korištenju stana broj 03/1-OH-1-2983/98 od 6. oktobra 1998. godine koji je zaključen 1999. godine između prvotužene Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanata kao drugotuženih (stav 2. izreke) te je poništen i Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između prvotužene i apelanata 20. aprila 1999. godine pod brojem 05/1-23-120/99 (stav 3. izreke). Presudom je određeno da se prekidaju postupci koji su se odnosili na utvrđivanje da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između prvotužene kao prodavca i tužioca kao nosioca stanarskog prava i kupca (sve pobliže navedeno u presudi - stav 4. izreke) i postupak koji se odnosio na protivtužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se tužilac obaveže da im preda u posjed predmetni stan (sve precizirano u presudi - stav 5), kao i da će se prekinuti postupci nastaviti nakon pravomoćnosti presude iz st. 1, 2. i 3. (stav 6. izreke).

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je 11. maja 2010. godine taj sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata, ali da je u postupku rješavanja o žalbi prvotužene i apelanata, Kantonalni sud 29. juna 2012. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nadalje je navedeno da je u ponovnom postupku taj sud utvrdio kako slijedi: da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila Mulija Isić koja je taj status stekla po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05-372-4-3/83 od 10. decembra 1985. godine; da je Mulija Isić umrla 1987. godine kada joj je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu; da je predmetni stan (čiji je vlasnik bila Općina Hadžići i koja ga je dala na raspolaganje na neodređeno vrijeme Srednjoškolskom centru Hadžići, u daljnjem tekstu: SŠC) Odlukom SŠC broj 180/90 od 22. februara 1990. godine dodijeljen tužiocu na korištenje; da je tužiocu uručeno i rješenje o dodjeli predmetnog stana u kojem je naznačena i obaveza tužioca da sa SIZ-om za stanovanje zaključi ugovor o korištenju stana; da se tužilac u stan uselio i neprekidno ga koristio do početka rata u BiH kada se zbog tih okolnosti nije mogao vratiti u Hadžiće, a da je u predmetnom stanu bio prijavljen sve vrijeme do 2007. godine; da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja, ali da je plaćao komunalne naknade za predmetni stan i bio prijavljen kod Policijske uprave u njemu; da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/04/IV-23- 277NP/99 od 9. novembra 2006. godine utvrđeno da je tužilac bio korisnik predmetnog stana i da mu pripada pravo na njegov povrat; da predmetni stan koristi apelant od 1998. godine po osnovu ugovora o korištenju od 6. oktobra 1998. godine i da mu se utvrđuje prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana uz obavezu da stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja; da je predmetno rješenje potvrdilo Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo svojim rješenjem od 24. januara 2007. godine, nakon čega je tužilac 24. januara 2007. godine uveden u posjed predmetnog stana. Navedeno je da je dalje utvrđeno i da je apelant s ranijom nositeljicom stanarskog prava (koja je bila njegova nana) zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 2. decembra 2006. godine; da je apelantu rješenjem o prenosu stanarskog prava od 20. augusta 1998. godine preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu sa Mulije Isić, nakon čega se on s porodicom uselio u stan, zaključio ugovor o korištenju od 6. oktobra 1998. godine, te sa suprugom (tj. apelanticom) i otkupio predmetni stan na osnovu ugovora o kupoprodaji od 20. aprila 1999. godine (prodavac je bila Općina Hadžići) i uknjižio sa suprugom - apelanticom pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom ½, koje je upisano u podulošku 121 Općina Hadžići, Općinski sud I u Sarajevu, ZK ured, Odsjek KPU; te da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim jer je Općina Hadžići reintegrirana u Federaciju BiH tek 1996. godine.

7. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu zakonite procedure dodjele stana (Zbor radnih ljudi SŠC) tužiocu dodijeljen predmetni stan koji mu je upravo i dodijeljen kako bi riješio svoje stambeno pitanje i trajno i nesmetano korištenje sa stjecanjem stanarskog prava. Navedeno je da, prema mišljenju tog suda, odluka o dodjeli stana na korištenje ima konstitutivni karakter jer je njom zasnovano pravo na stan koje daje pravnu osnovu za zaključenje ugovora o korištenju stana koji je deklaratorni akt, tj. konstatira zatečeno stanje. Dalje je navedeno da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju stana, ali, prema mišljenju tog suda, to ne dovodi u pitanje zakonitost korištenja predmetnog stana na osnovu akta o davanju stana na korištenje. Kako je iz osnova zakonitog useljenja tužilac stan koristio i ponašao se kao nosilac stanarskog prava, prema mišljenju tog suda, tužilac je i stekao to pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U smislu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji je propisan zakonom, pa kako tužiocu stanarsko pravo nije prestalo, prema obrazloženju tog suda, na predmetnom stanu se nije moglo zasnovati novo stanarsko pravu u korist apelanata, niti je stan mogao biti dodijeljen drugom na korištenje. Općinski sud je zaključio da su slijedom navedenog ispunjeni zakonski uvjeti za ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključen između prvotužene Općine Hadžići i apelanata 6. oktobra 1998. godine shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je, prema obrazloženju tog suda, u izvršenju ništavog ugovora o korištenju predmetnog stana zaključen kupoprodajni ugovor i na osnovu njega stečeno i pravo vlasništva u dijelu od po ½ u korist apelanata, takav ugovor koji je nastao iz ništavog pravnog posla ne proizvodi pravne posljedice, tj. smatra se da i ne postoji. Općinski sud je istakao da, naime, pravne posljedice ništavosti znače da se ima smatrati da „poništeni“ akti nisu ni doneseni, a time i ne postoje ni prava koja iz njih proizlaze, a to je, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva, te se apelanti ne smatraju vlasnicima nego isključivo privremenim korisnicima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelanti i prvotužena su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 085432 14 Gž 2 od 27. augusta 2014. godine žalbe apelanata i prvotužene usvojio, preinačio osporenu presudu tako što se tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbija (stav 1. izreke). Presudom je u dijelu u kojem je postupak prekinut predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (stav 2. izreke).

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo sljedeće: da je, prema stanju spisa, SŠC 22. februara 1990. godine donio odluku o dodjeli predmetnog stana tužiocu, koja je stupila na snagu isti dan mada sadrži pouku o mogućnosti podnošenja prigovora Zboru radnih ljudi; da u navedenoj odluci stoji da se na osnovu nje može zaključiti ugovor o korištenju stana; da je isti dan doneseno i rješenje o dodjeli predmetnog stana tužiocu, uz navođenje da je predmetni stan dodijeljen tom centru na osnovu ugovora koji je Centar zaključio sa SIZ-om za lokalne puteve Hadžići; da je općina Hadžići reintegrirana 6. marta 1996. godine tako da predmetni stan nikada nije bio proglašen napuštenim; da je prvotužena kao vlasnica raspolagala predmetnim stanom 1998. godine kada je apelantu rješenjem prenijela stanarsko pravo sa umrle nositeljice stanarskog prava Mulije Isić koji je po pravomoćnosti zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa Stambenim fondom grada Sarajeva 6. oktobra 1998. godine kada je stekao status nosioca stanarskog prava. U vezi s tim je navedeno da je predmetni ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen mimo perioda određenog članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine) zbog čega, prema mišljenju tog suda, tuženi apelant nije privremeni korisnik predmetnog stana. Navedeno je i da su apelanti 20. aprila 1999. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s prvotuženom, te se na osnovu tog ugovora upisali kao vlasnici predmetnog stana u KPU preciziranoj u presudi.

10. U vezi s tim je navedeno da se odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Kantonalni sud je naveo da je zaključujući kako je tužilac nosilac stanarskog prava u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana između apelanta i Stambenog fonda grada Sarajevo, prvostepeni sud zauzeo pogrešan stav i pogrešno primijenio i odredbe navedenog člana 11. Zakona o stambenim odnosima zaključujući da ugovor o korištenju predmetnog stana predstavlja deklaratorni akt i prihvaćajući odluku SŠC kao konstitutivni akt, a zanemarujući da prvotužena osporava tu odluku tvrdeći da nije dala pravo trajnog raspolaganja predmetnim stanom. Kako je tužilac, prema mišljenju tog suda, dobio predmetni stan od nevlasnika na osnovu radnog odnosa u SŠC, čime je potvrđeno da je predmetni stan tužilac mogao koristiti dok je bio zaposlenik Centra u smislu člana 49. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, što isključuje mogućnost da SŠC trajno raspolaže stanom i dodijeli ga tužiocu na trajno korištenje, tim prije što je tužilac propustio da zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana. Kantonalni sud je naveo da, kako tužilac nije zaključenjem ugovora o korištenju stana postao nosilac stanarskog prava, niti je imao taj status kada je prvotužena kao vlasnica predmetnog stana vršila raspolaganje tim stanom, prema mišljenju tog suda, nije dokazano da su ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključen između prvotužene i apelanta, kao i ugovor o njegovoj kupoprodaji, protivni odredbi člana 103. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što su žalbe apelanata i prvotužene odbijene, a prvostepena presuda potvrđena.

12. U odnosu na dopuštenost revizije Vrhovni sud je obrazložio da je tužilac u tužbi označio vrijednost spora na iznos od 5.000,00 KM. Navedeno je da shodno članu 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija ne bi bila dopuštena u odnosu na pobijani dio presude jer vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi 10.000,00 KM. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima jer je sporno pravno pitanje stjecanja stanarskog prava na osnovu zakonitog useljenja, a bez ugovora o korištenju. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, dopustio razmatranje revizije.

13. U obrazloženju je dalje, između ostalog, navedeno da je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu i na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan ima pravo da taj stan, prema uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi, dok je članom 11. st. 1. i 2. istog zakona propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a pod zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje u stan (...). Navedeno je da je u smislu ovih odredbi, prema ocjeni tog suda, a i prema praksi Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3901/09, činjenica da se tužilac 1990. godine uselio u predmetni stan na osnovu punovažnog akta za useljenje

- rješenja o dodjeli stana, kao i njegovog korištenja i ponašanja kao nosioca stanarskog prava koje je prema potvrdi Policijske uprave Sarajevo trajalo do 2007. godine, proizlazi da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem je tužilac stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu zakonitim useljenjem u stan.

14. Osim toga, kako je navedeno, činjenica da je ranija nositeljica stanarskog prava Mulija Isić umrla prije nego što je tužiocu dodijeljen stan na korištenje (umrla 1987. godine, a stan je tužiocu dodijeljen 1990. godine), u koji se on nesmetano uselio, jasno ukazuje na to, prema mišljenju Vrhovnog suda, da tuženi apelant nije ostvario svoje pravo koje je imao po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 1986. godine s Mulijom Isić. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u tom smislu je rješenje o prenošenju stanarskog prava kojim je prvotužena prenijela stanarsko pravo na tuženog apelanta, ustvari ništav pravni posao iz kojeg su zatim proizašli i ništavi pravni poslovi zaključivanja ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu predmetnog stana u smislu člana 103. ZOO. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda da prvotužena kao vlasnica predmetnog stana nije dala na trajno korištenje taj stan SŠC ne proizlazi iz dokaza u spisu jer se iz priloženih dokaza jasno vidi da je predmetni stan prenesen SŠC radi davanja na korištenje njenom radniku. Kako je obrazloženo, predmetni stan nije spadao u grupu stanova koji su imali status napuštenih stanova budući da je reintegracija općine Hadžići izvršena nakon rata, i to tek 1996. godine, pa ni po tom osnovu prvotužena nije imala pravo raspolaganja predmetnim stanom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da osporena presuda ne sadrži argumentirane i jasne razloge zašto su primijenjene odredbe čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, a ne odredbe člana 49. tog zakona koji je nesporno, prema mišljenju apelanata, trebao biti primijenjen, a posebno zato što tužilac nije imao validno ni rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti ugovor o korištenju, niti je mogao steći to pravo i ako je imao neprekidan boravak u predmetnom stanu osam godina. Pored toga, apelanti smatraju da je Vrhovni sud povrijedio i procesni zakon kada je dozvolio reviziju tužioca iako prema označenoj vrijednosti spora (5.000,00 KM) ona nije bila dopuštena shodno članu 237. stav 2. ZPP. Naime, članom 237. stav 2. bilo je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a nakon izmjene odredbe 30.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nije bilo kršenja prava na koja su se apelanti pozvali.

17. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja su se apelanti pozvali i da se u predmetni stan uselio na zakonit način, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristiti (u daljem tekstu: stanarsko pravo).

Član 11.st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 49.

Ako je nosiocu stanarskog prava dat stan na korišćenje po osnovu radnog odnosa, davalac stana na korišćenje može mu otkazati ugovor o korišćenju stana i kad nosiocu stanarskog prava prestane radni odnos ili kada mu bude izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza.

U slučaju iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava može se dati otkaz najkasnije u roku od 3 mjeseca posloje dana kada je prestao biti član radne zajednice. Otkazni rok iznosi 30 dana i teče od prvog dana narednog mjeseca.

U slučaju stava 1 ovog člana nosiocu stanarskog prava prilikom iseljenja mora se obezbijediti nužni smještaj.

Odredba stava 1 ovog člana ne primjenjuje se ako je nosilac stanarskog prava duže od 5 godina, odnosno kraće vrijeme predviđeno samoupravnim sporazumom, koristio stan ili ako je 10 godina član radne zajednice davaoca stana na korišćenje ili ako ima ukupno 20 godina radnog staža,a duže od 5 godina u osnovnoj organizaciji udruženog rada.

Odredba stava 1 ovog člana ne primjenjuje se i u slučaju da je bračni drug nosioca stanarskog prava član radne zajednice davaoca stana na korišćenje ako je stekao pravo na dobijanje takvog stana prema samoupravnom sporazumu odnosno opštem aktu davaoca društvenog stana na korišćenje.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 237.

Revizija (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(...)

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je tužilac tražio poništenje ugovora o korištenju i kupoprodaji predmetnog stana, koji su apelanti zaključili s prvotuženom, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Općinskog suda koji su usvojili dio tužbenog zahtjeva tužioca i utvrdili da tužiocu pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu, te poništili ugovore o korištenju i otkupu predmetnog stana koje su apelanti zaključili s prvotuženom. Apelanti, također, ukazuju na pogrešnu primjenu odredbi o dopuštenosti revizije koju je tužilac izjavio Vrhovnom sudu.

29. U vezi s navodima apelanata da je Vrhovni sud u konačnici pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužioca, Ustavni sud najprije ističe da je osporena presuda Vrhovnog suda već bila predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda povodom apelacije prvotužene (Općine Hadžići) u predmetu broj AP 1087/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1087/16 od 11. maja 2018. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da „nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te da su, shodno tome, ništavi ugovori o korištenju i otkupu predmetnog stana zaključeni između apelantice i tuženih [apelanata] poimenično navedenih u presudama“ (ibid, tačka 31). Ustavni sud dalje zapaža da se u citiranoj odluci pozvao i na svoju praksu u predmetu broj U 14/00 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je iskazao stav da „lice koje je 30. aprila 1991. godine na osnovu rješenja o dodjeli stana bilo u faktičkom posjedu određenog stana, a nije imalo zaključen ugovor o korištenju stana, te koje je uslijed ratnih sukoba napustilo stan, ima pravo na povrat tog stana u posjed. Pri tome je Ustavni sud ukazao da je u tom slučaju irelevantno što su upravni organi i sudovi, odbijajući zahtjev takvog lica za povrat stana u posjed, dosljedno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene prema kojima pravo na povrat stana u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da su nadležni organi bili dužni tumačiti te zakonske odredbe na način koji bi bio saglasan s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da, s obzirom na specifičnost situacije, izjednače status takvog lica sa statusom nosioca stanarskog prava“.

30. Dovodeći navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su apelanti i prvotužena učestvovali u konkretnom parničnom postupku kao tužena strana u odnosu na tužioca, te da je prvotužena u podnesenoj apelaciji (AP 1087/16) protiv navedene presude Vrhovnog suda u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava istakla iste razloge na koje su se pozvali i apelanti, a koje je Ustavni sud već ispitao u citiranoj odluci, te se stoga Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke, poziva na obrazloženje dato u citiranom predmetu (op. cit. AP 1087/16, tač. 27-29).

31. U odnosu na navode apelanata da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesni zakon, to jeste odredbe člana 237. stav 2. ZPP kada je dozvolio reviziju tužioca, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju shodno članu 237. stav 3. ZPP dozvolio reviziju. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe prema kojem „izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima“, o čemu se zapravo u konkretnom slučaju i radi, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog zakona.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenjaprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da je tužilac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te da su, shodno tome, ništavi ugovori o korištenju i otkupu predmetnog stana zaključeni između apelanata i prvotužene.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević